Tko za ime Božije, može pomoći ovome čovjeku? Članovi Abri osoblja objašnjavaju: „On želi svoju priču reći svima, ali je toliko strašna da nailazi na odbijanje. Postoje trenuci kada možda ni ja ne mogu povjerovati u nju, zato što je prestravična.
Robert Leonard Rope, Institut za istraživanje genocida, Kanada
Nakon nasrtaja na sljedeće svjedočenje iz noćne more na internetu 2003., kontaktirao sam novinara, Henry Korvera, koji me je uvjeravao u njen kredibilitet. Sljedećih nekoliko mjeseci poziva i e-mailova otkrio sam da se Ramiz nedavno preselio na jug Nizozemske te da živi sa nedavno otkrivenom rodbinom. Bio je znatno bolje, uzimajući sve u obzir, te smo njegov rođak i ja dogovorili datum i vrijeme za intervju uživo.
Za planirani sastanak otputovao sam u Amsterdam, ali svi telefonski i e-mail razgovori između Ramizove obitelji i mene naglo su prestali. Pošto me nije lako odvratiti, sjeo sam na vlak prema Maasrtichtu. Uz pomoć drugih bosanskih izbjeglica našao sam kuću koja je privremeno bila prazna – susjed mi je rekao da su „na odmoru“. Odjednom mi je sinulo da je Ramizovoj obitelji bilo dosta njuškavih novinara čak i onih sa dobrim namjerama. Ramiz je imao dovoljno boli za jedan život.
Jednom sam pitao njegovog rođaka što je Ramiz mislio o našim brigama i interesovanjima. Odgovor je glasio: „Rekao je da je zahvalan što netko u Americi brine o njemu“ .
Radovan Karadžić je trenutno na suđenju u Haagu, optužen za naručivanje činjenja genocida i zločina protiv čovječnosti. No, kada će Ramiz naći pravdu?
Robert Leonard Rope, San Francisco, 26. kolovoz 2014.
„Ova priča je previše okrutna da bi se mogla ispričati riječima. Ispričao ju je 46-godišnji Bosanac Ramiz, čija je cijela obitelj masakrirana tijekom zločina u bivšoj Jugoslaviji. I sam je bio izložen najgorim barbarskim okrutnostima. Svjedok je osobnog učešća lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića u mučenju koje se dogodilo u Bosni.
Karadžić će vjerojatno krajem ove godine biti i službeno optužen od strane jugoslovenskog suda u Haagu za genocid i ratne zločine. Premda je Ramizova sudbina izvan svih poimanja, iako neki sumnjaju u validnost njegovog svjedočenja, Amnesty International je sastavio izvještaj o njegovom iskazu.
Duboko emotivan, sa žestokim gestama izraza lica i bujicom riječi Ramiz ustvari vapi za pomoć u svom siromašno namještenom stanu u Amsterdamu. On je malen čovjek s jakim temperamentom koji je izgubio desetine kilograma kao rezultat rata u bivšoj Jugoslaviji. Tijekom mučenja oslijepio je na jedno oko i kada pokaže svoje potkoljenice, razorni znakovi bezbrojnih mučenja izađu na vidjelo.
Sasvim sam u Amsterdamu, bosanski Musliman se očajno bori da se vrati u normalan život. Ali njegova priča je toliko šokantna i neobična, da praktički nitko ne može zamisliti da se to dogodilo Europljaninu pedeset godina nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom. Štaviše, prema njegovom svjedočenju, to je čovjek koji je izabran od strane Radovana Karadžića osobno 28. maja 1992. godine iz grupe od 120 muslimanskih zatvorenika iz logora Karakaj (stara ciglana na rijeci Drini u blizini grada Zvornika).
Kurban Bajram
Ramiz opisuje divljačke događaje iz toga dana: „Bilo je jasno da svi idemo na klanje. Nitko nije mogao pobjeći sudbini. Karadžić je zajedno sa liderom hrvatskih Srba iz regije Krajina Martićem, Vojislavom Šešeljem ekstremnim desničarskim srpskim nacionalistom i još nekolicinom nisam ih znao tada, došao do logora.
Bilo je to na Kurban Bajram, islamski dan žrtvovanja, kada se samo starije muške životinje kolju. Zatim je čovjek Srbin po imenu Stojan spasio moj život. Pitao je Karadžića da mi spasi život, zato što je poznavao mog oca prije rata i imao je visoko mišljenje o njemu. Karadžić je zatim rekao da mogu napustiti grupu.
Na moje gađenje, kasnije sam čuo da je netko drugi morao doći na moje mjesto. „To je bio Ivan Palić, rimokatolik iz Tuzle, sa kojim je Ramiz radio u rudniku godinama. Palićeva sudbina je bila kao i kod ostalih, užasna. Amnesty International citira Ramiza: „Ovih 120 ljudi odvezeni su u jamu u sklopu logora. Oni su masakrirani i bačeni u jamu. Sljedeći dan ostali zatvorenici su odvezeni do jame da gledaju mrtva tijela. Drina je bila obojena u crveno od krvi te su ljudske glave plutale okolo.“
Za Ramiza je bilo čudo što je bio spašen od Radovana Karadžića. Štaviše i dalje tvrdi bez oklijevanja da je lider bosanskih Srba jedan od najokrutnijih ratnih zločinaca u regiji. Iz gotovo svakodnevnog televizijskog prikazivanja svijet poznaje Karadžića, koji je nekoć bio psihijatar u bolnici sarajevskog Univerziteta, kao dobro odjevenog predavača sa visoko rangiranim UN-ovim službenicima. Ali Ramiz poznaje drugačijeg Karadžića:
„Znao je dolaziti gotovo svako jutro u logor sa helikopterom iz Pala. Taj let je trajao desetak minuta. Taj dan sam bio pozvan kod Karadžića opet, nakon što su me natjerali da gledam hrpu leševa umjesto da su me ubili. Rekao mi je: „Od sada nadalje bolje ti je da govoriš svima da si Srbin, i nećemo te više mučiti.“ Ali ja sam odgovorio: „Ne, ja neću to uraditi. Ja sam Musliman ali imam rimokatoličkih predaka koji datiraju iz vremena hrvatskih kraljeva.“
Tada je Karadžić uzeo nož i zabio mi ga u gležanj. Nije to bilo ništa posebno. Dolazio je u logor svaki dan, ljudi su bili mučeni i ubijani u njegovoj prisutnosti.“ Ostala je samo jedna stvar u životu koju Ramiz želi napraviti: da svjedoči na jugoslovenskom sudu u Haagu. Osoblje na Sudu je podržalo njegovo viđenje da je Karadžić jedan od najgorih ratnih zločinaca.
Tužitelj, poznati južnoafrički sudac Richard Goldstone rekao je ovo:
„Karadžić i njegov glavni zapovjednik general Mladić su pod sumnjom da su počinili zločine protiv čovječnosti. Nećemo samo procesuirati malu ribu, nego ćemo imati posla i sa velikima.“
Prije samo šest godina Ramizova budućnost je izgledala svijetlo. Bio je oženjen sa Zafrom i imali su sina po imenu Mirsad i kćerku Mirsadu. „Radio sam u rudniku gotovo 22 godine pa sam se mogao povući u penziju ranije. Sa novcem koji sam uštedio u banci kupili smo kuću u Vukovaru, Hrvatska, gdje su mi se sin i žena smjestili. Moja kćerka koja je išla u osnovnu školu, ostala je sa mnom u Tuzli za sada, ali je zatim izbio rat i sve se odjednom okrenulo.“
Zlo
„Nakon Titove smrti veoma brzo je postalo jasno da sve ide krivo u Jugoslaviji. Za teški posao koji smo obavljali mi rudari, dobijali smo šest mjeseci dodatnu plaću svake godine. Taj novac je položen kao depozit za penziju. Ali kada je Tito umro, njegov nasljednik Milošević odbacio je cijeli plan za Muslimane. Sav naš novac je nestao.“
Na kraju 1991. godine grozne posljedice rata su zadesile Ramiza. Komunikacija sa Vukovarom je nestala kao rezultat borbe i četiri tjedna on i Mirsada nisu ništa znali o situaciji njegove žene i sina na drugoj strani fronta. U novembru 1991. je dobio poruku iz Zagreba da su oni ubijeni tijekom bombardiranja i da su sahranjeni u masovnoj grobnici. Nekoliko mjeseci poslije, krajem marta 1992. Ramiz je bio prisiljen uzeti oružje, pošto je Tuzla došla pod vatru Srba. „Nismo imali oružje, jedino čime smo se mogli braniti bio je dinamit kojemu smo kao rudari imali pristup.“
To naravno nije bilo dovoljno za otpor srpskim napadima. 18. aprila Ramiz i 80 drugih rudara su zarobljeni i odvezeni do ciglane u Zvorniku, gdje je svih 2000 ljudi bilo zadržano. Dva dana kasnije bio je oštro mučen ispred nekih 300-tinjak zatvorenika.
Iz izvještaja od Amnesty Internationala: „Počeli su me udarati sa gumenim pendrekom dugim najmanje 50cm. Udarali su me po glavi, leđima, po cijelom tijelu. Na kraju su mi gurnuli pendrek u desno oko. Kao posljedica moja šarenica je postala labava. 28. aprila četvorica Srba su došli po mene u velikom hangaru. Trojica su me držala za ruke i noge dok je četvrti čekićao nokte na mojim nogama.
Mjesec dana poslije, 24. maja, koristili su metalnu šipku sa polumjesecom na jednom kraju kao željeznu oznaku na mom čelu.“ Ožiljak se još uvijek jasno vidi. Franjevka sestra Christine iz Brunssuma pobrinula se za Ramiza pri njegovom dolasku u Nizozemsku: „Kada je ovdje došao bio je kao olupina, mentalno i fizički. Bio je u veoma lošem stanju, boljelo ga je cijelo tijelo. Postao je teški pijanac. Ne bez razloga, nakon što je proživio sve te nevolje, opet se dogodilo nešto grozno.“
19. jula 1992. Ramiz je bio jedan od muslimanskih zatvorenika koji je bio razmijenjen za srpske zatvorenike. Otišao je do svoje kuće u Lukavacu da pokupi svoju kćerku Mirsadu koja je ostala sa rodbinom dok je on bio zatvoren. Sestra Christina je potvrdila ovu okrutnu priču koja je također navedena u izvještaju Amnestya: „Njegova žena i sin poginuli su od gelera u napadu granate. Kada je bio oslobođen napadnut je od strane Srba iz susjednog planinskog sela s kojima je uvijek bio u prijateljskim odnosima. Ramiza su zavezali sa žicom i prije nego što su je ubili, pred njegovim očima silovali su njegovu devetogodišnju kćerku nekoliko puta. Odsjekli su joj glavu i bacili mu je u krilo.“
Bolnica
Gotovo je nemoguće zamisliti da će Ramiz ikada biti oslobođen od svojih ratnih trauma. Jedan dan nakon iskušenja u njegovoj kući pronašao ga je netko kako vrišti. Odveden je u bolnicu u Zagreb gdje se odmah morao podvrgnuti operaciji pošto su žice oko njegove noge bile toliko pričvršćene da je to izazvalo trombozu.
Kada je Crveni križ stupio, sjeo sam na vlak i otišao u Nizozemsku 16.9., gdje se medicinski tretman nastavio u univerzitetskoj bolnici u Utrechtu. Putem brze procedure ubrzo sam primio izbjeglički status, i za neko vrijeme stigao u izbjeglički centar De Tieder u Brunssumu, gdje su se pobrinuli za mene toplo i srčano. Štaviše, tri godine poslije njegovog mučenja Ramiz je još uvijek polomljeno ljudsko biće.
Nakon mnogo lutanja napokon je došao u izbjeglički centar Abri u Amsterdamu koji pomažu izbjeglice sa najtežim psihičkim problemima. Ali čak ni ovdje mu nisu mogli pomoći. Ramiz je postao lutalica u pustinji. Problem jezika Ramizu je napravilo stvari još gorim. Zato je zatražio pomoć u nacionalnom centru za njegu izbjeglica da napiše pismo kraljici Beatrix. Poslano je 4. januara 1994. i to je bio krajnji vapaj za pomoć. Direktor kraljičinog kabineta odgovorio je da je pismo proslijeđeno Vladi ministarstvu socijalne skrbi, zdravlja i kulture.
„To je zadnje što sam čuo od njih“ rekao je očajno Ramiz. Potpuno sam sada luta ulicama Amsterdama. Tko za ime Božije, može pomoći ovome čovjeku? Članovi Abri osoblja objašnjavaju: „On želi svoju priču reći svima, ali je toliko strašna da nailazi na odbijanje. Postoje trenuci kada možda ni ja ne mogu povjerovati u nju, zato što je prestravična. Moj um neće dozvoliti da to bude istina.“
(Iz De Telegraaf, 27.5.1995., Amsterdam, Henny Korver & Ron Couwenhoven, prevedeno na engleski Ayhan Irfanoglu and Frank Tiggelaar)
Tacno.net
