“Tabhanska džamija u Visokom”, pjesma Envera Kazaza, upravo po mom današnjem raspoloženju, ali, važnije je, po mom trenutnom osjećaju stila i mjere. Pjesma jest o džamiji, ali je i pjesma o usporedbama koje me i samog more…
Pjesmu Envera Kazaza “Tabhanska džamija u Visokom” možete čitati preko poveznice u komentaru.
Tabhanska džamija u Visokom
Njena drvena munara
Podsjeća na svijet
Koji je umro
Kad promijenjen je
Oblik neba
Možeš zamisliti stepenice
Niz koje je silazio Bog
U njene ezane
I na dlanove ispružene
U molitvi
Ta te slika dirne
Jer skromnost bi morala
Biti Njegov lik
Da oplemeni ljudsku surovost
I otvori joj vrata vječnosti
U njoj se ona sa svojom rugobom vjenča
I zauvijek izgori
Unutra, u ognju savjesti
Drvena munara
Sušta je suprotnost
Postmodernističkom kiču
Susjedne džamije
Tu je arhitektonska sujeta
Ubila milost što odozgo
Niz kišu, niz kišu
Na sve se zemaljsko spušta
Drvena munara
I stablo što je u rastu prati
Skladan su nišan svijeta
Koji te u snu posjećuje
I kao majka u djetinjstvu
Blagom rukom smiri
Ti voliš tog mejta
Koji ni groba i grobišta nema
Osim u pjesmi ovoj
Enver Kazaz27. 12. 2025.
