SYRIZA – Revolucija ili kolaboracionizam – Povijesni trenutak istine za euro-ljevicu
Grčka stanka radikalne ljevice Syriza je dobila izbore na temelju predizbornih obećanja da će obustaviti program oštrih mjera štednje, ulitmativno tražiti restrukturiranje grčkog duga i po cijenu izlaska iz eurozone insistirati na prekidu svih odnosa s „Trojkom“ (Europska komisija/Europska središnja banka/MMF). Tsipras je rekao kako Grčka više nema što pregovarati s „Trojkom“ i da će pregovarati samo izravno s kreditorima. Iako je još rano donositi zaključke o rezultatima politike premijera Alexisa Tsiprasa i njegovog ministra financija Yanisa Varoufakisa, mnogi su mišljenja da je prvi kompromis ujedno uvertira za konačnu kapitulaciju i da Syriza neće uspjeti ostvariti obećanja.
S druge strane, Alexsis Tsipras je nedavni dogovor oko produljenja programa financijske pomoći za četiri mjeseca predstavio kao pobjedu, te izjavio „kako je Grčka dobila bitku, ali ne i rat“.
Naime, krajem veljače su se na izvanrednom sastanku u Bruxellesu ministri financija eurozone dogovorili o produljenju programa financijske pomoći Grčkoj na još četiri mjeseca u zamjenu da grčke vlasti predoče prvi popis reformskih mjera. Za ocjenu učinkovitosti grčkih reformi je opet ovlaštena „Trojka“, koja se izjasnila jesu li te mjere dovoljno sveobuhvatne ili će u protivnom dogovor biti pokopan.
Tsipras sada pokušava djelovati u okviru Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) s kojom je Grčka najavila partnerstvo o reformama.
„Ne možemo više dugo očekivati da javni dug naše zemlje bude održiv. Neophodno je za Grčku da njezin javni dug bude restrukturiran, što bi zemlju učinilo solventnom, spektakularno bi pala kamatna stopa, što bi nam omogućilo da se financiramo na tržištima“, prošlog četvrtka je rekao Tsipras u sjedištu OCDE-a, istaknuvši da je nakon pet godina gospodarskog pada i štednje zemlja u očajnom gospodarskom stanju i da on „ne želi reformirati Grčku, nego je samo transformirati“.
Dakle, od samog početka se govori kako je Syriza „stanka radikalne ljevice“ koja će nakon dobivenih izbora beskompromisno krenuti u obračun protiv financijsake oligarhije i inozemnih kreditora, koji su ionako glavni krivci za katastrofalno stanje u kojem se nalazi grčko gospodarstvo i što zemlju potresa humanitarna i društvena kriza.
Međutim, ostavimo li po strani retoriku i revolucionarni folklor Tsiprasa i Varoufakisa i njihovih kolega iz stranke, jednako tako je činjneica da oni do sada nisu ispunili gotovo nijedno obećanje. Pregovara se s „institucijama“ , a ne s „Trojkom“ i imamo samo drugo ime za istu stvar, provedena privatizacija se neće dovoditi u pitanje, a obustavit će se samo one najavljene ili tijeku, kao mogućnost se spominje traženje ratne reparacije od Njemačke za štetu koju je Grčka u Drugom svjetskom ratu pretrpjela pod njemačkom okupacijom, što bi bio sudski proces koji bi trajao tko zna koliko s neizvjesnim ishodom, a tu su i kozmetičke promjene smanjenja vlastitih privilegija ili voznog parka grčke vlade. Ništa od svega toga nije onaj „odlučujući korak“ kojeg čekaju Grci, ali i cijela Europa.
Obzirom da cijela Europa, kao i dobar dio svijeta, polaže nade u Tsiprasa i njegovu vladu, uspjeh ili neuspjeh Syrize nije važan samo za Grčku. Ako je Tsipras sporazumom od prije nekoliko dana samo kupovao vrijeme, a kroz koji mjesec ipak donese odluke u skladu s njegovim obećanjima, onda će to biti vjetar u leđa svim sličnim strankama i pokretima u Europi. Ne zaboravimo da je Syriza na izborima 2004. dobila jedva 3% glasova, da bi na posljednjim doslovno pomela konzervativce iz Nove demokracije i socijaldemokratski PASOK.
Neuspjeh Syrize zbog kompromisa i popuštanja će ujedno biti još jedan u nizu poraza europske ljevice, a što je gore, to će ujedno biti i dokaz da stranke i pokreti koji sebe definiraju „radikalnom ljevicom“ u trenutku kada pristanu djelovati kroz institucije kapitalističke države i same postaju njenim dijelom, a u takvim okolnostima nisu kadre učiniti ni promijeniti doslovno ništa.
Greg Palast: Ne možete liječiti gubu i ostati napustiti koloniju gubavaca
Poznati istraživački novinar i analitičar Greg Palast u intervjuu za Truth-out.org objašnjava zašto smatra da Syriza ne može nastaviti svoju gospodarsku platformu s Grčkom koja bi ostala u eurozoni. On smatra da euro naprosto šteti grčkom gospodarstvu i ne treba praviti nikakvu dramu oko grčkog izlaska iz eurozone. Također nudi neke uvide o ulozi Goldman Sachsa u grčkoj ekonomskoj krizi, a premijeru Tsiprasu bi savjetovao da pred njemčkim ministrom financija Wolfgangom Schäubleom bude hrabar i da donese odluku koja je najbolja za njegovu zemlju. U protivnom se neće dogoditi ništa i Grčka će i dalje otplaćivati visoke dugove uz enormne kamate.
Michael Nevradakis/ Truth-out.org: Unutar i izvan Grčke mnogi ljudi sve nade za okončanje mjera šednje polažu u Syrizu, koju se često gleda kao stranku radikalne ljevice. No, iako je službena platforma stranke da će okončati mjere štednje i ukinuti mnoge od mjera koje su provedene tijekom proteklih godina, svi su zabrinuti zbog mogućeg izlaska Grčke iz erozone. Što mislite o prijedlozima Syrize?
Greg Palast: Syriza je najveći glas koja se podigao protiv ludosti štednje i zato je postala popularna. Moja stav je tipičan za ekonomista, a 90% ekonomista smatra da su mjere štednje neka vrsta religije, a ne ekonomsko pitanje. Proračun se ne reže usred depresije, kako što se sada radi.
Problem je u tome što u grčka, europska i svjetska financijska elita ima puni konsenzus da će nebo pasti ako Grčka napustiti euro. Ako se dogodi “Grexit” (kako ga nazivaju), slijede smrt i uništenje.
Syriza jednostavno govori istim jezikom: “Mi ne namjeravamo napustiti euro, jer smo u stanju okončati štednju. Možemo reći Nijemcima i Trojki da učine korak natrag i oni će shvatiti da je štednja čisti mazohizam. Međutim, mi ne namjeravamo napustiti eurozonu, a Nijemci nas neće silom izbaciti.“
Sve je to, naravno, čista fantazija. Syriza nije razumjela da je euro bolest, a ne rješenje ili lijek. Syriza, drugim riječima, želi učiniti nemoguće: osloboditi se od štednje zbog eura, a ipak zadržati euro. Oni žele liječiti gubu, ali ne žele izaći iz kolonije gubavaca, a to je nemoguće.
Michael Nevradakis: Pričajmo o povijesti eura. Već ste ranije govorili o osnivaču eura, ekonomistu Robertu Mundellu. Recite nam kakvu je ekonomsku viziju svijeta imao i koji su bili njegovi stavovi o ideji zajedničke europske valute?
Greg Palast: Mundell je predavao na Sveučilištu Columbia, a također je dobio Nobelovu nagradu za svoje studije o valutama. Ono što je zanimljivo je da je on zastupao teoriju “optimalnih valutnih područja”, odnosno, da narodi mogu formirati u “monetarnu uniju” samo ako imaju slična gospodarstva.
Dva ili više poljoprivrednih gospodarstava, dakle, mogu imati i zajedničku valutu. No, Sjedinjene Države i Kanada ipak trebaju imati dvije različite valute, ali u smislu istok-zapad, a ne kanadsku i američku. Naime, zapadne savezne države SAD-a i zapadna Kanada trebaju imati jednu valutu, a istočna Kanada i istočni dio Sjedinjenih Država trebaju imati drugu, različitu od prve.
Drugim riječima, on vjeruje da je valutno područje koje, primjerice, uključuje Njemačku zajedno s Francuskom i Španjolskom, jednostavno smiješno. To je, u stvari, kršenje njegove teorije, zahvaljujući kojoj je dobio Nobelovu nagradu.
Zašto je to tako važna tema? Budući da je riječ o istoj osobi koja je, moglo bi se reći, izumila jedinstvenu valutu koju je nazvao “Euro(pa)”, a ta ista jedinstvena valuta za cijelu Europu proklinje teoriju “optimalnog valutnog područja”.
Pa zašto bi Robert Mundell preporučio valutu koja je upravo suprotno od svega što je učio? Razgovarao sam s Mundellom. On mi je rekao da je pitanje nema veze sa stvaranjem dobre valute. To je bila priča koja ima veze s promjenom politike u Europi.
On je bio veliki desničar i kreator druge ekonomske teorije za koju nije dobio Nobelovu nagradu. Nazvao ju je “voodoo ekonomijom” ili “supply-side ekonomijom”. Dakle, smanjivanjem poreza ćete imati više poreznih prihoda. Što više provodite dereguliraciju gospodarstva, vaše gospodarstvo će biti naprednije, a ako odustanete od regulacije banaka, biti će manje rizika u bankarskom sustavu.
Svi ovi sustavi, koji su u stvari sastavni dio ekonomije britanske premijerke Thatcher ili takozvani “Reaganomics”, nakon Ronalda Reagana su u potpunosti diskreditirani i na kraju nazovani “voodoo ekonomija”. Ipak, to je upravo ono što predstavlja euro. On je instrument ‘”voodoo ekonomije”.
S jedinstvenom valutom za cijelu Europu imamo samo jedan regulatorni sustav, a ne zaboravite da je zajedno s eurom došlo i pravilo da ne možee imati deficit veći od 3%, a javni dug veći od 60 % u odnosu na BDP. To znači da nijedna nacija, koja nema svoju valutu, nema kontrolu nad vlastitom monetarnom i fiskalnom politikom, tečajem i sl.
Zemlje su u potpunosti izgubile kontrolu nad financijskim sustavom, a Mundell mi je u stvari rekao: “Euro je oslobođen od uplitanja parlamenata, kongresa i vlada, jer je njima zabranjeno da se igraju s fiskalnom politikom i ekonomijom”.
On je mislio da je demokracija prepreka dobroj ekonomiji. Ali što se događa kada se riješimo demokracije? Mundell tvrdi „kako to vladi ostaljva samo jedan izbor”, odnosno, jedini koji ima raspolaganju trenutku izbijanja kroze poput ove trenutne.
U krizi vlade moraju eliminirati sindikate i postojeće propise, moraju privatizirati industriju, velike tvrtke za opskrbu vodom i elektirčnom energijom, a sve to jer im treba novac za otplatu dugova. Uklanjanjem moći vlade, sindikata i radničke klase plaće samo mogu biti smanjene. Kako bi se održala zaposlenost, vlada mora dopustiti da plaće padnu i ukinti sve propise.
Drugim riječima ova kriza, u smislu Mundella, je ono što je bilo očekivao i planirano od strane kreatora eura. Kriza je samo dio plana kojem je temelj euro i trebao izazvati preustroj u odnosima između poduzetnika i radne snage u Europi, ali i uništiti socijalnu državu. To je upravo ono što se dogodilo. Ono što vidimo s padom gospodarstva u južnoj Europi – Grčka, Španjolska i Portugala – nije ništa drugo osim plana u čijem je središtu euro.
Kriza nije bila nikakva pogreška i mogla se izbjeći. Ali su oni htjeli da se dogodi, jer se samo tako mogla ukinuti “europska socijalna država” i samo tako se u Europi mogao provesti preustroj političke moći . Između ostalog, kriza koja generira kraj “europske socijalne države” je samo citat istog Mundella. To je upravo ono što mi je rekao i imam to snimljeno na vrpci.
Michael Nevradakis: Nedavno smo čuli niz vrlo kontradiktornih izjava i to od strane njemačkih dužnosnika i Europske unije o tomke može li ili ne može jedna zemlja izaći iz eurozone. Što Grčka i službena politika Atene može reći o tom pitanju?
Greg Palast: Pa, velika ironija je da Grčka zapravo ne može ostati u eurozoni, a da ne dođe do velikih promjena u pravilima. Zemlja ne može imati proračunski deficit veći od 3% i ostati u eurozoni, ali to je nemoguće za Grčku, jer niti jedna nacija u depresiji ne može izbjeći manjak u javnoj potrošnji, ili barem ne bi trebala.
Sjedinjene Države, kada su se oporavljale od velike recesije, posudile se 9, 10, 11% od bruto domaćeg proizvoda. Američko gospodarstvo je putem središnje banke preplavljeno s 4 000 milijardi dolara u gotovini, dok je u godinu i pol dana deficit bio veći od 1 000 milijardi dolara. To je veliki deficit, ali su Sjedinjene Države izašle iz recesije.
Čak je i Kina ostvarila ogroman proračunski manjak i njihova središnja banka provodi masovna oslobađanja sredstava u svom sustavu. To je jedini način da prežive.
No, ako Grčka ne napraviti istu stvar i ostane vezana za trenutnu politiku samo kako bi postigla primarni proračunski suficit, vidjet će uništenje svog gospodarstva, jer ljudi naprosto nemaju više novca. Ljudi su lišeni mirovina i tako više ne mogu trošiti, a grčka ekonomija i dalje tone. Ironično, ali Grcima se smanjuju i porezni prihodi.
Na taj način se neće postići primarni suficit i nikada doći do deficita manjeg od 3%, kao što nikada dug neće biti ograničen na 60% BDP-a. Dakle, Grčka bi svakako mogla biti izbačena iz eurozone, osim ako se ne promijene pravila.
To je prva stvar. Druga je da se neće nebo sršiti ako Grčka i ne bude u eurozoni. Grčka je imala drahmu jako dugo vremena i to je bio novac dovoljno dobar čak i za Platona, pa je mogao biti dovoljno dobar za vas i za vaše unuke.
No, što se može učiniti? Odgovor je da opet izdate svoju valutu, drahmu, i proglasite je pravnom ili zakonskom nacionalnom valutom kojom ćete otplatiti sve dugove.
Kažete da je, u početku, jedna drahma bila jedan euro, a plaćate sve obveznice koje ste izdali u drahmama prema tom obračunu. Međutim, istina je da u ovom trenutku europske vlade i središnje banke posjeduju više od 90% od suverenog duga Grčke, što znači da nećete pregovarati s puno privatnih vjerovnika. S drahmom ćete morati pregovarati sa svima, ali ćete barem sami upravljati vlastitom sudbinom.
Argentina je to učinila 2001. Bila je vezana za američki dolar i sada se oslobodila. Argentinci su odbili platiti svoj inozemni dug i onda je počelo pregovaranje. Na kraju je Argentini dobila mogućnost da u početku ne vraća dugove. Na taj način je država imala vrijeme za oporavak i vratili su 165 milijardi dolara nositeljima njihovog duga. Donedavno su svi bili sretni i zadovoljni.
Argentinsko gospodarstvo je, nakon što je vlada MMF-u, američkom ministarstvu financija i bankarima rekla da odu dovraga, poraslo, a koristilo se vlastitom valutom. Argentina nije htjela platiti dugove u dolarima.
Michael Nevradakis: Pogledajmo slučaj druge zemlje, Ekvadora, koji gospodarski stoji dobro i zapravo koristi američki dolar kao svoju valutu. Što je drugačije u slučaju Ekvadora?
Greg Palast: U slučaju Ekvadora su se ljudi zbog galopirajuće inflacije bojali napustiti dolar. No, njihov predsjednik, Rafael Correa, ekonomist kojeg vrlo dobro poznajem, rekao je: “U redu, mi ćemo zadržati dolar, ali nećemo platiti dugove lešinarima koji nameću lihvarske kamate. Mi jednostavno to nećemo platiti.“
On je učinio nešto zanimljivo, jer je, rekavši da on nema namjeru vraćati dugove, te dugove istovremeno i obezvrijedio. Oni su bezvrijedni baš kao i grčki dug, koji je prodavan za 30 eurocenti, odnosno 30% od nominalne vrijednosti. Dakle, njegove su izjave srušile cijenu ekvadorskih obveznica, a potom je njihova središnja banka, tiho i potajno, ponovno otkupila svoje obveznice, ali uz neviđeni popust.
Drugim riječima, on je naučio igrati u sustavu. No, Correa je ekonomist, čovjek bez straha i nije se bojao prijetnji drugih vlada. Sada se može reći i da Ekvador ima naftu. To je istina, ali Grčka ima prirodni plin i puno drugih resursa. Dakle, ako se prestane s privatizacijom i rasprodajom imovine zbog krize, Grčka može preživjeti i bez posebne pomoći od Europe.
Michael Nevradakis: Govoreći o dolarizaciji u Argentini, prije nego što je zemlja prekinula veze s dolarom koji je koji je bio njegov utjecaj na gospodarstvo?
Greg Palast: Argentina, kao Grčka i Španjolska danas, nije imala kontrolu nad vlastitom fiskalnom politikom. Nije imala kontrolu nad svojim tečajem, jer je kontrolu ustupila dolaru. Nije mogla tiskati novac, jer je vluta morala održavati određeni odnos u odnosu na dolar i, prema tome, nije imala kontrolu nad gospodarstvom. Mn akraju se gospodarstvo urušilo, jer vlada nije bila u stanju utjecati na pad cijena roba, posebno na pad cijene bakra.
Dakle, kada je Argentina je s padom cijene bakra zapala u krizu, završila je tako da je sve rasprodala. Svoje naftne kompanije je prodala u Španjolskoj, tvrtku vode u Buenos Airesu je kupio Enron, a učitelji su se tukli na cesti kako bi pronašli malo hrane kontejnerima za smeće. Glad je pogodila cijelu zemlju. Ljudi su gladovali – i to u Argentini, poljoprivrednom divu!
MMF je Argentini rekao: “Štedite, morate rezati mirovine, morate smanjiti broj državnih službenika, morate privatizirati sve!”
No, plan štednje je doveo do daljnjeg propadanja, jer ako ljudi izgube svoja radna mjesta, ako se otpuste učitelji, policajci, radnici u proizvodnji i ako se smanje mirovine, onda nema nikoga tko bi mogao nešto i kupiti, a gospodarstvo i dalje tone.
Argentina je tada prošla kroz istu stvar kroz koju Grčka prolazi sada, osim što je u Argentini u određenom trenutku netko rekao: “Sad nam je dosta!” i zemlju izveo iz smrtonosne zamke dolara. Jednostavno su ekli da neće platiti dug u dolarima i zatražili njegovo restrukturiranje. Tada je argentinsko gospodarstvo eksplodiralo i doižvjelo pravi procvat.
Michael Nevradakis: Kada su ljudi razgovaraju o mogućim opasnostima izlaska Grčke iz eurozone, spominju se problemi kao jednostrana devalvacija grčkog duga, rizik od bijega kapitala, mogućnost da nova valuta nema vrijednost i da Grčka možda neće biti u mogućnosti uvoziti. Činjenica je i da grčke obveznice uglavnom drže druge vlade i Europska središnja banka. Koliko s te opasnosti opravdane?
Greg Palast: To su privremeni problemi. Vi ćete morati proći kroz vrlo težak period, od šest mjeseci do godinu dana, a neki ljudi će panici povući svoj novac iz Grčke. Neke tvrtke će odbiti raditi u Grčkoj ili prodavati svoje proizvode, ali ta vremena će vrlo brzo proći.
Jedna stvar je da ste vrlo sretni da Grčka ima turizam. Turistička industrija je vaš središnji izvor strane valute, a kao što znate, postoji i zemlja, tik do vas, koja je također vrlo sretana što joj bilo dopušteno da uđe u EU i eurozonu, a to je Turska. Ova zemlja je imala samo pola vašeg turizma, a sada vi imate samo pola turskog turizma, jer je odmor u Turskoj je vrlo jeftin. Tako je tursko gospodarsvo procvjetalo i oni su vam oduzeli turiste.
Vi ćete sigurno moći oduzeti turiste Turskoj, jer ćete imati svoj novac, a isto će se dogoditi i s odljevom kapitala, jer će ljudi misliti: “Hej, ovo je stvarno ekonomičan način za odmor!”
Ako i bude ljudi koji će pokušati odnijeti novac i prodati industrije, isto tako će biti i puno ljudi koji će reći: “Mislim da ću ja to kupiti!”, jer su vidjeli što se dogodilo u Argentini, a vidjeli su i što se dogodilo u Brazilu, te u mnogim zemljama koje ne provode diktat štednje. Nije teško vidjeti razliku između naroda koji su rekli ne dugovima i onih koji su zaduženi kod MMF-a i drugih središnjih banaka.
Tko je uložio u zemlje kao što su Argentina, Brazil i Ekvador napravio je puno novca i tako, obzirom na iskustvo, Grčka će imati puno investitora koji će reći: “Nećemo izgubiti još jednu priliku i ako ljudi napuste Grčku mi želimo ići tamo.” Nakon samo nekoliko mjeseci panike ćete vidjeti ogroman protok ulaganja.
Michael Nevradakis: Proučavli ste ulogu Goldman Sachsa u Grčkoj i nekim drugim zemljama i organiziranje prijevare koja je vodila prema euru. Kako se to moglo dogoditi?
Greg Palast: Da. Svaka zemlja, uključujući, između ostalog, Njemačku, usvojila je pravila eura. Ali ni Njemačka nema deficit od 3% i Njemačka nema ograničen dug na 60% BDP-a. Njemačka vara, kao što cijela eurozona vara.
Kad je Grčka pokušavala ući u euro, pretvarala se da ima deficit ispod 3%, a vlada je u tu svrhu angažirala Goldman Sachs po cijeni od gotovo pola milijuna dolara, kako bi stvorila niz fiktivnih poslova koji se sastoje od valutnih swapova između eura koje je imala vaša vlada i japanskog yena. Također su provedeni i drugi poslovi, ali u osnovi je to ono što su učinili.
Mnogi lažni poslovi su provedeni kako bi izgledalo da vlada nekako dobija milijarde dolara na valutnom tržištu. Sve je bila laž, jer je vlada taj novac nikad nije zaradila. Štoviše, novac je vjerojatno i izgubljen, ali je tom prijevarom prikriven pravi deficit.
Usput, Goldman Sachs je učinio to s nekoliko drugih zemalja, a znam da je JP Morgan napravio sličan posao za Španjolsku. No, Grčka je prošla najgore. Kada je bivši grčki premijer Papandreou preuzeo dužnost, rekao je: “O Bože moj, mi imamo vrlo veliki deficit!” Mislim da je on oduvijek znao za prijevaru, ali je mislio da je ekonomski i politički korektno iznenada reći: “Bože moj, mi zapravo imamo deficit veći od onoga kojeg smo javno priznali!“
Kad je postalo jasno da je deficit u stvari mnogo veći i da su službeni podaci o visini grčkog duga lažni svi koji bili voljni posuditi novac Grčkoj su rekli: “Dečki, vi ste počinili prijevaru, svi ste vi lažljivci i vaši financijski uvjeti su gori nego što kažete.” Bankari su tada tražili kamate u iznosu 15-16% , jer, končano, imate euro i morate koristiti euro, a koji je, nakon svega, strana valuta, valuta Njemačke. Tako da morate platiti ogromne dugove s visokom kamatnom stopom.
Goldman Sachs, kojeg je, zapamtite, unajmila vaša vlada, ušuljao se na stražnja vrata. Ova banku su u Grčkoj koristile dvije vlade, dvije različite stranke. Goldman Sachs je razorio javni sektor u Grčkoj, ali u suradnji s vašim liderima.
Michael Nevradakis: Da imate priliku razgovarati s novim premijerom Grčke, Alexisom Tsiprasom, koji bi mu savjet dali?
Greg Palast: Ne lagati. Ne govoriti ljudima da će reći Nijemcima: “Ne, mi ne prihvaćamo više mjere štednje, visoku nezaposlenost i daljnje smanjenje mirovina i plaća javnih službenika, ali želimo ostati u eurozoni!” , jer je to laž. Ako želite koristiti njemačku valutu, onda ćete biti pod kontrolom njemačkog ministra financija.
Mora donijeti odluku: želi li ostati u euru ili želi spasiti Grčku? U ovom trenutku ne može imati i jedno i drugo. Ne može reći da želi ukloniti bolest štednje i istovremeno ostati u eurozoni ili, da tako kažem, ne želi biti gubav, ali ne želi ni napustiti koloniju gubavaca.
Ne može ostati u eurozoni i mora biti iskren o tom pitanju, jer ne možete reći da Europi – a to je njemački ministar financija Wolfgang Schäuble koji je u ovom trenutku vodi financije vaše zemlje, da mu namjeravate reći da ide dovraga, ali da i dalje želite njegovu valutu.
*************************************************************
Za sada je još rano prognozirati što će pobjeda Syriza donijeti Grčkoj i Europi. Prvi krug pregovora je bio težak i mučan, a Njemačka je bila nepopustljiva. Još uvijek postoji nada da su Alexis Tsipras i Yanis Varoufakis pristankom na neke od uvjeta napravili taktički kompromis i kupili vrijeme u kojme će se pripremiti za konačni obračun s financijskom oligarhijom koju utjelovljuje „Trojka“. Ako tako ne bude, onda je su u pravu teoretičari marksizma koji tvrde da istinska ljevica ne može djelovati kroz buržoaske institucije, a oni radikalniji čvrsto ostaju pri stavu da je nemoguće pomiriti radničku revoluciju i nenasilje, odnosno, da je nenasilna radnička revolucija istovremeno predaja i kapitulacija. Siriza ima povjesnu zadaću da riješi ovu nedoumicu i zbog toga ovih nekoliko mjeseci pred nama imaju kudikamo veći značaj o samog oporavka grčkog gospodarstva ili vraćanja duga inozemnih kreditorima, na temelju čega je Tsipras dobio izbore. Njegov mandat će jednom zauvijek riješiti vječnu dilemu i prijepor između “jastrebova” i “golubova” u redovima europske ljevice.
Posebni dodatak: Revolucija i nenasilje – Nemogući kompromis
Zapadnoeuropska institucionalizirana ljevica je oduvijek zbunjivala radništvo. Od začetnika ideje ‘dugog marša kroz institucije’ i odbacivanja nasilnog prevrata i boljševičkih metoda, Karla Kautskog, do danas.Jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije je kongres SDP-a u Bad Godesbergu, 1959. godine, na kojem je Willy Brandt išao tako daleko da je izjavio kako je platforma njemačke socijaldemokracije: „Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da welfare state“. Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati nakon pada Berlinskog zida.
Uza svu nužnu kritiku SSSR-a i Kine, ne bi trebalo zaboraviti kako bi bez tih antikapitalističkih sila veliki dijelovi Europe i Azije bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, čak ne bi bilo ni dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi kapitalistički svjetski žandar, koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporni pobjednik. Vladajuće klase bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav „welfare state“, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.
2010. je Domenico Losurdo – talijanski filozof, povjesničar, marksist i intelektualac je objavio knjigu ‘Nenasilje, borba za mir i obojene revolucije’ (La Non violenza), u kojoj govori upravo o nužnosti izbjegavanja nasilja u mijenjanju društvenog poretka. Nenasilje je bila karakteristika i ‘Obojenih revolucija’, kao i programski sadržaj pokreta ‘Indignados’ i ‘Occupy’
Losurdo spominje začetnike antimilitarizma Karla Liebknechta, potom Ghandija, Dalai Lamu, Martina Luther Kinga, američki pacifizam, itd. No, osim početnih izvojevanih ‘pobjeda’, u suštini se za radničku klasu i siromašne tijekom povijesti ništa nije promijenilo, ukoliko su a priori odbacivale bilo kakav oblik nasilne pobune. Stoga je kritika Losurdovog djela nužna kako se radništvo ne bi dovelo u bezizlaznu situaciju slijedeći Treći i li Četvrti put kojim ga žele povesti ‘marksisti’ trećeg milenija.
Gennaro Scala – Kritika nenasilja, borbe za mir i Obojenih revolucija
‘‘Znamo kako su suze i krv prolijevale u pokušajima da se promjeni svijet revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje i onda kada ima plemenite ciljeve. No, što znamo o dilemama, razočaranjima i istinskim tragedijama s kojima su se morali suočiti pokreti koji su vođeni idealom ‘nenasilja?’, piše Losurdo.Dakle, u ovom dijelu Losurdo prihvaća kritičan stav prema nasilju, ali u posljednjem poglavlju tu kritiku preispituje, kako bi je transformirao u jedno realno ne-nasilje, koje će se smjeti upotrijebiti onda kada je to potrebno. Radi se, dakle, o začaranom krugu. Međutim, danas bi „tradicionalne“ metode društvenih promjena morale biti preispitane, jer pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, „razoružao“ skupine, nacije i narode koji su puki objekt one vrsti politike koja želi dominirati.
Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba između ljudi. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt prelazi u akutno stanje zbog nastojanja da se iznađe novu poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog.Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i „užicima“ koje on nosi sa sobom, ali unaprijed, iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene, znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga, oni koji se deklariraju kao „marksisti“, kao Losurdo, u biti se svrstavaju na suprotnu stranu, obzirom da je marksizam u samoj svojoj biti revolucionarna politička doktrina.
Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren, te se mora iznaći kompleksniji način koji će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju.
Iako se Lenjinu mogu pripisati ovi „grijesi“, ipak je zapadnoeuropski marksizam taj koji je komunizam u praksi pretvorio u „antiimperijalistički pacifizam“. To je vidljivo u programima mnogih suvremenih „lijevih radikalnih“ stranaka u Europi.
Pacifizam nije ništa drugo nego oblik suradnje s vladajućom klasom. Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, obzirom da nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja koja bi bila nužna da do te promjene dođe. Losurdo, koji želi komunistički pokret stopiti s pacifizmom, pokušava izmiriti „vraga sa svetom vodom“.Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su reakcionarni iz razloga što im je jedina uloga da spriječe klasni sukob i uspostave red u odnosima između društvenih skupina, bez obzira na neprirodno stanje stvari koje održavaju u životu.
Marksizam je revolucionarna teorija koja kida sve veze s prošlošću i zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi – iako utopijski; komunizam. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, znači odstupati od njegove prave prirode. Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u ne-revolucionarnim vremenima. Ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti.
Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju protiv europske buržoazije i carske Rusije, koje držao bastionom reakcije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obaveznoj mobilizaciji masa u „naoružano radništvo“, stvarajući tako, kada za to dođe vrijeme, potrebni instrument za provođenje revolucije.
Kada govorimo o Lenjinu, tada situacija postaje kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela Socijalizam i rat:„Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista (propovjednika mira) i anarhista. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, tj. oni ratovi koje pokrenu potlačeni protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista, mi marksisti se razlikujemo u tome što razumijemo povijesnu nužnost (s točke gledišta dijalektičkog materijalizma) svakog od tih ratova.
U povijesti su se događali ratovi, koji su bez obzira na sve strahote bili progresivni. Podigli su ljudsko društvo na jednu višu razinu, time što su uništili reakcionarne i štetne institucije. Srušili su najokrutnije tiranine s vlasti (u Rusiji i Turskoj). Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike , na koje trebamo obratiti pažnju“.Lenjin podsjeća kako Marx i Engels prema nijednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na „pravu stranu“, ali poraz carske Rusije smatrao manjim zlom.
Nije jasan stav njemačkih komunista koji su sa svojim antimilitarizmom dopustili jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je bila na koljenima nakon Versailleskog sporazuma, ekonomski devastirana, zadužena i ponižena, njemački komunisti su si dozvolili luksuz antimilitarizma, poklanjajući zemlju u ruke nacionalsocijalistima.To je jedno od ključnih neriješenih pitanja, koje je posljedica manjkavosti evolucije izvornog marksizma. Treba naglasiti kako je Losurdo znanstvenik koji daje odgovore na mnoga pitanja, no ova knjiga nas odvlači u zamku akademskog promišljanja. Problem je što njegova teorija nije potkrijepljena primjerima iz povijesti ili citatima iz drugih djela, koji bi dali „akademsku dimenziju“ toj misli. Stoga nije jasan njegov stav u mnogim krucijalnim pitanjima, nego sami moramo izvoditi zaključke.Zanimljivo je njegovo kritičko preispitivanje ne-nasilja.
Ne-nasilje, koje u slučaju nužde dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio propagande na zapadu. SAD su najbolje iskoristili Ghandijev „nenasilni otpor“. Takvo „nasilje“ su propagirali u „obojenim revolucijama“, dijeleći brošure i upute koje su slobodno kolale internetom. Međutim, uvijek se dođe do točke kada nasilju pribjegavaju i nenasilni. Tada i oni, kako bi ostali dosljedni, moraju „dehumanizirati“ protivnika kako bi se riješili moralnih dilema. „Lenjinizam, kao i „ghandizam“ imaju svoje korijene u antikolonijalizmu. Te dvije ideologije imaju mnogo toga zajedničkog“, piše Losurdo, iako to uopće nije istina.Ni marksizam, ni lenjinizam nisu oblik pacifizma i tu se vidi kako, osim pokojeg citata, Losurdo nije preispitao stavove Marxa i Lenjina o pitanju rata i mira.
Znakovito je kako se u pokušaju da marksizam i lenjinizam prikaže kao mirotvorne ideologije, poziva na onaj dio Marxovog i Lenjinovog opusa koji je blizak anarhizmu, kojeg je ranije uvijek kritizirao. O nužnosti „odumiranja države“ govore i Marx i Lenjin, no to njih ne čini pacifistima.U jednom dijelu pojašnjava suštinsku razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su SAD u pitanju.
Amerika ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Njena je politika internacionalističko-imperijalistička u ime „demokracije i ljudskih prava“, a koristi metode ovisno gdje treba intervenirati i toj se politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti. Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima,kojima u prosvjedima mašu i čelnici europske ljevice, a koji potom u parlamentima dižu ruke za vojne intervencije i „doprinos miru u svijetu“.
Uostalom, postoji više vrsta mira. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga, koja jamči neovisnost i razvoj narodima, ali postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaje nemoguć.Upravo stoga se pacifizam i ne-nasilje ne pripadaju marksističkoj misli. Da li odbijajući antimilitarizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje treba biti spreman i ponašati se nasilno, ukoliko to trenutak zahtijeva.
Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari iz redova crkve pratili kolonijalne ekspedicije, a danas to rade nevladine organizacije, ali se u suštini nije promijenilo ništa.
Vezano za temu:
Fenomen proizvedenog grčkog duga i zbog čega Grčka mora izaći iz okova Trojke
Don't Lie, It's Impossible to End Austerity Within the Eurozone
