Svijetleći Gospin kip: duhovnost ili duhovitost?

Po svoj prilici u svom životnom vijeku ne bih nikad čuo za Bijakoviće, maleno naselje u općini Čitluk, da nije ogromne pažnje koju su ovih dana hrvatski i bh. mediji poklonili navodnom čudu koje se tamo desilo. Domaći internetski prostor zadnja tri dana vrvi informacijama o 30 godina starom Gospinom kipu u staroj kući međugorske vidjelice Vicke, kipu koji čas svijetli, čas se ugasi, čas ga je moguće fotografirati, čas nije. Iako su prvog dana „čuda“ portali prenijeli vijest kako se svjetlost Gospinog kipa ni uz pomoć najmodernije tehnologije nije mogla fotografirati, najmodernija je tehnologija očito preko noći drastično napredovala i već drugi dan po svim medijima su osvanule fotografije svjetlećeg kipa. Fotografije su pokazale zapanjujuću sličnost svjetlećeg kipa s fluorescentnim kipovima kakvi se mogu kupiti u suvenirnicama. Ovu sličnost posvjedočili su i mještani: „Radi se o običnom kipu od gipsa, no doista neobično svijetli, kao da je fluorescentan.“ Sve ove osobine svjetlećeg kipa navele su nekolicinu znanstvenika da posumnjaju da je riječ o prirodnom fenomenu pod nazivom fosforescencija, efektu koji pokazuju cinkov sulfid i stroncijev aluminat.

 

Ono što mi je u cijeloj priči bilo najupadnije jesu mase ljudi koje su pohrlile vidjeti svjetleći kip, čemu su doprinijeli i mediji koji su se ovih dana natjecali tko će prije objaviti da je kipić zasvijetlio. Posebno bizarni su izvještaji kako se ljudi i danju, kad kip ne svijetli, ostaju moliti pred kipom, uvjereni u čudo. „Ljudi govore da svijetli, i ja to vjerujem, ali, eto, ja to nisam vidjela, valjda zato što je dan“, izjavila je za medije izvjesna Antonija iz Metkovića. Ova me njena izjava nekako podsjetila na priču o Carevom novom ruhu. Dakle, ja ne vidim čudo, ali svi govore da je čudo i pošto ne bih da ispadnem loš vjernik ili glup, onda vidim i ja, ili vjerujem da vidim.

 

Fenomen svjetlećeg Gospinog kipa nije ostavio ravnodušnom domaću javnost. Ponovno su se razbudile i rasprave o istinitosti međugorskog fenomena uopće.

 

Pristalice međugorskih ukazanja nemaju ni najmanje sumnje u istinitost ovih fenomena. Za njih je svjetleći kip u Vickinoj kući najava nove Gospine poruke. A kao argumente za simpatiziranje Međugorja navode „goleme duhovne plodove“: milijune hodočasnika iz cijelog svijeta koji se u Međugorju skupljaju na molitvu, svećenike i biskupe blagonaklone Međugorju, brojna tjelesna i duhovna ozdravljenja. Simpatizeri Međugorja tvrde da su mnogi teolozi koji se ne slažu s Međugorjem tek „jednostrani učenjaci i svestrani kritizeri, koji se zatvaraju u granice u kojima se ‘ne smije’ i ‘ne može’ čudo dogoditi“ (dr. Lj. Rupčić).

 

Protivnici autentičnosti ukazanja, opet, nemaju ni najmanje sumnje da je riječ o prijevari. Po njihovom sudu, svjetleći kip je jeftin trik da se privuče turiste i ostvari profit, a i Međugorje je izmišljeno sa sličnim nakanama. Talijanski biskup Andrea Gemma priču o Međugorju naziva „prijevarom i djelom Sotone, iza kojih se krije loše prikrivena želja za zgrtanjem profita.“ Drugi biskupi i teolozi neskloni Međugorju raspolažu s dosta argumenata. Tako Gospa putem čak 40.000 ukazanja i poruka (Lourdes i Fatima zajedno bilježe tek 24 ukazanja!) između ostalog rješava i lokalne unutarcrkvene sporove nedvosmisleno presuđujući u korist franjevaca, a šaljući „predzadnju opomenu“ biskupu da se obrati, te rješava graditeljska pitanja dozvoljavajući gradnju hotela 1994. Ostaje pitanje i zašto se Gospa predomislila nastavivši se ukazivati svaki dan, iako je posljednje ukazanje najavila za srpanj 1981. Neki smatraju da je razlog za nastavak „ukazanja“ težnja međugorskih franjevaca, a onda i vidioca (najprije manipuliranih, a kasnije uključenih u financijski kolač), da osiguraju redovan priljev hodočasnika, a time i višemilijunske profite.

 

Protivnici priče o Međugorju rado navode i iskaz vidjelica biskupu Žaniću, koji je utvrdio da su se vidjelice zapravo skrivale od roditelja da bi zapalile cigaru, a ne tražile ovcu, kako glasi pobožna verzija priče o ukazanjima. Rado se navodi i činjenica da većina međugorskih vidioca nikad u životu nije ništa radila, ali su se obogatili zahvaljujući ukazanjima. Neki od njih su se oženili misicama i voze luksuzne BMW-ove vrijedne 150.000 KM, a neke su se udale za bogataše i žive u šesterokatnim palačama, što domaći mediji nisu propustili pratiti.

 

E sada, nakon nabrajanja argumenata i jedne i druge strane, poigrajmo se malo s pretpostavkama i vidimo što bi uopće za nas značila autentičnost međugorskog fenomena, odnosno, što bi značila njegova neautentičnost.

 

Pretpostavimo da je sve istina. Gospa se ukazala. Njezin kip čudesno svijetli u Vickinoj kući. Pa što onda? Onako kako Darko Pavičić, simpatizer Međugorja, piše da „Međugorju priznanje nije ni potrebno, jer su ga priznali hodočasnici sa svih strana svijeta“, tako ja dodajem da to priznanje meni niti je važno niti je potrebno za moju osobnu vjeru. Nije li u nastojanju da se bude kršćanin važnije fokusirati se na Sveto Pismo i iskustva prvih kršćanskih zajednica, dvije toliko bogate činjenice koje se ne mogu dokraja razumjeti za cijeloga života? A umjesto fokusiranja na najbitnije, vjernicima u Međugorju pažnju odvlače za istinsku vjeru trivijalne stvari poput opisa putovanja po raju, čistilištu i paklu od strane vidjelaca, podrobnog opisa lika Djevice Marije napravljenog prema bizarnom anketnom listiću koji su ispunjavali vidioci (!), te Gospinog životopisa koji Vicka priprema čekajući „kad će Gospa reći da se može objaviti“. Da li su ove stvari doista na izgradnju kršćanskog života?

 

Imam poteškoća s razumijevanjem ljudi koji hrle vidjeti svjetleći kip, čak i kad bi čudo bilo istinito. O kakvoj se to duhovnosti radi, ako se ona potvrđuje svjetlećim kipom? Kakva je to vjera koja stalno treba neke dokaze da bi opstojala? Odgovor je jednostavan: to je duboka nevjera i praznina, prikrivena izvanjskom vjerom koja zbog nedostatka unutrašnjeg temelja konstantno traži nekakve „dokaze“ i vanjske potvrde svoje ispravnosti. U tom smislu svjetleći kip ulazi u rang priča o Hristovu liku u komadu drveta, na mesarskoj daski, ili o Allahovom imenu ispisanom na palačinkama ili na leđima ovce, o čemu je već prethodno pisano na ovoj stranici.

 

U jednom od medijskih izvještaja o navodnom čudu, neki Martin Oršulić priča kako je u njegovom društvu bila i jedna muslimanka, koja se toliko uplašila pred svjetlećim kipom, da se jednostavno prekrstila i odjednom počela moliti. Eto kakvu vjeru budi svjetleći kip – vjeru zasnovanu na šoku, strahu, čudu kao dokazu, koja toliko uplaši čovjeka da ga utjera u vjeru! Nije li to u našem mentalitetu preostalo ponešto od onog fanatičnog utjerivanja komunizma u glave strahom i šokovima?

 

Cijela ova priča pokazuje i zastrašujuću prevlast pučke pobožnosti nad istinskim sadržajima vlastite vjere koje se slabo ili nikako ne poznaje. Ovdje treba prozvati duhovnike, koji bi ljudima trebali ponuditi više od pučke pobožnosti. Zar ih ovakvi slučajevi ne upozoravaju da nešto ne štima u njihovom pastoralu kad vjernici konstantno bez iole razmišljanja i kritičnosti lete za senzacijama i sumnjivim čudima?

 

Ako nisu primijetili duhovnici, onda je primijetio jedan ateist, Boris Dežulović. U svom članku, između ostalog, on se pita kako to da je jedino biće kojemu je Gospodin „sve lijepo objavio, zapisao i nacrtao, dao mu ruke, pamet, vlastitog sina i dvije hiljade godina da razmisli o svemu“, početkom 21. vijeka spalo na to da bez razmišljanja ničice pada pred gipsanim kipom i slavi Boga što je učinio da kip svijetli?

 

Zbog ljudi koji dolaze u Međugorje volio bih da se ne radi o prijevari. No, ako se u slučaju Međugorja radi o prijevari, onda se radi o: (a) teškom izrugivanju svetinja, (b) zakonski kažnjivim oblicima manipulacije ljudima, i (c) o najuspješnijoj prijevari svih vremena. A ako se u slučaju svjetlećeg kipa radi o prijevari, onda se radi o zasigurno najjeftinijem triku u povijesti lažnih čuda, a količina medijske pažnje i broj ljudi koji su pohrlili vidjeti kip svjedoči o očajnom stanju ovdašnjeg društva.

 

“HAJMO CIJELI STADION! HAJMO CIJELI STADION!”

 

Da li bi, u tom slučaju, službeno nepriznavanje Međugorja, čemu se nadaju njegovi nesimpatizeri, onda riješilo problem? Dakako da ne bi. Ljudi bi odmah našli neko novo Međugorje. Problem je ovdje mnogo dublji. Problem je u samom poimanju vjere, u njenoj srži, u naslijeđenom mentalitetu, strahovima i frustracijama, taloženima kroz mučnu prošlost.

 

Da li prezirno negiranje i obezvređivanje međugorskog fenomena, bez ozbiljnijih napora da se stvar ispita iz više perspektiva, pridonosi rasvjetljivanju istine o Međugorju? Dakako da ne. Ovakvo postupanje samo zaoštrava antagonizme i učvršćuje vjeru u Međugorje. Kao što kaže jedan franjevac, „za Međugorje su najviše učinili komunisti i biskup Perić“. Zabrane svisoka, koje ne odaju brigu za ljude koji posjećuju Međugorje, neće pomoći rasvjetljivanju istine.

 

Najzanimljiviji od svega meni su bili komentari čitatelja tekstova o svijetlećem kipu u Međugorju. Iz njih se može iščitati dosta toga. Neki od komentara su nastojali što temeljitije i vulgarnije izrugati Međugorje i svijetleći kip. Takvima su oštro odgovorili uvrijeđeni vjernici, od kojih jedan piše: „Ovo je znak za nevjernike da se Gospa stvarno ukazuje u Međugorju, da se treba pokajat za grijehe i činit pokoru na kruhu i vodi. Ko nakon i ovoga čuda ne povjeruje, čeka ga dupla kazna i muka.“

 

Tako su se ove dvije skupine putem komentara nadmetale tko više izruguje kršćanstvo – jedni njegovim vulgarnim negiranjem i preziranjem, drugi opet njegovim mračnjačkim i banalnim percipiranjem. I ovo me natjecanje u izrugivanju vjere podsjetilo na izrugivanje Isusa na Veliki petak, u kojem su sudjelovali okrutni rimski vojnici i farizejski poglavari, ali i razočarani dojučerašnji Isusovi prijatelji koji su od njega očekivali moćnog vođu koji će kazniti njihove neprijatelje. Prva skupina komentara može se opisati kao vulgarna duhovitost bez imalo duhovnosti, a druga kao vulgarna duhovnost bez imalo duhovitosti.

 

Tu je, međutim, i treća skupina komentara, koja me nasmijala zdravim humorom, ponekad začinjenim i duhovnošću. Mogli su se tako pročitati i komentari poput: „al nijedno čudo nije bilo ravno onome, kad je stari uparkiro u bašču Yugo 45“, zatim „svijetli i kod nas munara, i još se može uslikati, pa se opet ne falimo“, ili „da taj kip ‘radi’, ne bi Manćini i dalje bio na birou, a Hrvatska u baražu“. Neke je pojava kipa koji sad svijetli, sad ne, sad se može uslikati, sad ne može, podsjetila na početak pjesmu Ede Majke „Jesmo l’ sami“, neki su opet sugerirali da je Gospa zasvijetlila zeleno zbog orijentalnih utjecaja u BiH, a neki su tvrdili da je sve to dio Teslinog eksperimenta. Ponajjača šala je osvanula na jednom satiričnom portalu, gdje je objavljen tekst s naslovom „Radnik u kineskoj tvornici tvrdi da mu se dnevno ukaže deset tisuća svijetlećih gospi“.

 

Svi ovi ljudi u slučaju svijetlećeg kipa nisu dočekali priliku za svađu i sukob, niti su dočekali priliku da međusobnim plašenjem učvrste kolektivnu vjeru, nego su prepoznali priliku da se opušteno našale, čak i da time izreknu neke ozbiljne društvene kritike i poruke. I to je možda i najbolji stav prema stvarima oko kojih ljudi raspravljaju i svađaju se, a same ne zaslužuju toliku pažnju koja im se pridaje.

 

Na kraju, što se tiče svijetlećeg kipa, nitko nije razmotrio ni mogućnost da je neki lokalni šaljivdžija, premazan svim bojama, premazao kip kemijskom supstancom zbog koje ovaj svijetli, iz želje da testira lakovjernost ljudi i napravi show. U tom slučaju bi svi bili u pravu. Za Vicku, koja bi se šokirala ugledavši gipsani kip kako svijetli, to bi bilo čudo (možda i prvo u životu, dodao bi netko), i imala bi pravo tvrditi da se ne radi o prijevari. S druge strane, i oni koji bi tvrdili da se ne radi o čudu bili bi u pravu. A taj zamišljeni šaljivdžija bi sada sjedio u nekoj sobi s prijateljima i uz pivu se smijao događajima koje je zakuhao, i svjetini koja raspravlja o njima.

 

| Autor: Marijan Oršolić |

Prometej.ba | 28.9.2013.

fotografije: libero.it