Svi smo mi “Dinka” ili kako postati kolateralna šteta političkih prilika

Svi smo mi “Dinka” ili kako postati kolateralna šteta lidera

Ako je vjerovati ljudima od nauke i pera, a trebalo bi da im se vjeruje, u najnovijim naučnim radovima se kaže da “ intelektualni kapital danas stvara gotovo 80% ekonomskih, i svih drugih društvenih vrijednosti”. S druge strane, velika većina ljudi od pameti i znanja se slažu da su “lideri” među najvećim osporavateljima razvoja intelektualnih vrijednosti društvene zajednice.

Ozbiljniji analitičari društvenih prilika svoja promišljanja zasnivaju na dvije naučne metode: deduktivnoj i induktivnoj.

Deduktivna metoda se zasniva na zaključcima koji se izvode iz općih sudova i načela, a sagledavaju kroz posebne i pojedinačne slučajeve. Pojednostavljeno rečeno – temelji se na spoznajama, činjenicama ili načelima koji se ne mogu dokazati ili koji ne zahtjevaju dokazivanje jer su logičnim slijedom očiti.
Induktivna metoda se temelji na pojedinačnim činjenicama preko kojih se dolazi do općih zaključaka.
Zajednički opšti cilj ovih metoda je spoznaja jedne pojave kao dijalektičkog jedinstva općeg i posebnog.

Za temu naše priče nužno je naglasiti još jednu naučno utemeljenu misao: “Metoda idealnih tipova je misaona – apstraktna konstrukcija jednostrano naglašenih svojstava nekih pojava određenih s nekog teorijskog stajališta”.

Ako, kao zajednički imenitelj uzmemo riječ “Dinka”, za sve one koji su vlastitim radom, istrajnošću i sveukupnom lojalnošću hijerarhijskoj strukturi (pripadajućoj društvenoj cjelini ) – postigli više od očekivanog, bili hvaljeni i glorifikovani, a potom anatemisani i izopačeni iz istog miljea samo zbog mišljenja koje nije sukladno poželjnom ili liderskom; onda se s pravom može ustvrditi da smo svi mi, ponekad bili u takvim iskustvenim momentima  – Svi smo mi “Dinka”.

Ako bi javnost bila društveni  “Sud časti”, kao što su to radna tijela unutar političkih partija, sigurno je da bi činjenice i argumenti, sve “Dinke” reafirmirali u školske primjere društvene odgovornosti i građanske zrelosti.

Da ovdje riješimo dilemu po pitanju “Dinke”.
Da li je bolje “prošao” Munib Alibegović ili prethodni predsjednik visočke SDA?
Može to biti Lejla Spaho koju je visočki SDP disciplinirao i javno anatemisao kao svog političkog aduta kada je u vrijeme “alijanse” analitički poredala slabosti visočkog SDP-a i sve to lijepo adresirala na partijsku centralu. Centrala se “ko krme u Teheranu oglušila” i halalila dotičnu kao da je Bog nije ni dao.
Mehmed Vranac je bio jedan od najperspektivnijih kadrova visočkog SDP-a, a danas to više nije.
Halima Derviševića je BPS – SH, čitaj Trako pobrisao “k'o s gumicom”.
Asmira Hodžića su Hećo i Stranka za BiH u više navrata dizali u nebo da bi na kraju završio u političko – privrednom brlogu, predat na milost i nemilost političkim reformatorima.
Nije li pred istim usudom aktuelna Načelnica općine Visoko.
Bezbroj je primjera o kadrovima koji su završavali kao partijski neposlušnici samo zato što su pokazivali i manifestirali svojevrsnu intelektualnu – sebi svojstvenost kao društveno dobro.
Dinka Omanović iz visočkog SDA još nije izgubila nadu po pitanju vlastitog političkog članstva. A podsjećanja radi u tri izborna kruga na lokalnim izborima postizala je više nego zavidne rezultate:
– 2004. g. sa 26. mjesta na izbornoj SDA listi – 8. mjesto po broju glasova;
– 2008.g.  sa 24. mjesta – 7. mjesto po broju glasova;
– 2012. g. sa 10. mjesta – 5. mjesto po broju glasova, i svaki puta osvaja mandate Općinskog vijeća Visoko.

Ne hvaleći politički izbor ili kredibilitet principijelnih društvenih normi, „Dinkama“ se nikad nije mogla osporiti radinost i evidentna učinkovitost. Ako je taj rad imao bilo kakvih manjkavosti, a da su iste tolerisane od „predpostavljenih“, logično je preispitati odgovornost u krivnji – relativizirati „partijskom doktrinom“ fabrikovane istine.

Partijski aktivizam je doveo do današnje profesionalne pozicije, i sve donedavno  je bila “udarna snaga” visočke SDA. Javnost je nedavno bila iznenađena informacijom da je SDA Visoko isključuje iz svog članstva. Isto tako, javnost je ostala uskraćena za informaciju o razlozima isključenja. Odnosno, šta je to “Dinka” učinila tako “gnusno” da je zaslužila čin isključenja.

Odgovor se čeka od “Suda časti SDA BiH”. Ako je suditi po aktuelnom raspoloženju ovog radnog tijela partijske centrale SDA, a isto je poništilo cazinske odluke o isključenju članstva, ovdašnja bi javnost uskoro mogla saznati da “Dinka” nije isključena iz partije – da su to bile samo zlonamjerne glasine iz opozicije, ili jedne u nizu medijskih špekulacija.
Ako Visoko ostane i bez “jedinog nam ministra”, neće to biti zbog Bakira, Jerlagića, Sefera ili nedaj nam Bože Refke – prije će biti da se visočku SDA ne doživljava društveno referentnom i kredibilnom u SDA BiH.
U svakom vidu društvenog organizovanja “puca” na najtanjem, ista logika fercera i u političkim partijama.

Znam da će mnogima ova vrsta personificiranja “zaparati” uši, ali više nego evidentno je da simbolika “Dinke” prati Visoko desetljećima.
Bilo bi ludo glorifikovati bilo koju osobu, samim tim i Dinku Omanović, ali isto tako teško se oteti dojmu da je Visoko, ovdje mislim na sve političke partije koje su bilo kada participirale u ovdašnjoj vlasti – serijski štancalo “lojalne ručice i ambiciozne guzice”, te prijekim “stranačkim” sudom eliminisalo sve one koji su kršili partijsku disciplinu bespogovorne lojalnosti lideru i partijskim interesima.

Ako smo pred izborom ZA ili PROTIV onih političkih aktera koji imaju “glavu i rep”, naspram bezličnih “ručica i guzica” – uvjerenja sam da je mali broj onih koji su u dilemi pred takvim pitanjem.

magazinplus.eu