Analiza: Građansko i(li) nacionalno u Bosni i Hercegovini
Manipulacije identitetima da bi se ostalo/došlo na vlast U haosu BiH političke scene, koja traje već godinama ali je sasvim “opipljiv” sredinom 2015. malo je pokušaja da se radikalno, analitički, razmotre korijeni problema.
(Oslobođenje – PIŠE: Žarko PAPIĆ i Ahmed BURIĆ)
Manipulacije identitetima da bi se ostalo/došlo na vlast U haosu BiH političke scene, koja traje već godinama ali je sasvim “opipljiv” sredinom 2015. malo je pokušaja da se radikalno, analitički, razmotre korijeni problema.
Jedan od njih je politička manipulacija identitetima ljudi te suprotstavljanje građanskog identiteta, nacionalnom.
Šta omogućuje ovu manipulaciju:
* BiH tokom svoje historije nije imala, iz raznih objektivnih razloga, građansko društvo i svijest, nije se prevladala polu-kolonijalna svijest što se danas naziva sindromom zavisnosti od inostranog faktora. Istovremeno demokratske tradicije u nas su veoma slabe.
* Ustav BiH (Aneks IV, Daytonskog sporazuma), težeći završetku agresija na BiH i ratu nacionalizama u BiH, struktuirao je državno uređenje tako da svi nacionalizmi budu zadovoljeni. Dobila se suverena, međunarodno priznata država koja je istovremeno, administrativno i nacionalno podijeljena.
* Političke organizacije BiH se lažno predstavljaju kao politike partije, riječ je o kartelski uređenim, interesnim grupama koje materijalizuju svoj dio vlasti vladajući dijelom javnih resursa, zapošljavanjem “partijskih vojnika” itd. U zemlji koja nema ideološki i politički jasno profiliranu ni desnicu, ni ljevicu a to se “sivilo” pokušava predstaviti kao centar, svi politički savezi ili konfrontacije dešavaju se oko raspodjele vlasti nad javnim resursima. Odbrana nacionalnog interesa samo je prozirni plašt kojim se prikriva stvarni politički program, “jami što više možeš”.
Sa druge strane, pokušava se razviti ideologija “građanizma”, fokusirana na građanski identitet i zanemarujući sve ostale identitete, te konfrotirajući se nacionalnom identitetu. Pojavni oblici građanizma traže funkcionalnu državu (ergo centralizaciju) ne prihvataju praksu nacionalne ravnopravnosti (jer smo svi samo građani a nacije su nevažne, itd.). Ta pseudo-građanska orijentacija u suštini je pokušaj da se novim kolektivizmom, građanskim (umjesto radnog naroda iz vremena ex SRBiH) ostvari “jedinstvo” sa dominacijom većinske nacije. To “prokletstvo većinske nacije” koja teži dominaciji kasnije prerasta u agresivni nacionalizam. To je bila “putanja” ili “prokletstvo” srpske ideologije koja je u konačnici dovelo do krvavog raspada Jugoslavije. U našem slučaju “istorija nije učiteljica života”.
Manipulacija suprotstavljanjem građanskog i nacionalnog identiteta ima kao što vidimo, svoje političke socijalne nosioce, postojeće političke “kartele” i sa njima umreženu tajkunsku oligarhiju.
Građansko društvo – zašto ga nemamo Nezavisno od načelno, dobrih namjera, podrška razvoja građanskog (iz nepoznatih razloga preuzeli smo termin “civilnog”) društva od strane međunarodnih organizacija dala je veoma male rezultate. Ta je “čaša skoro prazna”.
Jedan od osnovnih razloga je fokusiranje na nevladine organizacije uz zanemarivanje drugih bitnih “sektora” – građanskog društva, sindikata, religijskih zajednica, akademske zajednice itd.
Izgleda da su oni ostavljeni partijskim uticajima i manipulacijama.
Mediji su imali podršku prvih godina nakon Daytona, zatim su se digle ruke od javnih servisa a nezavisni mediji, tada postojeći te novi, ušli u proces privatizacije. Paradoksalno, danas su upravo nezavisni mediji, uz sve moguće kritike, najbliži kritičkom odnosu građanskog društva prema vlastima. Početak tog procesa je prestanak podrške međunarodnih donatora.
NVO sektor, zavistan od donatora, slijedio je njihovu logiku “prosvjećivanje naroda” beskrajnim treninzima i okruglim stolovima o demokratiji, ljudskim pravima – tzv. “mijenjanje svijesti”. Svaki naredni izborni krug pokazivao je neuspjeh tog koncepta, pobjeđivali su “stari, nacionalni vukovi”. Istovremeno, NVO sektor je postao dio “industrije projekata” gubeći građanski karakter i ne zalažući se svojom praksom za vrijednosti građanskog društva.
Osnovna greška je bila što se, koncepcijski, građansko društvo samo po sebi definisalo kao suprotnost nacionalnom identitetu, što ni na koji način nisu razvijeni koncepti građanskog društva u specifičnim BiH uslovima, višenacionalne zajednice. Kao kolateralni rezultat dobile su se nacionalne podjele i među think tank NVOima, elektronskim medijima, posebno portalima.
Sa druge strane, na nivou lokalnih zajednica NVOi, posebno oni u socijalnom sektoru, pokazali su se mnogo “građanskijim” radeći sa ljudima i za ljude, od drugih dijelova NVO sektora. Također, samo zahvaljujući specifičnim kapacitetima nekoliko think-tank NVOa ima kritički uticaj na javnost u BiH. Zbog ova dva pomenuta dijela NVO sektor čaša nije “potpuno prazna”.
Možda je i bitnije od prethodnog, da bi građansko društvo i njegova svijest imali svoju ekonomsku i socijalnu osnovu, mora postojati ono što se zove “srednjim slojem”. U BiH srednji sloj ne postoji, društvo je podijeljeno na uski krug tajkunsko-političke oligarhije i veliku većinu osiromašenog stanovništva, bez posla i na minimumu egzistencije. Nejednakosti, materijalne i socijalne, u BiH su ogromne, a faktor koji ih povećava su prisutna diskriminacija (teritorijalna, statusna, marginalizovane grupe, itd.). Odsustvo srednjeg sloja jedan je od razloga i manjka demokratije u nas.
To nisu ekonomsko-socijalni uslovi koji omogućuju razvoj građanskog društva, a njih nikakve “zvijezde granta” ni tzv. izgradnja kapaciteta NVOa ne može promijeniti.
To sa druge strane jesu uslovi za ideološku i političku manipulaciju nacionalnim ili građanskim identitetom.
Za bitne, pozitivne promjene u BiH, razvoj građanskog društva je važan preduslov, prije svega svijest da vlast služi građanima a ne da oni “trebaju” vlasti samo da bi se održala. Najbolji način za to je da se nauče lekcije, promijeni pristup, prije svega podrškom politikama jačanja realnog privatnog sektora i prožimanjem građanskog i nacionalnog identiteta. To je dobar recept protiv nacionalizma i “proizvodnje” nacionalnih konflikata.
Višestrukost identiteta Identitet u osnovi, nije politička već životna kategorija. Kao i sam život i identitet je veoma kompleksan, višestruk. Šta u životnom smislu preovladava u sopstvenoj identifikaciji, apstraktne političke kategorije (građanska i(ili) nacionalna) ili stvarna ekonomsko socijalna pozicija?
U kontekstu višestrukosti identiteta primjerice, neko je bošnjak, hrvat ili srbin, pripadnik različite vjere, nezaposlen ili zaposlen, muško ili žensko, siromašan ili bogat, ekonomista ili inžinjer, obrazovan/neobrazovan, osoba sa invaliditetom/osoba bez invaliditeta, Sarajlija, Mostarac, Banjalučanin. Identitet, nezaposlenog, siromašnog, osobe sa invaliditetom itd. tad nezavisno od nacije ili vjere nije isti kao identitet osobe iste nacije i vjere koji je zaposlen, bogat, obrazovan itd. Umjesto političkog suprotstavljanja građanskog i nacionalnog treba tražiti “treći put”, razumjeti višestrukost identiteta i prožimanje njihovih, različitih karakteristika.
U tom smislu, možemo li graditi “ljudski, humani, identitet”, te ga temeljiti u konceptu humanog razvoja, smanjivanju nejednakosti, a razvoj mjeriti ne samo finansijskim kategorijama (BDP) već i zdravljem, obrazovanjem, socijalnom uključenosti stanovništva?
Stvarno, u praksi ostvareno, građansko društvo teško može, posebno u zemljama “periferije” (nerazvijene zemlje i one koje su u tranziciji) biti jako i društveno dominantne u uslovima “tržišnog fundamentalizma” i “osakaćene” globalizacije koja je “zaboravila” globalizacije javnih dobara.
Kako ovo izgleda u stvarnom životu koji ljudi žive, jer praksa je najbolja teorija.
Identitet i(li) život: ne isključivati, nego uključivati
“Alžirac sam, i Francuz, i Evropljanin, i musliman i rocker. Nadam se da je to dovoljno precizan odgovor na pitanje kako se osjećam!”
Slijedeći takvu logiku “destiliranja” identiteta, ni prostor puno veći od ovoga teksta ne bi bio dovoljan da se pobroje svi identiteti kojima ovaj autor raspolaže, ali je jasno da su širina i višestrukost identiteta, odnosno njegova slojevitost, uvjeti da se identitet ne shvaća kao instrument ostvarivanja političke moći, nego kao zbir, tačnije proces zbiranja u ostvarivanju cjelokupnosti, i kvalitativnog razvoja neke nacije.
Moglo bi se reći da je u Bosni i Hercegovini spajanje partikularnih, nacionalnih identiteta završilo neuspjehom i ratom kojim je, osim civilnih i vojnih žrtava rata opet na neko vrijeme suspendirano razmišljanje o identitetu koji nije ekskluzivno nacionalni, ili u jednom vrlo malom broju – građanski.
Valja napomenuti i to da je “sistem” koji s manjim prekidima vlada posljednjih dvadeset godina, nacionalno pretpostavio svakom drugom principu. S druge strane, građansko niti je imalo tradiciju, izgubilo je svoju ekonomsko-socijalnu osnovu nestajanjem srednje klase, pogrešno se gradilo donacijama NVOima i “uvezenim” modelima, da bi se iz toga mogla desiti trajno prosperitetna socijalna akcija.
O tome, u osnovi neostvarenom, zatomljenom identitetu, kao da najbolje govori jedan iskaz starije dame izrečen malo nakon prvih izbora u BiH. “Ja sam za Kralja, za Titu i za Aliju”.
Posao nema naciju
Ma koliko paradoksalno zvučalo, stvar je (bila) moguća, a iskaz – istinit: kod Bošnjaka, primarno, ali i kod drugih naroda u BiH u različitim vremenskim epohama, na sceni je bio identitet prilagođavanja, u kojem je nacionalna dominanta tu i tamo bila suspendirana socijalnom dimenzijom koja se pojavljivala u određenim periodima. Jer, u socijalnom okviru je pitanje koje je nacionalnosti rudar, pekar, ekonomist, novinar ili IT – inženjer – u osnovi irelevantno. On ima ili nema posao, socijalnu legitimaciju, jesu mu ili nisu dostupni uslovi života u modernosti. Ukoliko je trajno nezaposlen, njegov je identitet sveden isključivo na nacionalnu jedinku koju je na svaki način moguće ubijediti da mu/joj je tako jer oni drugi, iz onog naroda ili tabora ne žele da država funkcionira. Što naravno nije tačno, jer jedan nacionalizam u BiH drugi (i treći) održava vitalnim, i oni bez obzira na naizglednu nemogućnost slaganja, u podjeli kolača koji donosi vlast izvrsno sarađuju.
U tom i takvom kontekstu “ekskluzivnih” i steroidno napumpanih kolektivnih identiteta, mjesto marginaliziranih grupa jedva je vidljivo. Jer, ko u rješavanju “vitalnih nacionalnih pitanja”, “spasenju Bosne i Hercegovine”, “pravom rješenju”, “novom pravnom okviru” vidi potrebe malih, deprivilegiranih, onih koje je društvo odgurnulo na marginu? Onih čiji se identitet ne bazira na (skoro uvijek) lažnom zaklinjanju u “više interese”, nego se moraju baviti prevazilaženjem problema kakvi su odnos sredine prema autiziranoj djeci, ili nemogućnost prilaska većini javnih objekata u kolicima, ili u krajnjem, onima čiji je identitet negiran i potcjenjivan važećim stereotipima zbog njihove boje kože, ili običaja. Neko pametan je nedavno odlično primijetio da se svi balkanski narodi muče da dokažu kako je njihov identitet nadvremenski, “nebeski”, najstariji, najautentičniji, da su oni, zapravo, oni pravi, a da jedino Romi, uvijek nekako odgurnuti, doista znaju odakle dolazi porijeklo njihovog roda i njihove kulture.
Danas, u takvom kontekstu čini se da jedino ima smisla da ljudi, sami u sebi pronađu onaj nivo identiteta koji gradi, u sebi i drugima, neku vrstu konsenzusa, na mikro-planu, da koliko mogu pomognu da učine naizgled mali koraci koji nekome ko se ovim svijetom ne kreće takvom brzinom i lakoćom, omoguće da osjete, vide, čuju i gledaju svijet u svoj njegovoj punini.
Reducirani, a ne inducirani
Jer, ni politički identiteti koje smo “dobili”, odnosno na koje smo reducirani, nisu se pokazali uspješnim rješenjem: ni kao ustavni okvir za državu, niti za kakvu-takvu socijalnu dinamiku kojom bi se ostvario bilo kakav prosperitet. U kojoj bi se identitet, ili neki njegov dio, mogao graditi na univerzalnim principima. Zašto u tom smislu, ne bismo krenuli od uključivanja onih kojima fali socijalna, ekonomska i profesionalna potvrda. Onima koje možemo zvati kako hoćemo – invalidima, hendikepiranima, onima s posebnim potrebama – a koji se ne mogu braniti, a često ne mogu ni protestirati. Niti pronaći svoj glas. U javnosti, ili u privatnom, “običnom” životu.
Od prvog dana
Moglo bi se reći da je Bosna i Hercegovina danas, dvadeset godina nakon Daytona, postavljena pred dilemu koja se, možda odviše jednostavno, ali ne bez razloga može nazvati identitet(i) i(li) život(i). No, to ne bi trebala biti ekskluzivna konstrukcija koja isključuje jedno ili drugo, nego mora naći modus vivendi, ukoliko se želi doći do odgovora koji bi stvari pomjerio naprijed. Taj odgovor bi svakako bio pozitivan “i identitet i život”, baš kao što je i zemlja o kojoj govorimo bila manje – više uredna i na putu prosperiteta kad je bila “i” (srpska, hrvatska, muslimanska), i nije bila “ni”, nijednog od tih triju nekada “neslobodnih”, a danas konstitutivnih naroda.
I za kraj, istinita anegdota: imam prijatelja, na početku rata se prijavio u elitnu jedinicu u odbrani Sarajeva i ostao je teško ranjen. Nakon četrdesetak operacija, i višegodišnjih rehabilitacija, vratio se svom biznisu u kojem je vrlo uspješan. Odmah nakon rata, na vrata mu je pokucala žena koja je i kod njegovog oca radila “u firmi”, inače je s “one strane”, iz Lukavice, gdje je provela cio rat. Moj je prijatelj progutao knedlu, a onda je zaposlio na čišćenju njegovoga poslovnog objekta, kasnije i kuće, i na pomoći u odgoju djece. Postala je, kako se to kaže, član porodice.
U međuvremenu, moj se prijatelj politički angažirao: pristupio je jednoj maloj stranci, “umjerenog centra”, i pokušao je raditi u “sektoru” ratnih vojnih invalida, najbrojnije marginalizirane grupa, koja je i najviše podložna nezakonitim radnjama i manipulacijama.
Vidjevši ga par puta na televiziji, i u društvu dužnosnika iz republike Srpske, kućna je pomoćnica tražila pomoć za svog sina, teškog ranjenika i šećeraša, koji je svoj hendikep zaradio u Vojsci Republike Srpske.
On, naime, već nekoliko mjeseci nije bio primio nikakvu naknadu, pa je njegova majka, sigurno nevoljko i preko svih principa, ne znajući baš ni kako bi, potražila “izlaz” kod njezinog poslodavca rekavši:
Znaš, sine, vidjela sam da ti znaš onog našeg ministra, pa ako možeš, da mu nešto kažeš, moj sin više od pola godine nije dobio nikakvu invalidninu, pa vidi molim te, da eto, ipak, nešto pogura… ako može…
Onda je dodala ključnu rečenicu:
I on je, k’o i ti, borac od prvog dana.
Moj se prijatelj prvo okamenio, a onda se nakon nekoliko trenutaka gorko nasmijao. Sve što je ta žena rekla bilo je istina, majke ne biraju vojske u koje šalju, baš kao što niko ne zna gdje će biti svrstan, s kakvom će se prednošću ili hendikepom roditi.
I zato, što češće budemo slušali ovakve priče, i češće budemo propitivali svoj identitet, bićemo bliži sami sebi, nekim rješenjima naših problema, i onome jedinome “svetom”, neuporedivom sa ostalim kategorijama.
Životu. U različitim identitetima.
