Ne moraju djeca vrtićkog uzrasta znati ono što bi trebalo biti poznato vrloj doktorandici s Pantovčaka, da su čokoladice proizvedene u Subotici, u tvornici u kojoj je zaposleno 20 posto Hrvata i 60 posto Mađara, kada je već sastav krvnih zrnaca presudniji za kvalitetu čokolade od količine kakaa
Autor: Branko Mijić – /novilist.hr/
To s čokoladicama nije nimalo bezazleno, koliko god se, manje ili više duhovito, sprdali s predsjednicom na društvenim mrežama. Baš kao što prilog o četvrt stoljeća ubojstva Aleksandre Zec nije usputni gaf vanjskog suradnika HTV-ovog kalendara. Niti je ploča sa »Za dom spremni« slučajno nasuprot konclogora Jasenovac.
Kada se Kolinda Grabar-Kitarović mrtva ozbiljna javno ispričava i daje časnu pionirsku riječ kako će »grešku« s Pionirovim proizvodima u poklon-paketima dubrovačim mališanima ispraviti šaljući nove, hrvatske, onda klinci koji su ih dobili i oni koji sve to čuju i gledaju, mogu od predsjednice naučiti samo jedno: srpske čokoladice su opasne, treba ih (od)baciti i ubuduće izbjegavati. Naše čokoladice su jedine prave, dobre, ispravne, zdrave, a »njihove« u svakom pogledu zle i zato zabranjene.
Ne moraju djeca vrtićkog uzrasta znati ono što bi trebalo biti poznato vrloj doktorandici s Pantovčaka, da su čokoladice proizvedene u Subotici, u tvornici u kojoj je zaposleno 20 posto Hrvata i 60 posto Mađara, kada je već sastav krvnih zrnaca presudniji za kvalitetu čokolade od količine kakaa. Niti da onaj koji ih je upakirao u njihov dar, Agrokor Ivice Todorića, u zemlji njihovog podrijetla, Srbiji, ima u svome vlasništvu niz tvornica i veliki prodajni lanac u kojem se prodaju i »naše« i »njihove« čokoladice. I na njima jednako dobro zarađuje.
Ne bi, naravno, putujuća predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izlazila pred televizijske kamere rumenih obraza da su se greškom u paketu našle »milka« ili »toblerone«, umjesto omaškom »mony«. Švicarska nije i ne može biti mrska kao srpska. Naravno, čokolada. I nije predsjednica ispala smiješna blamirajući se za povijest zabrinuta za sudbinu mliječnih zuba malih Dubrovčana, već zato što strepi što bi o tom »incidentu« mogli reći birači kada dođe vrijeme da je opet biraju kako bi djeci mogla velikodušno dijeliti slatkiše.
A, zna se, birači ovdje vole Naše a ne Njihovo. Zna to dobro i urednik TV kalendara koji, ničim izazvan, ubojstvo 12-godišnje Aleksandre Zec, 25 godina nakon što se dogodilo, komentira u dokumentarnom programu kao »medijski predimenzionirano«. Zašto? Zato što je »bacilo sjenu na stradavanje više od 400 druge djece u Domovinskom ratu«!
Ali, kad već »mony« nije »naša«, jer je proizvedena u Srbiji, zašto se Aleksandru Zec, rođenu 8. svibnja 1979. godine u Zagrebu, koja je s ostalim klincima s Trešnjevke 1986. godine upisala prvi »d« OŠ »August Šenoa«, ne ubraja u djecu žrtve rata u Hrvatskoj? Zašto je ona »predimenzionirana«? Zato što nije pripadnica većinskog naroda? Već je »naša žrtva«, jer su nju i njezine roditelje ubili pripadnici »naše vojske«, u »našoj zemlji«, a te iste »naše ubojice« su oslobodili »naši sudovi«, a pojedine od njih odlikovali i amnestirali »naši državni poglavari«? Pa je država Hrvatska, da bi se barem kako-tako za sve iskupila, 2004. godine isplatila Gordani i Dušanu Zec za njihove roditelje i sestru 1,5 milijuna kuna.
Tako je to kada i čokoladama i TV kalendarom moramo obilježiti Naše suprotstavljanje Njima. A onima kojima još uvijek nije jasno, tu je naša ploča nasuprot njihovih mrtvih kao upozorenje živima.
