Da bismo shvatili bajku, moramo odrasti
Ogledalce, ogledalce: Da bismo shvatili bajku, moramo odrasti
Možda mislite da su bajke priče samo za djecu i da ste kao odrasli ljudi zauvijek završili s “Pepeljugom”, “Snjeguljicom”, “Matovilkom”, “Crvenkapicom” i mnogim drugim likovima iz kolektivne mašte. Ali šta ako vam kažemo da tek kad odrastete počinjete uviđati poruke bajki iz vašeg djetinjstva?
(Piše: Tu Hoang)
Smatram da većina ljudi stvarno počne razumijevati bajke tek kad odraste. No, tad im se rijetko vraćaju. Joseph Campbell je, imajući na umu Carla Junga, rekao da su mitovi, uključujući i bajke iz djetinjstva, najbolje čitane metafore. Ove metafore nam pomažu da skiciramo svoje životne potrage.
U “Snjeguljici” zla maćeha pita: “Ogledalce, ogledalce, ko je najljepši na svijetu?” Većina ljudi misli da je ona opsjednuta svojim izgledom te da je, prema tome, pouka bajke da je sujeta loša. Ako je to jedino što vidimo u “Snjeguljici”, onda svojoj djeci uskraćujemo potpuno značenje te bajke. Ustvari, mislim da je ovdje, prije svega, riječ o nama odraslima, a ne o našoj djeci. Tek kad ih ponovo čitamo našoj djeci, možda tad, prvi put, sami shvatamo njihovo značenje.
Ako tražite mudrost u životu, dječija biblioteka s bajkama je pravo mjesto za početi. Prizori u bajkama nam nude arhetipe koje možemo koristiti da dobijemo pregled lekcija kojima nas uči život.
Gledajući sebe u ogledalu, sjetio sam se prizora maćehe iz “Snjegulice” koja se obraća svom ogledalu. Znamo da ne izgledamo isto u svakom ogledalu. Ne volimo ona koja nas prikazuju u lošem svjetlu. Je li do osvjetljenja? Da nije ovo ogledalo možda ušinuto, neravno? Zar stvarno izgledam tako? Šta mi se to s kosom desilo? Kako to da su mi bore ovoliko izražene? Ustvari, kratko i jasno: jesam li najljepši/a na svijetu?
Volio bih imati ogledalo kakvo je kod Snjeguljicine maćehe. Ono je iskreno i pouzdano. Ali takva ogledala ne postoje, barem ne u našim kupatilima. Ipak, nosimo ih sa sobom i od velike su pomoći ako znamo kako ih iskoristiti. A da bi ih valjano iskoristili, moramo postaviti prava pitanja. Zla maćeha je postavljala pogrešna pitanja. Ona nije bila zla, nego neprosvijećena i izgubljena u vlastitim iluzijama.
Većina nas postavlja pogrešna pitanja, ali ne mislimo
da smo zli. Pitamo jesmo li najljepši, najpametniji, najsretniji, najzadovoljniji. Maćehi je rečeno da nije ljepša od Snjeguljice. Ali je već bila veoma lijepa; na drugom mjestu po ljepoti nakon Snjeguljice.
Kad postavljamo pogrešna pitanja, onda sebe obmanjujemo, a upravo to čini Snjeguljicina maćeha. Nažalost, mnogi od nas ne prestaju od ogledala tražiti da nam kaže da smo najljepši na svijetu.
Ogledala nam samo pokazuju ko smo, a ne ko bismo radije bili. Mislimo da bismo bolje izgledali ako kupimo novo auto, ili ako nađemo atraktivnog partnera, ili dobro plaćen posao, ili lijepu kuću. A nije tako. Možemo mijenjati okolnosti, ali ako se ne brinemo o svom unutrašnjem “izgledu”, onda ništa suštinski ne postižemo. Ponovo ne postavljamo prava pitanja.
A ako ćemo pravo, veoma je teško iskreno se pogledati u ogledalo, jer se onda moramo suočiti s našim prethodnim iluzijama i pristati na istinu o svom karakteru i ličnosti. I znate šta? Gledajući se u ogledalo ovog vikenda, shvatio sam da i nisam tako fin tip. Nešto slično nas može deprimirati, a i ne mora, ako nam je jasno da je sve to dio procesa samospoznaje.
Tek kad stvarno VIDIMO sebe, počinjemo da vidimo i druge, odnosno vidimo sebe u drugima i druge u sebi. Također se počinjemo preispitivati – ne da sumnjamo u sebe, nego da postavljamo prava pitanja koja od nas traže iskren odgovor. Tako pristajemo na odgovornost prema sebi. A kad pristajemo na odgovornost prema sebi, onda uistinu postajemo slobodni. Tako prestajemo izvan sebe tražiti unaprijed pripremljene odgovore, te počinjemo u sebi tražiti i pitanja i odgovore.
Prevela Mubina Muftić
novovrijeme.ba
