Heinrich Vogeler, ‘Čežnja’, 1900. Izvor: Wikipedia
Fizička smrt našeg tijela nije jedino iskustvo koje možemo imati o smrti. Postoje, uistinu, bezbrojne smrti koje okružuju naše živote
„Iščezavam.“ Prema onome što neki njegovi učenici pričaju, to bi bila posljednja riječ Jacquesa Lacana. Kraj igre, nulta točka, nestanak. Nije slučajno što posljednji od njegovih slavnih seminara nosi predosjećajni naslov Rastvaranje. Najava ne samo kraja njegove škole – koju će on raspustiti, upravo, malo prije nego što će umrijeti – nego i kraja njegove prisutnosti na ovom svijetu. Najava, upravo, njegove skore smrti.
Umrijeti je radikalan oblik razdvajanja. Kada nedostaju riječi, kada je previše boli, kada sve izgleda kompromitirano, kada je sve postalo nemoguće podnositi, kada smo na kraju naših snaga, kada se dogodilo nepopravljivo, kada umre nešto u što smo duboko vjerovali, tada odvajanje može poprimiti jasan i hladan oblik nestajanja.
„Iščezavam“, znači zauvijek prekinuti veze sa svijetom kakvog sam poznavao. Sjekira vremena jednim je udarcem presjekla uže koje nas je vezalo za život. Ne preostaje ništa drugo nego umrijeti, okončati, sve ugasiti. U slučaju smrti, ovo umiranje nije – iznimka su samoubojice, koji se odluče ubiti – rezultat izbora, već posljedica osude, pretrpljenog nametanja. Nikada nisam „ja“ taj koji odlučuje umrijeti, nego je zakon smrti koji to zahtijeva. Nema više vremena za mene, nema više vremena za moj život. Smrt nas prisiljava da nestanemo, da se rastvorimo, da se vratimo, kako bi rekao biblijski Propovjednik, u prah iz kojeg smo potekli. Krug se zatvara: biće, izašlo iz ničega, vraća se u ništa. Događa se ljudima, kao što nas Propovjednik uvijek podsjeća, na isti način kao što se događa konjima, psima, mravima, lavovima, pticama na nebu.
Koliko puta smo čuli: „Umrla je“, „Umro je“, kao da želimo podvući da je onaj koji je otišao raskinuo svaki odnos s nama, više nije dostupan, dostižan, ne može se više kontaktirati. A koliko puta smo imali poteškoća pronaći prave riječi za komentiranje te objave. Doista, nemoguće ih je pronaći. Bolje šutjeti. Nije slučajno da je Roland Barthes, u „Fragmenti ljubavnog diskursa“, razdvajanje opisao kao udaljavanje dviju letjelica u svemiru koje više ne mogu primiti poruke jedna od druge. Zvjezdano udaljavanje, nepremostiva udaljenost, nestanak s radara. Nestaje se poput aviona koji se srušio u Ustici ili poput tajanstvenog zapovjednika Kurtza u filmu Francisa Forda Coppole „Apokalipsa danas“. Istina je: nestanak, ako doista želi biti nestanak, mora prikriti trag, mora spriječiti pronalazak ili povratak. Pokušava nestati slijedeći ovaj način i protagonist poznatog romana Georgesa Simenona pod naslovom „Bijeg gospodina Mondea“, koji preko noći odlučuje naglo napustiti buržoaski i ravnodušni poredak svoje obitelji. Podiže sav novac koji ima na računu i uzima prvi vlak, ne dajući nikome objašnjenja. Događa se glavnom liku romana „Dissipatio“ H.G. Guide Morsellija, koji se, nakon pokušaja samoubojstva, vraća u svoj grad spreman ponovno početi živjeti, ali, ironično, ne nalazi više nikoga: cijelo čovječanstvo (H.G. je kratica za Humani Generis, [ljudski rod, op. prev.]) se u međuvremenu rasulo bez razloga, nestalo je s lica zemlje.
Smrt je odvajanje koje ide svojem najmračnijem dnu. Nema više tragova onoga koji je otišao, neće više biti kontakata, više neće biti nikakve mogućnosti ponovnog pronalaska. To znači da onaj koji umre da je zaista otišao ne ostavivši ništa od sebe, bez želje za povratkom niti nade da će biti ponovno pronađen, s odlučnom voljom da više ne pripada svijetu kojem je pripadao.
Sve ovo čini se da odzvanja u posljednjoj riječi koja se pripisuje Lacanu: „Iščezavam“. Povući sa sobom sve ono što si bio, bez ostataka, bez tragova, bez nostalgije.
Život kao razdvajanje
Fizička smrt našeg tijela nije jedino iskustvo koje možemo imati o smrti. Postoje, uistinu, bezbrojne smrti koje okružuju naše živote. To znači da je svatko od nas imao mnoga iskustva padova, odvajanja, nestajanja, napuštanja, gubitaka. Naš život se čini okružen svim gubicima koji su ga obilježili, ranama koje su mu razdvajanja nanijela, duhovima naših mrtvih.
Za psihoanalizu, iskustva koja najavljuju smrt povezana su s tjeskobom od kastracije. Nije slučajno što je Freud opisao razvoj ljudskog života kao uzastopni niz rezova: od posteljice, od pupčane vrpce, od dojke, od vlastitog izmeta, od majke, od vlastitog infantilnog tijela itd. U svakom od ovih evolucijskih koraka nešto je predodređeno da bude nepovratno izgubljeno. Iz tog razloga u biblijskom mitu ljudsko biće (Adam), da bi mogao stupiti u vezu s Drugim (Evom), prije svega mora biti izvučeno iz sebe, mora moći izgubiti dio sebe (čuveno „rebro“), mora se izložiti vlastitom nedostatku i dinamici želje koja ga vodi prema drugome iz sebe. Kao što se događa, na primjer, kod odbijanja od sise, nije samo objekt (dojka) taj koji se odvaja od subjekta, već se i dio subjekta gubi u ovom vremenu odvajanja zbog gubitka objekta.
Svaki rez topološki ima dva ruba: odvajanje se ne ograničava na odvajanje subjekta od izgubljenog objekta, nego ga također dijeli od jednog dijela sebe. Upravo onaj dio koji se najviše priljubio uz predmet, poistovjećujući se s njim. Zato se, kad ljubav završi, osjeća izgubljeno. Zapravo, ne gubi se samo voljeni objekt, već se zajedno s tim objektom gubi i smisao svijeta, a time i jedan značajan dio nas samih. Nešto umire, gasi se, odvaja se, više ne postoji. Tako da gubitak objekta povlači sa sobom također i subjekt, oduzimajući mu jedan dio njegovog bića. Otuda izgubljeni, prazan i tjeskoban pogled koji vidimo na licu onoga koji tuguje zbog rastanka. Praznini nastaloj gubitkom objekta koja se otvorila u svijetu odgovara praznina koja se istodobno otvorila u subjektu.
Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Stampa, 15. studenog 2022. Prijevod: Predrag Mijić
Polis.ba
