Caruje društvom “od jutra do sutra”
Strah je ovdje, a ne politika
Priča o sukobu istine i politike stara je i zamršena, i ništa je ne može uprostiti i/ili pojednostaviti da bi se razumjela. Uglavnom, radi se o uzajamnom moralnom denunciranju. Elem, politika nije ni “umjetnost” ni “umješnost mogućeg”, kao što to neki često kažu, prikrivajući vlastite slabosti, neznanje, nedostatke i neumješnosti… Politika je sporna stvar i za one koji u njoj djeluju i one koji je posmatraju izvana. Naučnici koji politiku proučavaju i najšira javnost podjednako su prožeti nedoumicom o tome kakva je priroda i svrha politike.
Vlastiti interes
Neki ljudi, pa i naučnici, politiku posmatraju u svjetlu velikih ljudi koji su o njoj razmišljali, o njoj govorili, ali se njome nikada nisu bavili. Neke od tih velikih misli o politici su, naprimjer: “Pustite ljude da misle kako vladaju i vladat ćete njima” ili, “vidio sam dosta republika, a najbolja je ona koja vladajućem dijelu prepušta terete, a ne prednosti” ili, “ja vam naređujem da me plaćate, a vi me plaćate da vam naređujem” ili, “vlast, a ne istina, čini zakon” ili, pak, “znati vladati znači znati izabrati savjetnike”…
Drugi, pak, politiku posmatraju prevodeći politički rječnik u svakodnevni. O čemu se, ustvari, radi neka posluži ovih nekoliko primjera koje sam prepisao od nekih genijalaca s interneta: “Ova Vlada ima jasnu strategiju” ustvari znači “za svaki loš potez optuživat ćemo prethodnu Vladu”, “(on/ona) ima moju punu podršku”, znači “(on/ona) ima informacije koje mi mogu puno naškoditi”, “neka institucije rade svoj posao” znači “neka institucije nastave zapošljavati ljude iz moje stranke i zataškavati moje afere”, “uskoro vas čekaju bolni rezovi” znači “ukidamo nabavu anestezija za operacije te, stoga i operacije”, “to je dio Reformske agende” znači “istresat ćemo vas držeći za noge dok vam i oči ne ispadnu”, “u narednom periodu očekujemo značajan priljev stranog kapitala” znači “uzimamo novi kredit”, “ovim potezom ostvarili smo značajne uštede” znači “ovim potezom, usprkos silnom trudu, niko od nas nije uspio pronaći vlastiti interes”, “vrijeme je za nove mjere zapošljavanja mladih” znači “prevelik broj mladih s našom članskom kartom i dalje je nezaposlen”, “zgrožen sam ovim optužbama” ustvari znači “zgrožen sam činjenicom da je javnost saznala za ove optužbe”, “to je gnusna, notorna i zlonamjerna laž” znači “zloupotreba o kojoj me pitate dogodila se tačno tako kako ste opisali”, “to su veoma ozbiljne optužbe” znači “znam koga ću okriviti za ovu pronevjeru”, “to su smiješne optužbe” znači “totalno sam kriv, ali možete to okačiti mačku o rep”…
Ljudi se sklanjaju ustranu od “blinkera” pred kojima niko nema prednost
I to je tako u svim politikama, svim režimima i svim državama u svijetu. Po tome, moglo bi se reći da idemo ukorak i sa “Evropom” i sa cijelim svijetom”.
Ali, šta je sa sistemom koji negira postojanje najosnovnijih ljudskih prava, u kojemu se strah jednih od drugih nadovezuje na strah od daljnjeg razgrađivanja, a taj strah pothranjuje strah onih koji se boje dodatne “centralizacije” zemlje, a ustvari svi ti strahovi imaju ishodište samo u strahu idiota da ne ostanu bez vlasti i da sve prljavštine počnu izlaziti na površinu, strahu da neko konačno, umjesto zakona o novima nametima, ne pokrene proceduru donošenja seta antikorupcijskih zakona i, za njih najvažnijeg od svih zakona o oduzimanju nelegalno stečene i imovine za koju ne postoji dokaz o porijeklu imovine…
Šta je s društvom u kojem strah postaje temeljna odrednica življenja, caruje njima “od jutra do sutra”, budi se s ljudima, s njima ide na posao ili sjedi kod kuće bez posla, vodi ih u kladionicu, u kafanu, u park ili s njima ide u narodnu kuhinju, zavrćući im stomak manje glađu, a više strahom postoji li još narodna kuhinja? Gdje je tu “politika”, koja je “politika” tim ljudima bitna i hoće li ikad iko odgovarati za “politiku” koja je od ljudi napravila čovjekolika bića?
Hoće li ikada iko odgovarati za stotine hiljada i milione, ne ukradene, opljačkane i otete od usta (doći će đavo po svoje) nego za tolike brojeve onih koji žive u strahu, liježu sa strahom, ustaju sa strahom, sa strahom se sklanjaju ustranu od ilegalno i protuzakonito ugrađenih “blinkera” na ministarskim automobilima pred kojima ni ambulantna, ni vozila Hitne pomoći, ni vatrogasci… niko nema prednost?
O kakvoj to “politici” i “sigurnosti” govore ljudi koji iz kuće ne izlaze bez tjelohranitelja (ponavljam, potpuno blentav izraz), koji se ne susreću sa svojim glasačima da im oni ne bi pokvarili dan bilo tim što će ih uzbihuzuriti upoznajući ih sa pravim životom ili, pak, time što će od njih nešto tražiti ili, ne daj Bože, da im se na nešto, neku nepravdu požale…? Strah je ovdje… a ne politika. Za Boga miloga, u Sarajevu i revizori nose uniforme umnogome nalik vojničkim i policijskim…
Svi zavide svima
Običnom čovjeku, Bosancu i Hercegovcu, opterećenom hiljadama i milionim strahova nije se lahko izboriti s njima, a sadašnjica mu ne pruža uvid ni u kakvo svjetlo na kraju tunela osim onoga za koje tvrde da ga umirući vide. Hoće li se pojaviti političar koji će ličnim primjerom dokazati da nisu svi (političari) isti? Ima li u ovoj zemlji političara koji će svojom politikom od ljudi otkloniti najpodmukliji, najpotuljeniji, najlukaviji strah koji se ikada uvukao među ljude zamaskiran kao zdrav razum, čak, mudrost, optužujući kao glupost, neznanje, nemar, ili kao beznačajni, uzaludni, besplodni, beskorisni, bezuspješni… mali čin osobne hrabrosti koji čovjeku osigurava zaista osnovno ljudsko pravo na samopoštovanje i dostojanstvo?
Živimo u vremenu i društvu koje je politika napravila takvim da ga karakteriziraju samo materijalna dostignuća, u kojemu se većina divi uspješnoj i sretnoj manjini bez obzira šta njihov uspjeh i sreća bili i u kojemu se svi boje svih i svi zavide svima. Zanemaruju se i omalovažavaju sve vrijednosti, uključno ili na prvom mjestu, ljudske vrline, ponad svih lično dostojanstvo i korisnost drugim ljudima. Ako nizašta drugo, za to će, nekad neko, morati snositi političku krivicu i za nju odgovarati.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
