STAV – Selekcija na podobne i nepodobne: Bošnjaštvo ne osigurava ulazak u dženet, ali ni džehenem

Selektivni pristup samoubistven je pa je nemoguće da za Hamzu Humu tvrdimo da je bio veliki bošnjački pisac jer nije bio komunjara, a da njegov najbliži srodnik Avdo nije Bošnjak jer je bio komunist

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ
(Faktor.ba/Magazin STAV)

Bošnjaštvo se ne bi trebalo promovirati u deklarativno prestižnu, a pogotovo ne u etičku kategoriju, to je informacija o našem etničkom identitetu koji podrazumijeva prije svega politički stav, zatim institucionalnu brigu o bošnjačkoj historiji, o bošnjačkoj književnosti, brigu o bosanskom jeziku… Kategorija dobar i loš Bošnjak postoji, ali samo u emotivnom osobnom rasuđivanju koje ne smije biti politički i društveno mjerodavno. Ne bi se smjelo dopustiti da ideološki stavovi po bilo kojem osnovu kriterijalno dijele Bošnjake na one koji to jesu i na one koji to nisu. Neće nam bošnjaštvo osigurati ulazak u dženet, ali ni džehenem. Vala neće ni hrvatstvo i srpstvo u raj ili pakao, kao ni bosanstvo koje bi državotvorno trebalo okupiti sva tri naroda u BiH!

Naprimjer, Derviš Sušić pripada bošnjačkoj književnosti, sviđalo se to nekom Bošnjaku ili ne sviđalo. Možemo o njegovom djelu polemizirati u kontekstu vremena u kojem je nastajalo, detektirajući u njemu i ono sporno ideološko, ali ga je kontraproduktivno i nakaradno proglašavati nacionalnim izdajicom te protjerivati iz bošnjačke književnosti. Na koncu, ideološki diskurs odnosi se na marginalan dio njegovog opusa. Isto vrijedi i za Mešu Selimovića, ali i za Ivu Andrića kada govorimo o bosanskohercegovačkoj književnosti. Međutim, nevjerovatno je da neki zakleti Bosanci u Andriću, koji je učestvovao i organizirao potpisivanje Trojnog pakta s nacističkom Njemačkom, prepoznaju svoju inspiraciju i bosanskohercegovačku moralnu vrednotu, a u Aliji Nametku i Enveru Čolakoviću vide fašiste i kolaboracioniste. Može se i Emir Kusturica sto puta zakucavati na krst, bježeći kao Nemanja od nabijanja na imaginarni osmanski kolac iz Andrićeva romana, ali njegovi filmovi iz prve faze pripadaju bosanskohercegovačkoj filmografiji.

Nadalje, ima onih koji smatraju da naši političari iz komunističkog perioda, poput Avde Hume, Džemala Bijedića i Hamdije Pozderca, nisu Bošnjaci, nego su dio izdajničke komunističke falange koja je zatirala i uništavala bošnjački identitet, a njene aveti iz UDBE i KOS-a i danas, navodno, potajno i urotnički vuku konce i zavađaju Bošnjake. Čak i ako su bili komunisti i ateisti, da li to znači da nisu bili Bošnjaci? Aliju Izetbegovića određivao je islamski moral, Avdu Humu određivao je komunistički, a nekog Adila Zulfikarpašića maniri begovstva ili, pak, iskustvo građanske i sekularne Evrope. Svi su bili Bošnjaci. Selektivni i isključivi pristup samoubistven je pa je nemoguće da za Hamzu Humu tvrdimo da je bio veliki bošnjački pisac jer nije bio komunjara, a da njegov najbliži srodnik Avdo nije Bošnjak jer je bio komunist. Pitamo se iz čega je onda bošnjački identitet izrastao, ako upravo ljudi poput Avde Hume nisu bili dio stvaranja pretpostavki da se on u savremenosti i ostvari? Na koncu, prisjetimo se samo uređivačke koncepcije edicije Kulturno naslijeđe BiH, u kojoj su objavljivana djela Mehmeda Mujezinovića i Hamdije Kreševljakovića, Hasana Kikića i Ahmeda Muradbegovića, potom fra Grge Martića i Jovana Dučića. Istovremeno se piše o alhamijado književnosti i o književnosti Mlade Bosne, o srednjovjekovnoj bosanskoj književnosti i o jevrejsko španjolskoj romansi. Ta su djela i danas polazišna i referentna mjesta za svako proučavanje bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture uopće. Zar zaista mislimo da je to bilo moguće bez nečije političke patronaže i zalaganja pojedinca poput jednog Hasana Grabčanovića, visoko pozicioniranog partijskog službenika zaduženog za kulturu?!

Ako dopustimo da o bošnjaštvu promišljamo isključivo emotivno i da vršimo selekciju na podobne i nepodobne, značilo bi to da smo ostali u pretpolitičkom dobu i ne trebamo se čuditi kada se s nama uspješno loptaju hrvatski i srpski šovinisti. Naprimjer, hrvatski i srpski socijaldemokrati u svojim matičnim domovinama nesumnjivo pokazuju da im je cilj, uz nominalno uvažavanje manjinskih segmenata društva, očuvanje nacionalnih interesa. Hrvatskih i srpskih, i niti jednih i drugih. Bosanski SDP, s druge strane, sa svojim nedonoščem DF-om, još uvijek nije osvijestio da moderni bosanskohercegovački identitet ne podrazumijeva telepatsko zagrobno komuniciranje s Josipom Brozom Titom i sedam sekretara SKOJ-a te negiranje bošnjaštva. Uostalom, za one koji hrvatstvo doživljavaju emotivno i kao moralnu kategoriju, Željko Komšić predstavlja isto ono što Kusturica predstavlja za Bošnjake – odrod. Stoga su u pravu oni koji rješenje bosanskog gordijskog čvora traže u dijalogu s autentičnim predstavnicima državotvornih nacionalnih politika. S druge strane, ako bošnjačka desnica posve ne osvijesti da bošnjaštvo ne mora podrazumijevati islamski moral (kako onaj proživljeni i praktični, tako i onaj hinjeni i glumljeni), nama će i dalje nacionalni glasnogovornici biti razni histerični marginalci koju svoju instant-popularnost temelje na stalnoj konfrontaciji s drugim i drugačijim. I njih nas je stid, tih patetičnih i neukusnih amatera koji su zabavljeni imitiranjem srpskih i hrvatskih budničarskih nacionalističkih pokreta iz 19. stoljeća.

Bošnjaštvo je autentična kategorija i ne smije ga se ograničavati na skupinu ljudi koji dijele islamski svjetonazor i nipošto ga se ne smije konfrontirati s bosanstvom kao širom kategorijom. Zato je od presudne važnosti da se ne upada u zamku alternative bosanstva bošnjaštvu, ali ni u zamku bošnjaštva kao isključivo muslimanstva.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close