Ko kontroliše Euroaziju, kontroliše cijeli svijet

Bitka za Siriju je samo dio rata za ‘globalnu vlast’: Ko kontroliše Euroaziju, kontroliše cijeli svijet

(Autor:Hans Cristof Kraus/Frankfurter Allgemeine Zeitung – GLOBAL CIR)

Mnogi naivno sude o sirijskoj krizi – posebno kada je riječ o otkrivanju pozadine i motiva jakog rivalstva u Vijeću sigurnosti  UN-a, između Amerike i zapadnih sila na jednoj,  te Kine i Rusije na drugoj strani.

U velikom dijelu zapadnog svijeta vlada mišljenje da je srž problema pitanje opstanka Bašara al Asada na vlasti. Međutim, mnogo pitanja leži u središtu sirijskog sukoba, a linije konflikta se protežu tamo gdje većina posmatrača ne uspjeva da ih primjeti – uglavnom zato što su zaboravili razmišljati u globalno-političkom i geostrateškom smislu. Gledano iz tog ugla, iz geostrateške perspektive je nebitno da li će Sirijom u budućnosti vladati neko iz kuće Asada, neka nazovimo je demokratska vlada, ili neki radikalni režim.

Podjela na “Svjetsko ostrvo” i “Hartlend”

Početkom 20. vijeka cijeli je svijet bio uglavnom pod vlašću Evropljana i Amerikanaca. Geostrateški mislioci tog vremena tada su razvili potpuno novu ideju za globalnu politiku budućnosti.

Iako su se činili potpuno neranjivi, Anglosaksonci su po prvi put imali razloga da se plaše za svoju poziciju u svijetu. Britanski političar i geograf Halford Mekinder je neposredno prije početka Prvog svjetskog rata, razvio svoju izuzetno važnu doktrinu o inferiornosti globalnih pomorskih sila.

Foto: Profimedia

Makinder je se suprodstavio tada važećem principu nedodirljivosti pomorskih sila, koji je postavio američki vojni historičar Alfred T. Mejhan. U svojoj analizi svhetskog kopna, Makinder je more nazvao “Spoljašnji polumhesec”, dok je Evropu, Aziju i Afriku posmatrao zajedno kao gigantski superkontinent, koji je nazvo “Svhetsko ostrva”.

Prema Makinderu, jezgro i temelj ovog Svhetskog ostrva su u severnoj i centralnoj Aziji, gde se zajedno sa širom okolinom nalazi najveći dio svjetskog stanovništva, i ubedljivo najveći deo globalno dostupnih sirovina. Mekinder je tvrdio da su zato budući vladari svijeta ne anglosaksonske pomorske sile, već ona sila (ili više njih) koja bi uspjela da jezgro Svjetskog ostrva stavi pod  svoju  kontrolu.

Rasprava o najvažnijem regionu na zemlji

Velika Britanija i SAD su zato Drugi svjetski rat vodile do potpune predaje Njemačke i Japana, koje su sa Zapada i Istoka ugrožavale „jezgro“. Ipak, pred kraj rata, Mackinderovo učenje o značaju jezgra je dopunio Nikolas Spajkman, najznačajniji američki geopolitičar tog vremena. On je tokom rata razvio teoriju da je od „jezgra“ važnija teritorija koja ga okružuje, takozvani “Rimlend”, koje je po njemu geopolitički odlučujuća oblast svijeta.

“Rimlend” se prostire od Skandinavije preko centralne i istočne Evrope, Turske, arapskih i bliskoistočnih zemalja, preko i Indije, Indokine, Koreje istočne i sjeverne Kine.To je prema Spajkeru suštinski dio “Svjetskog ostrva” i celog euroazijskog kontinenta. Onaj ko uspije potčiniti „Rimlend“ sa svim njegovim ogromnim stanovništvom i neizbrisivim zalihama sirovina bit će vladar svijeta, ili će makar uspijevati da nameće svoju volju ostalima, a posebno tradicionalnim pomorskim silama.

Foto: National Geografic

Dopunjena Spajkmanova analiza je poslije Drugog svjetskog rata postala spoljna politika Sjedinjenih Država, koje su odustale od tradicionalnog izolacionizma i razvile se u aktivnog vođu svjetske politike.

Može se reći da su se u doba Hladnog rata, linije skoro svih glavnih sukoba između Istoka i Zapada prolazile kroz široku teritoriju “Rimlenda” od Finske na zapadu do Koreje na istoku. Većina ratova u periodu poslije Drugog svjetskog rata, od Korejskog i Vijetnamskog do srednjeistočnih i zalivskih ratova, desili su se u ovoj zoni.

Geopolitička teorija, koja je prije ovih bila prisutna u Americi bila je suprotna od Mekinderovom i Spajkmanovom, u smislu geopolitike i međunarodnog prava. Njena osnova se može naći u američkoj Monroovoj doktrini 1823. i može se opisati kao “međunarodni pravni poredak velikih regiona sa zabranom intervencije spoljnih sila”.

Doduše, Amerikanci nisu prihvatili zabranu intervencije izvan sopstvene hemisfere. Naprotiv poslije 1945. godine su u više navrata intervenisali na onim mjestima gdje su smatrali da je neophodno ojačati njihovu poziciju moći.

Naftonosna i strateški presudna regija između istočnog Mediterana i Arapskog mora je glavno polje djelovanja američke spoljne politike. Nedavni rat u Iraku, okupacija Afganistana i mutne radnje u sjeveroistočnom Pakistanu, koje nikako nisu legitimne po međunarodnom pravu, rezultat su ove politike. Sadašnji sukob oko intervencije, ili neintervencije u sirijskom ratu je tako eksplozivan, jer je odraz suprotnosti između dva radikalno različita geostrateška i svjetska politička koncepta.

Primarni cilj nije zaštita sirijskog naroda

Amerikanci i Zapad su, umjesto humanitarnih pitanja, mnogo više zainteresovani za preoblikovanje Sirije poslije očekivanog rušenja aktuelne vlasti. U pitanju je nekoliko dugo planiranih naftovoda i gasovoda od izuzetnog značaja za Zapad. Oni su planirani da povežu Saudijsku Arabiju i Katar sa istočnim Mediteranom i Turskom, zbog čega djelimično moraju da idu preko sirijske teritorije.

Foto: Thinkstock

Rusi i Kinezi imaju drugačiju perspektivu. U pitanju je ruska vojna baza u Mediteranu, u sirijskoj luci Tartus, kao i opšti položaj Moskve i Pekinga u Srednjem i Bliskom istoku. Izgledi mogućeg vojnog sukoba između Izraela i Irana čine neizbježnim prisustvo dvije najveće azijske sile.

Još uvijek se ne može predvidjeti koja od dvije strane će prevladati, jer Amerikanci su često u prošlosti imali običaj da ignorišu rezolucije UN-a kada su smatrali da je to neophodno za njihove interese. Moskva i Peking su tako morali da nevoljno prihvate rat protiv Iraka, koji je doveo do pada režima Sadama Huseina, samo zato što se nisu usudili odlučnije suprotstaviti tada najjačoj vojnoj sili.

Kocka još nije bačena

Danas su se figure na tabli okrenule. Zbog velikih domaćih ekonomskih problema, koji su povezani sa pretjeranom ekspanzionističkom spoljnom politikom i vojnim angažovanjem, SAD se nalaze u znatno oslabljenom položaju. Zato njihova vojna intervencija u Siriji izgleda malo vjerovatna.

Čini se da Kina i Rusija vide sebe u položaju zajedničke dominacije nad Južnoazijskom oblasti, a njihovo žestoko “ne” intervenciji zapadnih sila u Siriji, može da se tumači kao zabrana intervencije za sile izvan regiona, koja je uglavnom usmjerena na Ameriku.

Vlada u Vašingtonu će teško prihvatiti takvu zabranu, ukoliko je ona zaista ozbiljna. Jer to bi za posljedicu imalo potpunu predaju američkog političko-ekonomskog uticaja, a možda čak i vojnog prisustva u regionima “Rimlenda”.

Interes Vašingtona je da ne dozvoli napuštanje regiona Evroazijskog Rimlenda, a kamoli da ga prepusti Kini i Rusiji. Kocka još nije bačena ali globalni geostrateški igrači drže svoje adute u rukama.

(Autor:Hans Cristof Kraus/Frankfurter Allgemeine Zeitung – GLOBAL CIR)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close