Šta siromašnima znači država?

Ne plačem za Jugoslavijom. Kako smo se rastali, nismo je ni zaslužili. Ali, nije li recentni tužni egzodus Albanaca ka Zapadu, i to preko „omražene Srbije“, tek jedan od dokaza da je mudri Profesor bio u pravu? Pitajte nezaposlene, pitajte radnike, penziće, stare i bolesne … Kamo sreće da je problem samo na Kosovu!

(Goran Saric – tacno.net)

Iz mora tragova zdravog, duhovitog otpora ratnom ludilu u pamćenje su mi se urezale dvije crtice. Jedna je krajnje banalna, ali zato ne manje simpatična, iz jednog od ratnih izdanja sarajevskih Nadrealista.

Pričaju dva jarana na Čaršiji. Jednome je žena u Zenici, pa se žali jaranu da već danima od nje ni habera.

“Pa, puca li se u Zenici?” zabrinuto pita onaj drugi.

“Pojma nemam. Ovdje se je pucala,” zamišljeno odgovara smrknuti “mladoženja”.

Druga je crtica grafit “nepoznatog počinioca” na fasadi zgrade sarajevske pošte na Obali. Prvo ju je, u osvit rata, neka nadobudna srbenda unakazila grafitom: “Oво je Србија”, da bi mu već sutra ujutro, na istoj fasadi, sarajevski duh odvalio pravu šamarčinu: “Ovo je POŠTA, budalo!”

Ovaj mi grafit pada na pamet dok čitam vijesti o najnovijem egzodusu Albanaca sa Kosova. Budući sam prvo naletio na beogradski “Blic”, pomislih da se radi o srbijanskoj propagandi. No, ubrzo se pokazalo da gotovo svi veći mediji iz Regiona troše hektolitre “tinte” na ovaj slučaj. Tako “Slobodna dalmacija” prekjuče izvještava:

“Albanci masovno bježe s Kosova: natjerali ih krah gospodarstva, strah od rata i urana…

Kosovski Albanci masovno napuštaju Kosovo i preko Srbije prelaze u Mađarsku, a potom u druge zemlje Europske unije, gdje traže azil.“

Računa se da je „od decembra prošle godine neimaština natjerala preko 30.000 Albanaca s Kosova da preko Subotice spas potraže u evropskim zemljama. Najfrekventniji je granični prelaz Merdane: „Kako je navala za kartama poprimila neverovatne razmere, svaki prevoznik je uveo još po tri linije, tako da samo noću iz Prištine polazi oko deset autobusa koji su prepuni.“ Očevici pričaju da u njima redovno bude i po dvije stotine (200) nevoljnika!

Mada „mediji skreću pažnju i na problem sve većeg broja oboljelih od raznih tumora, što se povezuje s činjenicom da se širom Kosova nalaze ostaci osiromašenog urana iz granata koje je NATO koristio u bombardiranju srbijanskih vojnih ciljeva potkraj devedesetih godina“, jasno je da je najveći problem masovnog odlaska s Kosova teška privredna situacija. Glad očiju nema. Možeš imati svoju državu, ali – može li se ona pojesti? Tako jedan od putnika ka „obećanoj zemlji, bez straha da bude prokazan kao „nedovoljan patriota“, direktno u kameru veli:

„Nemam više od čega decu da prehranim. Čuo sam da Nemačka, Švajcarska i Francuska daju azile, pa sam krenuo na put. Nije mi bitno gde ću da budem. Čak i da ostanem u Mađarskoj, bolje je nego na Kosovu. Vlasti prete i govore kako se ovo mora sprečiti zbog integracija, ali oni ovo ne mogu zaustaviti jer nemamo od čega da živimo.”

Trasa je dobro poznata: oni koji imaju papire za Beograd pođu autobusom, a oni drugi u Srbiju ulaze krišom, preko sela Dobrošin i Breznica. Potom se nastoje dokopati Beograda, pa onda Subotice, predvorja na “putu u raj”.

No, Mađari, prva prepreka u tom “čistilištu”, baš i ne liče na svece. Gradonačelnik pograničnog mjesta Asothaloma, notorni desničar imenom Laslo Torockaj, predlaže da se problem s albanskim migrantima riješi tako da se na granici i oko tog grada podigne zid.

„To ne bi bila obična ograda, nego kao ona na meksičkoj granici. Morala bi se ponovno uvesti graničarska služba koja bi patrolirala uz ogradu,“ rekao je on za Radio Slobodna Europa.

Baš kao u dokumentarnoj seriji „Zidovi“, o kojoj sam nedavno pisao. Zidom u 21. vijek!

Moram priznati da sve ovo čitam sa izvjesnom nevjericom. Treba li ikoga podsjećati na nedavnu prošlost, rat na Kosovu, „vijekovnu mržnju“ ova dva naroda? A sad, odjednom – svi putevi vode kroz Suboticu i Beograd! No, može još apsurdnije. Citiram:

„Šezdeset tisuća kosovskih Albanaca podnijelo je zahtjeve da im se u Srbiji izdaju nove putovnice.“ Završen citat.

Razlog? Krajnje praktičan: stanovnici Kosova, njih nešto manje od 2 miliona, naime, za ulazak u zemlje EU još uvijek trebaju vizu, a srbijanski građani mogu slobodno putovati u većinu od 28 zemalja Unije.

Na Kosovu sam bio nekoliko puta, i to davno, početkom osamdesetih godina. U sjećanju mi je ostalo kao neobična zemlja surove ljepote, kako se jednom sjajno izrazio moj zemljak, novinar i publicista Veselko Tenžera. O Kosovsku je veoma upečatljivo pisala i Rebeka Vest, u maestralnoj knjizi „Crno jagnje i sivi soko“. Ali i tada, i pored silnih miliona ex-Yu dinara „upumpanih“ u njegovu ekonomiju, izgledalo mi je nekako jadno i zapušteno, tek mrvu nad rubom siromaštva. Ali ipak – iznad tog ruba. A sad?

Vraćajući se onom sjajnom sarajevskom grafitu, pomislim i na jednog od nekad najvećih ekonomista svijeta, višekratnog kandidata za Nobelovu nagradu, pokojnog zagrebačkog profesora Branka Horvata. Zalažući se kasnih osamdesetih za opstanak i mirno prekomponiranje Jugoslavije u konfederativnu zajednicu, on je, naime, uporno tvrdio da (ni) s ekonomskog stanovišta raspad Jugoslavije nema nikakvog smisla. Ekonomije su nam, veli prof. Horvat toliko kompatibilne, toliko usko povezane da, mali i razmrvljeni, maltene nećemo imati šta jesti.

Ne plačem za Jugoslavijom. Kako smo se rastali, nismo je ni zaslužili. Ali, nije li recentni tužni egzodus Albanaca ka Zapadu, i to preko „omražene Srbije“, tek jedan od dokaza da je mudri Profesor bio u pravu? Pitajte nezaposlene, pitajte radnike, penziće, stare i bolesne … Kamo sreće da je problem samo na Kosovu!

Možeš ti imat’ državu koliku god hoćeš, ali kad ti djeca nemaju šta da jedu … Franjo Tuđman jest ispunio obećanje o „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“, ali nije rekao – kakvoj. Praznoj, ili punoj? Znamo, doduše, kakvu je sebi i svojima priskrbio, i to još dok je Nova Hrvatska svuda krvarila.

A stvar je krajnje prosta: zapravo bi država trebala biti (dobar) uslužni servis. Neka vrsta pošte. Budalo!