Šta s državom u kojoj je trgovina isplatnija od proizvodnje?

Možda nekima još nije dovoljno jasno u kojem socijalnom, ekonomskom i političkom beznađu, živimo, ali neki događaji nas na to gotovo redovno podsjete.

Piše: Borivoje Simić
Izvor: Indikator

Ponekad su potrebna i dobrodošla poređenja na svjetskom nivou kako bismo mogli dobiti potvrdu koliko zapravo kotiramo nisko.
Jedna takva potvrda stigla je nedavno objavom izvještaja Doing Business Svjetske banke za ovu godinu, a koji je pokazao da smo po regulatornim reformama i po onome što činimo na poboljšanju poslovnog okruženja najgori u regiji, a u nekim bitnim parametrima i najlošiji u cijelom svijetu.
Skor naše zemlje, koja je rangirana na 107. mjesto među 189 zemalja i uspjela je nazadovati za tri mjesta, rezultat je ne samo promijenjene metodlogije Svjetske banke nego činjenice da tapkamo u mjestu, a neke druge zemlje napreduju u reformama brže od nas.
Poražavajuće je da je recimo za pokretanje biznisa u BiH potrebno proći 11 procedura i obijati raznorazna vrata 37 dana ili da je za pribavljanje građevinske dozvole ( po ovom parametru smo na 182. mjestu od 189 zemalja) potrebno čak 15 procedura i 179 dana uz 20 odstotni trošak vrijednosti izgrađenog skladišta po čemu smo drugi najlošiji u cijeloj regiji Evrope i centralne Azije.
Ili, zvuči zaista očajno da u zemlji koja raspolaže sa dovolljno električne energije i koja je uz to među najjeftinijim u Evropi, za dobijanje priključka potrebno 125 dana, te proći osam procedura po čemu smo na 163. mjestu u izvještaju.
Uz sve to trošak priključka je oko 114 KM, sedam puta skuplji nego recimo od prosjeka u zemljama OECD-a.
Može se slobodno reći da između regulatornih reformi, odnosno poboljšanja poslovnog okruženja i ekonomskog rasta postoji veza.
Na primjer, Makedonija, koja se ozbiljno posvetila reformama i postala svijetli regionalni primjer, ima ujedno i najveći ekonomski rast u regiji.
Imidž koji je stekla privukao je recimo nedavno i Carlosa Slima, najbogatijeg čovjeka na planeti koji je nedavno boravio u ovoj zemlji i obećao da će nešto od svoga novca tu i uložiti.

U Bosni i Hercegovini trend se ne mijenja. Pretjerano administriranje, skupa birokratija, visoko opterećenje privrede, korupcija i dr. odvraćaju ulagače, ne samo inostrane nego isto tako i domaće.
U BiH se malo pokreće novih investicija, ili ako ih ima to najčešće nisu greenfield ulaganja, nego proširanje postojećih kapaciteta, dokapitalizacije i slično.
Ekonomski ambijent poptuno je nestimulativan, pa smo u posljenje vrijeme imali dosta odliva kapitala ali i povlačenje nekih investitora.
Tako smo svjeočili povlačenju velikih trgovačkih lanaca, poput Delhaizea, Interexa, a neka komešanja govore da bi to mogli učiniti i neki drugi ulagači.
Na drugoj strani pojedini globalni igrači koji su došli u susjedstvo poput Ikee, Lidla još uvijek odašilju poruke da moramo kući pospremiti neke stvari da bi se oni ukazali.
Nesumnjivo da povlačenje investitora iz zemlje govori da oni, naravno uz vlastite teškoće koje u uslovima krize imaju, nisu mogli ovdje ostvariti dovoljnu zaradu te su ovo tržište proglasili nestrateškim. Očito da zemlja koja je nakon poslijeratnih godina možda mogla izgledati kao obećano mjesto, pa tako privukla poprilično austrijskog, slovenskog i inog kapitala sada nije atraktivna jer dugo godina stagnira u svakom pogledu – ne samo imajući u vidu ekonomski rast, nego i u pogledu tranzicije, svekolikog društevnog razvoja ali i u političkom smislu u domenu pridruživanja Evropskoj uniji, odnosno NATO-u.

Ovih dana svjedočili smo na primjeru bihaćke Bire da je u BiH isplatnije se baviti trgovinom nego proizvodnjom, jer upravo vlasnik Robot General Tradinga mijenja djelatnost ove nekadašnje tvornice Gorenja u trgovinu, što zaista nosi lošu poruku.
Da li je ova zemlja mjesto u kojem samo trgovina i trgovački centri mogu opstati, hranjeni ogromnim novcem koji dolazi putem doznaka iz bh. dijaspore?
Ekonomska slika BiH međutim, ne daje povoda za drugačije razmišljanje.
Predočeni podaci iz izvještaja Doing Business upravo o tome govore Kome je do gradnjea osim peračima novca, politički podobnima, pa i nekima ludo upornima kada za isposlovanje građevinske dozvole trebate čak 179 dana?
Socijalni bunt radnika, kojem svakodnevno svjedočimo podsjeća nas na veliku neravnotežu u društvu koja ne može voditi dobrome.
U BiH imamo dva potpuno odvojena svijeta među kojima postoji ogroman jaz. Na jednoj strani je dio radništva koji živi u najsurovijim uslovima kapitalsitičke eksploatacije, i administraciju i birokratiju, koja uživa sve blagodeti državne zaštite, pa čak i ekonomsku krizu uglavnom ne osjeća na svojoj koži zahvaljujući kljukanjem budžeta kreditima MMF-a.
BiH se na ovakvom jazu između onih koji proizvode i onih koji treba da služe kao javni servis jednostavno ne može održati.

Bez reformi i politika koje će promijeniti poslovno okruženje, te poticati proizvodnju umjesto hranjenja javnog sektora ekonomsko sivilo, bijeda i socijalno nezadovoljstvo biće nešto s čime ćemo dugotrajno živjeti.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close