Srednjovjekovni bosanski gradovi

BEDEMI BOSNE: Srednjovjekovni bosanski gradovi

Autor: mr. Elvir Topalović
Izvor: diwan-magazine.com

Srednjovjekovni bosanski gradovi stoljećima su čuvali bosansku državu i njene stanovnike, ali i granice država, carstava i monarhija koje su je na momente osvajale i njome vladele. Danas, iako u velikoj mjeri oronuli ili prepušteni na milost i nemilost države, oni nijemo svjedoće o postojanju iste. Sva historija Bosanske države mogla bi se svesti pod bedeme bosanskih gradova, od kojih svaki nosi svoj dio historije.

Neka istaživanja kažu da je u Bosni i Hercegovini evidentirano 147 starih bosanskih gradova, a za ovaj tekst izdvojili smo one srednjovjekovne gradove koje smo do sada imali priliku posjetiti i tu osjetiti dio historije koju oni nose sa sobom.

Srednjovjekovni kraljvski grad Bobovac

Bobovac 1

Srednjevjekovni kraljevski grad Bobovac smješten je nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u opštini Vareš. Podignut je iznad utoka Mijakovske rijeke u Bukovici, na južnim obroncima planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica. Bobovac se prvi put spominje 1350. g. u vrijeme ratnog pohoda cara Dušana na Bosnu, ali je grad daleko stariji. „Bobovac bijaše važan i slavan grad, u kome su rado boravili bosanski vladari. U njemu se čuvala i kraljevska kruna. Kralj Stjepan Ostojić spominje ga u svojim listinama „slavni dvor kraljevstva mi u gradu Bobovcu“, a Stjepan Tomaš naziva Bobovac „naše stono mjesto“. (Kreševljaković, 1953:17)

Srednjovjekovni kraljavski grad Bobovac bio je stolno mjesto bosanskog bana Stjepana II Kotromanića koji je preduzeo prve korake na njegovoj izgradnji nešto prije polovine 14. stoljeća, zatim bosanskih kraljeva od Tvrtka I do Tomaša. Dakle, do 1461. godine, Bobovac je bio ključ bosanskog kraljevstva. Zato se pri pokušajima da se domognu bosanskog prijestolja ili pri rušenju bosanske države, jurišalo na Bobovac, što potvrđuje i ratni pohod cara Dušana na Bosnu.

Naime, sredinom 14. stoljeća „Ban Stjepan Kotromanić, slijedeći primjer svoga oca, išao je za tim, da svoju banovinu što više proširi. Godine 1349. ote on Srbima Travuniju, kojom su dotada vladali knezovi srpski, te je pripoji svojoj mladoj državi, a car Dušan, kako bi se osvetio banu, provali s vojskom u Bosnu i pade pod Bobovac, koji je već onda bio glavna tvrđava u Bosni. Car je uzalud opsijedao tvrdi grad. Ne mogavši ga zauzeti, diže opsadu i povrati se u svoju zemlju“. (Kreševljaković, 1953:17)

Srednjovjekovni stari grad Bobovac izgubio je donekle svoju važnost stupanjem na prijesto posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića (1461—1463) jer je on 1461 učinio Jajce svojom prijestolnicom. Srednjovjekovni grad Bobovac je 2002. godine od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglašen nacionalnim spomenikom BiH.

Stari grad Brekovica (Bihać)

Brekovica

Srednjovjekovno utvrđenje u Brekovici se prvi put spominje u historijskim izvorima 1330. godine kao kraljevski grad. „Od te godine pa do pod kraja 15. stoljeća pripadao je s malim prekidom knezovima blagajskim, a onda dođe u vlast Kobasića. Ime ovoga grada napisano je i na Povelji cetinskog sabora od 1. januara 1572 godine, jer je i Ivan Kobasić bio među onima, koji izabraše Ferdinanda Habsburga za hrvatskog kralja“. (Kreševljaković, 1953:17)

Poslije 1531. godine, Ivan Kobasić se više ne spominje u dokumentima, ali porodica Kobasića je u svom posjedu držala utvrđenje u Brekovici do 1580. godine, kada umire zadnji direktni potomak ove loze, koji je testamentarno ostavio grad svojoj polubraći. Bihaćki kapetan Lamberg nije prizano testament, te pripaja utvrđenje u Brekovici Bihaćkoj kapetaniji.

Dakle, godine 1580. bihaćki kapetan preuzima Brekovicu, a budući da joj je 1584. godine prijetila opasnost od Osmankog osvajanja, karlovački general Josip Thurn izdaje naredbu da se utvrda Berkovica razori. No, ipak Osmanlije 1584. godine osvojiše razorenu utvrdu da bi je 1635. godine popravili i u nju smjestili posadu.

Brekovica je ponovo stradala 1685. godine, kada je zapaljena pri napadu kršćanske vojske pod komadom generala Herbersteina.

Oko 1719. godine dizdar (zapovijednik posade) utvrđenog grada Brekovice bio je Zulfikar-aga. Brekovica je imala svoju stalnu posadu sve do 1838. godine.

Stari grad Brekovica nalazio se na privremnoj listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, no, Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika skinuta je sa liste nacionalnih spomenika.

Stari grad Krupa (Bosanska Krupa)

Krupa

Stari grad Krupa, nalazi se u općini Bosanska Krupa uz desnu obalu rijeke Une. Smješten je u centralnom dijelu općine na brežuljku. Sagrađen je krajem 13. stoljeća ali se ne zna ko je bio njegov graditelj. Po legendi ovu tvrđavu ozidala je djevojka Krupana. Imao je svoju posadu i svoga dizdara, i bio dobro snabdjeven oružjem i municijom. Prije turske okupacije više je puta mijenjao svoje gospodare.

Osmanlije su grad zauzeli 23. juna 1565. godine, nakon očajne odbrane Matije Bakića, koji se probio kroz tursku vojsku i našao smrt u valovima Une. Osmanlije su u grad smjestili jaku posadu, koja je 1577. godine brojala 300 konjanika i 400 pješaka. Pored dizdara sjedio je u Krupi i kapetan od 1565. godine. I dizdari i kapetani Krupe bili su do druge polovine 18. stoljeća Badanjkovići ili Badnjevići. U prvoj polovini 18. stoljeća begovska porodica Badnjevića izgubila je krupsku kapetaniju, a kapetanska čast pripala je porodici Arnautovića, koji su se kasnije po gradu Krupi prezivali Krupići.

Stari grad Krupa trenutno se nalazi na privremenoj list zaštićenih nacionalnih spomenika.

Stari grad Bužim – Čava

Buzim

Stari grad Bužim, u historijskim dokumentima poznat i kao Čava, poslije Bišća najveći je grad u Krajini. Sagrađen je u vrijeme opasnosti od prodora Osmanlija.

Pod imenom Čava spominje se 1334. godine Bužimska župa svetog Klimenta, koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji.

Kralj Ludvig I, 1336. godine darovao je Čavu ili Bužim Grguru Gallesu, čiji su potomci, kasnije, 1425. godine prodali svoj dio u Čavi nasljednicima knezova blagajskih.

Nije poznato kako je grad dospio u posjede grofova Celjskih, ali je to bilo u periodu između 1429. – 1456. godine.

Oko 1456. godine kralj Ladislav je grad Bužim poklonio Dori Blagajskoj, udatoj za Martina Frankopana. Kralj Matija Korvin je potvrdio pravo Martinu Frankopanu da uživa taj posjed do smrti, kada je, opet, grad prešao u kraljeve ruke 1479. godine. Kralj je 1464. godine grad Bužim darovao Jurju Mikuličiću, koji je obnovio grad 1495. godine za vladavine Matije Korvina.

Godine 1576. Bužim pada pod osmansku vlast na čelu čije vojske je bio Ferhad-paša Sokolović. Na traženje protivničke strane kod Porte da se povrate Cazin i Bužim jer su zauzeti u vrijeme mira, veliki vezir Sokolović odbija tu molbu pod izgovorom da su u tim gradovima već sagrađene džamije.

Od zauzeća Bužima u gradu je zapovjednik dizdar. Od 1620. godine bužimskoj posadi je pripadao Hasan, sin Behramov. Među četovođama na Krajini iz Bužima bio je i Mehmed-aga, suvremenik Muje Hrnjice.

Stari grad Bužim je 2003. godine, Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stari grad Jajce

Jajce

Stari grad Jajce leži na jednom brežuljku iznad ušća Plive sa jugozapadne strane i Vrbasa sa istoka. Kompleks starog grada sa tvrđavom, gradskim zidinama i tornjevima leži na velikoj kamenoj piramidi. Opseg starog grada Jajca iznosi oko 1300 m, sa površinom od 112 000 m2.

Tvrđava, za koju se često upotrebljavaju nazivi kastel i citadela, postojala je i prije prvog spomena imena Jajca u pisanim izvorima (M. Ančić, 1999,98).

U pisanim izvorima Jajce se prvi put spominje 1396. godine.

Temelje današnjem Jajačkom gradu udario je Hrvoje Vukčić Hrvatinić između 1391. i 1404. godine. Sva je prilika da je on sagradio samo citadelu, a da je prije toga postojala Medvjeđa kula. Ostali dio grada izgradili su bosanski kraljevi, Madžari u vrijeme Jajačke banovine (1464—1527) i kasnije Turci.

U Jajcu je rezidirao posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, koji je pogubljen 1463. godine kod grada Jajca u prisustvu sultana Mehmeda II. el Fatiha. „Turci su zauzeli Jajce u junu 1463. godine. i držali ga do 24.12. iste godine. Od 1464. do 1527. godine Jajce je sijelo tzv. Jajačke banovine. Više puta pokušali su Turci zauzeti ovaj grad. Turci su u ovom gradu držali posadu s dizdarom na čelu. U drugoj polovini XVII stoljeća spominje se i kapetan jajačke kapetanije. Zadnji dizdar Jajca bio je Sulejmanbeg Kulenović, pristaša pokreta Husein kapetana Gradaščevića“. (Kreševljaković, 1953:20)

Nakon sloma pokreta Husein kapetana Gradaščevića 1832. god. opremio je novi bosanski vezir Mahmut Hamdi-paša nešto nizama Arnauta u Jajce, koji su ostali ovdje do 1833. godine. Ovi su nizami zauzeli i džamiju sultana Sulejmana II (bivšu crkvu sv. Luke) za svoje potrebe, i nepažnjom Arnauta došlo je do požara, u kome je ova džamija stradala.

Požar iz 1658. godine je teško poharao i tvrđavu i grad. Iste godine se građani tuže valiji da je grad u tako ruševnom stanju da je opasno prolaziti kroz gradske kapije i pored bedema.

Srednjovjekovni Stari grad Jajce je 2004. godine, Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stari grad Ključ

KljucStari grad Ključ je biser srednjovjekovne baštine i arhitekture koji predstavlja neprocjenjivo kulturno bogatstvo. Stari grad Ključ spadao je u najstarije i najbolje utvrđene gradove srednjovjekovne Bosanske države. To je impozantan grad sa čijih se bedema širi vidik na sve strane sanske doline. Igrao je značajnu ulogu u historiji i politici srednjovjekovne bosanske države. Stari grad Ključ smješten je na jednoj okomitoj stijeni uz lijevu obalu rijeke Sane u Mrenskoj župi ili Banici.

Prvi put se spominje 1322. godine, u povelji „bana Stjepana II Kotromanića koji daruje Vukosavu Hrvatiniću župe Banicu (Mrenska župa) i Vrbanju, i u njima gradove Ključ i Kotor. Ključ, kao centar župe Banice, postaje posjed Hrvatinića. Vukosav, sin kneza Hrvatina, spominje se 1325. godine kao ključki knez. Od tada je Ključ u posjedu Hrvatinića. Pošto su sinovi Hrvatina Stjepanića stupili u vazalni odnos prema banu Stjepanu II Kotromaniću, župa Banica i grad Ključ su uključeni u područje bosanske države. Oko 1325. godine, Hrvatin, otac Vukosava Hrvatinića, nosi nadimak Ključki, znači da je grad postojao negdje krajem 13. stoljeća.“

Osmanlije su zauzele Ključ 1463. godine i držali su ga do 1878. godine. U gradu je bila stalna posada sa dizdarom na čelu, sve do 1838. godine. Krajem 17. stoljeća u Ključu je sjedio i kapetan.
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je 1463. godine pokušao u Ključu naći utočište, bježeći ispred Osmanlijske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.

Poslije bitke ispod Starog grada kralj se na dana obećanja predao Osmanlijama. Oni su ga, međutim, odveli u Jajce gdje su ga i pogubili. Tako je historija srednjovjekovne bosanske države završena upravo u Ključu predajom posljednjem bosanskog kralja.

Srednjovjekovni Stari grad Ključ je 2003. godine, Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stari grad Ljubuški

Ljubuski

Stari grad Ljubuški se nalazi na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovice, na istočnom kraju Ljubuškog polja. Grad je podignut na čvrstom, krševitom položaju, na 396 m nadmorske visine. U pisanim izvorima Stari grad Ljubuški prvi put se spominje 1444. godine i to u oporuci Gojislava Orlovića, zvanog Petanović, u kojoj on oporučno ostavlja dio novca za crkvu u Ljubuškom (22.februar, 1444. godine)

Iako je stariji od njega grad se veže za hercega Stjepana Vukčića Kosaču, koji je 1452. godine ušao u borbu sa sinovima, knezovima Vladislavom i Vlatkom. Te 1452. godine knez Vladislav je prešao na stranu Dubrovačke republike u ratu protiv oca. Herceg Stjepan se sklonio u tvrđavu u Ljubuškom. Vladislav je te godine pokušao oteti grad Ljubuški od oca, ali ga nije uspio osvojiti. Iste godine i kralj Tomaš se kreće oko Ljubuškog. Do 1463. godine držao ga je Vlatko Hercegović (Ćirković, 1964, 176, 182)

Stari grad Ljubuški sastoji se iz dva dijela. Prvo utvrđenje je nastalo u doba srednjevjekovne bosanske države, prema historijskimizvorima, polovinom 15. stoljeća, a drugo u vrijeme Osmanlijske vlasti.

Stari grad Ljubuški pao je u ruke Osmanlijske vlasti između 1468 i 1477. godine. Već 1477. godine grad predstavlja pograničnu utvrdu sa jakom posadom.

Osmanilije su učvrstile i proširile tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i nastambe za vojnu posadu. Ljubuška tvrđava imala je žitnicu, pekaru, više cisterni (čatrnja) za vodu, zatvor, barutanu, oružarnicu, zapovjednikov (dizdarov) stan, te u blizini nastambe za vojnu posadu. U turskim dokumentima vodi se 1565. kao “k'ala Lupuška” (tvrđava Ljubuški).

Grad Ljubuški se 1633. godine spominje kao samostalan kadiluk. Od 1717. godine, kada Osmanlije gube dio teritorija kadiluka imotskog, od preostalih teritorija ovog kadiluka osniva se kadiluk Imotska Bekija sa sjedištem u Ljubuškom. U 18. stoljeću postoji nahija Ljubuški u istoimenom kadiluku, a osnovana je i istoimena kapetanija.

Tvrđavu i Stari grad Ljubuški su 1767. godine popravljali majstori iz Mostara, da bi tvrđava bila napuštena 1835. godine.

Stari grad Ljubuški je 2003. godine, Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

Stari grad Srebrenik

SrebrenikSrari grad Srebrenik „sagrađen na orlovima pristupačnom kršu“ visokoj, strmoj stijeni iznad doline rijeke Tinje, bio je najtvrđi grad u Bosni. Njegovu je arhitekturu ocrtao Truhelka.

„Ispod najpristupačnijeg dijela grada napravljen je dubok prokop, tako da se na lokalitet može doći samo preko mosta. Udaljen je 5 km od suvremenog puta Tuzla-Županja, ili Tuzla-Lončari-Brčko.“

Stari grad Srebrenik je kroz različite historijske periode imao veliku stratešku važnost. Tako je imao ulogu odbrane širokih područja. „U srednjem vijeku štitio je područje južno od Save od aspiracija Mađara. U osmansko vrijeme, krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kada su politička i vojna stremljenja tendirala povremeno i u protivnim smjerovima prvo Mađara i Osmanlija, a zatim u 17. i 18. stoljeću i Austrijanaca, ponovno dobija na važnosti“

Najstariji spomen Starog grada Srebrenika datira iz 1333. godine. Tada je došlo do spora između bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i srpskog kralja Dušana o posjedu Stona, a Dubrovčani su u taj momenat iskoristili da Ston uzmu pod svoju vlast. To se i desilo 15. marta 1333. godine kada je ban Stjepan II Kotromanić donio Povelju kojom daruje Dubrovčanima Rat, Ston, Prevlaku i otoke.
Srebrnik je prvi put pao pod mađarsku vlast 1393. godine, za vrijeme pohoda kralja Sigismunda između 1387.-1437. godine. Od tada su učestali mađarski vojni pohodi na Bosnu. Mađari su još u tri navrata zauzimali Srebrenik, 1405., 1408. i 1410. godine.

Da bi oslabio Bosnu, mađarski kralj Sigismund je 1408. godine samo nominalno poklonio grad Srebrenik srpskom despotu Stefanu Lazaraveću.

Od 1464. do 1512. godine Srebrenik je sjedište Srebreničke banovine, no, 1512. godine Osmanlije zauzimaju Srebrenik i Srebreničku banovinu. Ovim zauzimanjem teritorij Srebreničke banovine je podijeljen na nekoliko nahija koje će biti pripojene Zvorničkom sandžaku i kadiluku.

Stari grad Srebrenik čine četri kule, sjeverni obor, gornji dio grada, cisterna, stambena zgrada i bedemi grada.

Stari grad Srebrenik je 2004. godine, Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Herecegovine .

Stari grad Travnik

Travnik1

Stari grad Travnik jedan je od najljepših i najočuvanijih objekata srednjovjekovne Bosne. Nalazi se u istočnom kraju današnjeg grada Travnika, odakle kontroliše ulaz i prolaz kroz usku dolinu rijeke na pravcu do naselja Turbe. Smješten je na odsječenom i dijelom stjenovitom obronku planine Vlašić. Sa istočne strane utvrde nalazi se izvor potoka Šumeća, a sa njegove zapadne strane protiče potok Hendek. U dosadašnjih historijografskim saznanjima ne postoji podatak o godini i trajanju izgradnje, kao ni o graditelju Starog grada Travnika.

„Historičari su saglasni da je tvrđava sagrađena u drugoj polovini 14. ili prvoj polovini 15. stoljeća. Po načinu gradnje i drugim indicijama pretpostavlja se da ju je dao sagraditi kralj Tvrtko II Kotromanić, ali historičari smatraju da je mogući graditelj i kralj Stjepan Dabiša.“

Evlija Čelebija zabilježio je po pričanju da je grad zidao latinski kralj Dubrovnik, a to će reći da je podignut prije pada Bosne.

Tek 1463. godine Travnik se spominje kao mjesto u kome se kraće vremena zadržao sultan Mehmed II, osvajač Basne, na putu u Jajce. Grad je sagrađen na jednom brežuljku Vlašića.

U osnovici je nepravilan višekut, a dijeli se u tri dijela: gornji s tamnicom, srednji s kulom za municiju i donji grad.

U doba bosanskog sandžak-bega Ajazbega (1470-1475) Travnik je postao sjedište knežine koju je sultan Mehmed II povjerio Stjepanu Brajkoviću. Nakon što su 1480. godine Mađari porazili bosanskog sandžak-bega Dautbega, sultan Bajazid II ukinuo knežstvo i u Travnik uveo redovnu upravu. „U vrijeme ovog sultana, tek poslije 1480. godine, tj. nakon provale Vuka Grgurevića, u grad je smještena stalna posada i izgrađena džamija u tvrđavi koja nosi ime Bajazida II.“

Nakon što je Eugen Savojski ušao u Bosnu i spaljio Sarajevo 1697. godine u Travnik je premješteno sjedište bosanskog namjesnika i bio je vezirski grad s manjim prekidima od 1832. do 1838. godine, sve do 19. juna 1850. godine.

Godine 1838. ovaj je grad bio u dobrom stanju, i danas je relativno dobro očuvan, jer je iza 1878. godine popravljan. Austrijske trupe u njemu su zatekle osmansku posadu (Kreševljaković, 1953, 19). Utvrđenje je kao vojnički objekat služilo austrougarskoj, a zatim i svim vojskama sve do kraja Drugog svjetskog rata. Napušteno je 1946. godine, ali ga je Jugoslovenska narodna armija ponovo posjela 1947/1948. i u njemu ostala neko vrijeme. Tek 1953. godine grad je predan na brigu Zavičajnom muzeju u Travnik.

Stari grad Travnik je 2005. godine, Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
_________________
Korišteni izvori:
1. Kreševljaković (1953) Stari bosanski gradovi. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti N. R. Bosne i Hercegovine
2. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Istorijsko područje – srednjevjekovni kraljevski grad Bobovac proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine., broj Odluke: 01-277/02
3. Komisija za zašštitu nacipnalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Odluka kojom se Historijska cjelina – Stari grad Brekovica u Brekovici, općina Bihać, gubi status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 05.2-02-61/07-2
4. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Graditeljska cjelina – stari grad Bužim u Bužimu, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 06-6-546/03-3
5. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Historijsko područje – Bedemi i tabije starog grada Jajca proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 05.2-02-508/03-1
6. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Graditeljska cjelina – Stari grad Ključ u Ključu, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 06-6-741/03-3
7. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Graditeljska cjelina – Stari grad Ljubuški u Ljubuškom, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 06-6-976/03-2.
8. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Graditeljska cjelina – Stari Srebrenik u Srebreniku, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 05.2-2-246/04-2.
9. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, Odluka kojom se Graditeljska cjelina – Stari grad u Travniku proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj Odluke: 05.2-2-268/04-6

_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close