U trenucima usplahirenosti duhova, bilo radi nogometa ili pada Vlade, treba učiti iz primjera. Premda historiju ne smatram učiteljicom života, jer se prema narodima ponaša bez osjećaja za pedagogiju, pokazuje nervozu i sama griješi, možda se nije loše sjetiti sudbine rimskih koalicija (trijumvirata).
AUTOR:
autograf.hr
Hrvatskom danas vladaju tri moćne osobe: Orešković, Karamarko i Petrov. Svi su izgledi da taj trijumvirat neće dugo. Ni do kraja tjedna, možda ni do kraja dana. Tko će od njih biti Cezar,a tko Pompej ili Kras, Oktavijan, Lepidus, Marko Antonije? I druge povijesti poznaju trijumvirate: Kina (Mao, Zhou Enlai, Zhu De), mitska Indija (Brahma, Višna, Šiva), moderni Izrael (Ehud Barak, Tzipi Livi, Ehud Olmert). Trijumvirati, kako je to davno prorekao G. Simmel, nastaju da bi se eliminirao četvrti, a prestaju kada se dva udruže protiv jednog.
Međutim, za mene relevantna literatura o raspadu trijumvirata je knjiga Bertolda Brechta ”Poslovi gospodina Julija Cezara”. Da bi se razumio Cezar, ne treba čitati njegove opise ratovanja, govore i izreke. Treba čitati njegove poslovne knjige.
Cezar je bio patološki predan dizanju kredita za građevine, igre, hranjenje svoje taštine i hranjenje rimskog puka. Danas bismo rekli: bio je prezadužen. Kupovao je socijalni mir i htio da ga puk obožava. Njegovi bankari, zabrinuti za povrat novca, poticali su njegov uspon na vlast, želju za ratovanjem i novim skupljim kreditima.
Nije pomoglo ni osvajanje Hispanije, Galije i Britanije. Uskoro je on bio toliko zadužen da je jedini način bio dovesti ga na položaj neograničene vlasti. I rimski bankari i investitori voljeli su jaku vlast, ne nužno republiku. Kad društvo padne u ekonomsku stagnaciju i političku krizu, investitori se zalažu za stabilnu vlast ma kakva ona bila, samo da im je poslušna. Da vraća posuđeno. Da voli zaduživanje i da kod njih deponira osobne viškove.
Otklanjam svaku sličnost između prvog rimskog i našeg trijumvirata, no jedna mala intelektualna igra temelji se na toj umjetnoj sličnosti. Trijumviri su Karamarko, Orešković i Grabar-Kitarović.
Hrvatska očekuje rasplet političke krize: tko će koga. Karamarko je svoje suparnike sve složenijim kombinacijama pretvarao u taoce i latentne neprijatelje, no u svemu tome zaboravio je da njegova grčevita obrana stvara dojam panike i neracionalnosti, da skretanje pažnje s početnog problema može postati bumerang.
Za njega je najgore što se to odražava na gubitak dojma vođe. On je i ranije pokazivao nedostatak govorničke artikuliranosti, ali sada pokazuje potpunu dezorijentiranost, što narušava njegov status. Zato je otpao prvi.
Ovisno o odnosima u stranci, za koju još vjeruje da je pod njegovom punom kontrolom, a moj dojam je da ga članstvo ne cijeni, da je svima dosadio, da iritira, čak i plaši. Članstvo HDZ-a teško podnosi položaj defanzive ili oporbe. Karamarko ne izgleda kao vođa u dolazeće izbore.
Da je došlo do glasovanja o povjerenju Karamarku, ne sumnjam u rezultat (ne sumnja ni on, jer inače ne bi podnio ostavku), pa makar ga Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa milostivo poštedjelo blagim prijekorom. On koji uvjerljivo drži zadnja mjesta u istraživanjima popularnosti hitno treba potvrdu vlastite moći jer je ugled nestao.
Što se više bori za poluge moći, to više šteti svojoj stranci i pristašama. Pomislio je da je došao trenutak eliminiranja jednog trijumvira, a usput da će se pažnja javnosti maknuti od njegove uloge u započetim aferama. Mislio je da ima dovoljno snage i glasova da presloži Vladu i s Bandićem i Marićem uspostavi novi, drugi trijumvirat.
Možda otpadne i drugi. Glasat će se o povjerenju Oreškovićevoj Vladi. Rušenje Vlade, pravi državni udar protiv vlastitih interesa i ljudi, čin je političke dezorijentiranosti.
Ako padne, otvara se trilijun različitih kombinacija koje većinom vode nejasnim pregovorima, inflaciji obećanja, licitaciji položajima. Pregovori ne mogu biti o ciljevima – to su različite stranke s različitim ciljevima i grupama koje zastupaju – već samo o podjeli fotelja.
Ugled Vlade sasvim će se srozati i prije ili kasnije to vodi prijevremenim izborima. To bi bila strašna pljuska, ne HDZ-u već Karamarku i nekolicini naglo promaknutih stranačkih zvijezda koje tvrde da je većina za rušenje neupitna. A nije baš tako.
No to znači i da se ljulja položaj stranačkog predsjednika radi sve složenijih manevara da se skrene pozornost s početka skandala. Računa se da će za opoziv Vlade glasovati SDP. Bez toga nema većine za njeno rušenje čak i uz pretpostavku da su pojedini zastupnici zainteresirani za sudjelovanje u vlasti koju sada tek mirišu, ali ne i konzumiraju – Most i HDZ sve su i bez njih podijelili.
No što ako SDP jednostavno, uz par drugih zastupnika, izađe iz dvorane? Hoće li biti većine za smjenu? SDP nema ništa od pada Oreškovićeve Vlade i, suprotno najavama, ne žuri se u izbore jer još nije sanirana stranačka situacija (Zagreb, Rijeka, Split) ni osigurana široka koalicija. Za SDP je od HDZ-a opasniji konkurent u centru ili na ljevici jer im ti oduzimaju toliko potrebne glasove. Ne HDZ, čiji se članovi sad srame vodstva i nikada ne glasuju za SDP.
Možda HDZ, vidjevši da nema glasove za novu vladu, povuče prijedlog. Glasovanje nosi još jedan rizik. Ako Vlada opstane i preživi pitanje povjerenja, dobila je samo šestomjesečnu odgodu egzekucije. Ostat će podjele, gorak okus teških riječi, nemogućnost stvaranja sporazuma i koalicija za promjenu, modernizaciju Hrvatske, zapravo normalizaciju Hrvatske.
Ostaje dvoje. No, ponavljam Simmla: u takvom odnosu plamte emocije, zavist i konkurencija, eskaliraju psihološke smetnje. U politici je to kraj racionalne kalkulacije o zajedničkim interesima, kraj razuma i promjena prioriteta.
Na kraju sve to vodi izborima. Nažalost, ne ljetnim već, realno, jesenjim. Nažalost po istom modelu s istim političkim defektima, s istim parolama.
Kako bilo da bilo, razočarat ću čitatelje: nije ovo kraj jadu, sramoti i nestabilnosti. Ljudi ne mogu razumjeti zašto vlast kvari i najbolje, zašto prosječni ne poštuju bolje, zašto se ne uklone kad nisu dorasli izazovu.
Zašto smo postali taoci taštine, interesa i panike jednog čovjeka. Ja to nisam u stanju razumjeti, tu treba Shakespeare: ”Moć postaje volja, volja postaje apetit; a apetit, taj univerzalni vuk, potpomognut voljom i moći, na kraju pojede sam sebe” (”Troilo i Kresida”).
No, pravo pitanje su poslovi. Tu stvari ne stoje dobro. Kao što su dugovi slali Cezara da ratuje u Galiji da vrati posuđeno, da proda imovinu, otvori nove poslove
Vukovi, gladni vlasti, novca i časti, svojim nezajažljivim apetitom ćud ne mijenjaju, već samo postaju sve vještiji u besmislenim manevrima. Ostajemo dužni kao ranije, prodajemo državu kao ranije, volimo nogomet kao ranije i baš nas briga – kao ranije.
Danas je glasovanje o povjerenju Tihomiru Oreškoviću i ja ne znam kakav će biti ishod, no znam da to nije kraj, već samo početak niza kriza koje će slijediti. Vjerojatno će opstati, jer ga nema tko smijeniti, čak ni nominirani Marić, netko tko bi vjerovnicima bio jamstvo njihove politike.
