PRVI DIO
Dostojevski u Gazi
Piše: Sead Alić
Spominjući povremeno Židove u zapisima svog Dnevnika pisca iz 1873. Godine., Fjodor Mihailovič Dostojevski naišao je na nerazumijevanje od strane židovskih intelektualnih krugova u Rusiji. Morao se osvrnuti na temu o kojoj se i šutjelo i govorilo, koja je opterećivala rusko društvo na način koji je bio poznat i prije Rusije, a koji se nastavio i u drugim sredinama i vremenima koja će tek doći.
Židovsko pitanje
Doživio je napade koje nije očekivao. Dostojevski je humanist i moralno propitivanje odnosa između pojedinaca ili naroda jedan je od njegovih bitnih interesa. Ulazeći pak u problem ‘židovskog pitanja’ u Rusiji, dirnuo je u problem koji je postojao u mnogim drugim sredinama/državama, a koji postoji i danas.
Naravno, Dostojevski se u početku ogradio da i ne misli temeljito govoriti o nečemu poput ‘židovskog pitanja’ jer je za to potrebno i vremena i snage.
Pa ipak nije mogao ne ulaziti povremeno u maglu odnosa između Rusa i Židova. Kao humanist, pisac, intelektualac, čovjek svijeta – morao je odgovoriti na jedno od velikih (i za sada još uvijek neriješenih/trajnih) pitanja odnosa između velikih jednobožačkih religija, karaktera ljudi i nacija koji su oblikovani od tih religija i o političkim konzekvencama koje su proizlazile iz sučeljavanja takvih politički ustrojenih karaktera proizašlih iz temeljnih religijskih odrednica.
Interesantno je da napadi na Dostojevskog nisu uslijedili zbog piščevih stavova o mogućem lihvarskom, eksploatatorskom odnosu Židova prema ruskom seljaku (premda je Dostojevski o tome najviše pisao). Napadi su, krivo i neargumentirano, zamatani u celofan osude Judine prodaje Krista. Velikog se pisca htjelo utopiti u rijeku površne mržnje kršćana koji su na Židove gledali kao na one koji su izdali Isusa Krista i koji su krivi za njegovo raspeće. Time su se htjela izbjeći i ona dublja, a danas vidimo zapravo presudna pitanja.
To je pokazivalo površnost, ali i lukavstvo tih napada. No, nama je u kontekstu analize bešćutnosti cionističkih doseljenika u Palestinu i njihovog zločinačkog genocidnog ponašanja ionako važniji stav Dostojevskog, njegovo shvaćanje židovstva i njegovo detektiranje korijena problema, odnosno nesporazuma između Židova i ‘ostatka svijeta’.
Dostojevski pokušava razumjeti zašto su ga Židovi uvrstili među svoje neprijatelje. „Teško je – bilježi Dostojevski – naći nešto pedantnije, nešto što više pogađa nego što je obrazovani Jevrejin!“ Istovremeno, analizirajući odnose, Dostojevski uviđa da je ta ‘pedantnost’ uvijek usmjerena u jednom smjeru. Oštro joj je sječivo kada napada a u povlačenju se pretvara u žrtvu.
Biti žrtva koja udara i osvaja princip je koji je ‘eskalirao’ u stvarnosti Palestine, posebno u njenim ostacima, na Zapadnoj obali i u Gazi.
Dostojevski naravno odbija svaku pomisao da bi on u svom srcu osjećao mržnju prema Židovima. O tome bi, kako kaže, mogli svjedočiti njegovi prijatelji iz židovskog naroda. No očigledno da je veliki pisac zapeo za oko pojedincima iz židovske nacije. Odgovarajući na njihova pisma i njihove teze Dostojevski pokušava shvatiti što se krije iza tih napada, koji je izvor nesporazuma i kako je nesporazume između ruske većine i židovske manjine u Rusiji moguće izmiriti.
Iz današnje perspektive to izgleda kao da netko pokušava smiriti industriju holokausta u njenom napadu na europske banke, u osvajanju kapitala koji će najmanjim dijelom ići žrtvama holokausta a najvaćim dijelom institucijama koje ćeoperacionalizirati načelo: budi žrtva, pucaj i ubij, osvoji i budi i dalje žrtva. To je nažalost još jedno ubijanje žrtava holokausta, još jedno dovođenje Židova u nezavidnu situaciju. Pitanje je samo vremena kad će se javno mnijenje probuditi užasnuto svojom vlastitom šutnjom i prevarom koju mu je serviralo klupko medija, politika i industrije rata.
No, već samo postavljanje ‘židovskog pitanja’ u Rusiji i odluka Dostojevskog da komentira odnose između Židova i Rusa, govori o svojevrsnom kontinuitetu. U sklopu pitanja odnosa Židova prema ostalim vjerama, pa i nacijama, očigledno postoji neki nukleus do kojega se mišljenje mora probiti da bi se uzroci bolesti odstranili. Veliki Dostojevski sluti određene proturječnosti u karakternom sklopu Židova pojedinaca, židovstva kao vjere, odnosno politika koje iz njih proizlaze.
„Nešto je trulo…“ pjevao je svojevremeno Shakespeare. Na mišljenju je secirati trulež i otkriti izvorište zaraze. Pritom se ne treba osvrtati na naljepnice i presude plaćenika. Mišljenju je uvijek bilo suđeno nositi teret svog promišljanja na nezaštićenim ramenima.
Karakteristika stoljeća
Mogući razlog napada na sebe Dostojevski vidi u eventualnom korištenju pojmova kao što su ‘Židov’. ‘židovština’, ‘židovsko carstvo'… Postoji dakle bitna razlika između židovske religije i njenih manifestacija u stvarnom životu. Ili je možda stvar u tome da je u židovskim svetim spisima nukleus nerazumijevanja koji je na površinu izlazio kroz cijelu povijest i kao proble rastao. U svakom slučaju još uvijek je bilo moguće raditi razliku između Židova koji vjeruje, odnosno njegove vjere i svojevrsnog bankarsko-lihvarskog zanata na koji su Židovi dijelom bili osuđeni, ali od kojega nisu odustali kada su se i ostale vjere priključiče tom obliku poslovanja.
U odnosima Židova i Rusa Dostojevski prepoznaje svjetovne probleme. On ih poput Marxa spušta s neba na zemlju. Pokušava detektirati temeljne probleme tadašnjeg društva i vidi ih u ekonomskim odnosima koji su jedne činili sve bogatijim a ostale sve siromašnijim. Dostojevski je povezao s fenomenom židovstva sa situacijom u kojoj se našao ruski seljak. Pokušao je sugerirati kako taj seljak tolerira posebnost vjere i običaja Židova, ali kako od strane Židova ne doživljava slično razumijevanje. Osjetio je da je u pitanjima izrabljivanja siromašnih sadržana dimenzija koju ne prepoznaje u kršćanskom nauku, a koja proizlazi iz nekih stavova židovskog nauka.
Pokušao je i objasniti: “ Možda mi takvu »mržnju« pripisuju zato što ponekad Jevrejina nazivam »žid«, Judej. Ali, prvo, koliko ja znam, to nije posebno uvredljivo, a drugo, koliko se sećam, upotrebljavao sam reč »Judej« samo kao reč koja označava izvesnu ideju: »Judej, judaizam, judejsko carstvo — i slično«. Tako se označava određeni pojam, tendencija, jedna karakteristika veka.“ .
Upravo je ta ‘karakteristika stoljeća’ nešto što će se razviti u globalnu snagu i što danas upravlja svim segmentima umreženoga društva. Pitanje eksploatacije duboko je dakle uronjeno u biblijski tekst, u zapovijedi koje su religijskog karaktera, u odluku da Židov ne može lihvariti svog brata ali može one druge. U tom je stavu korijen. Tom uputom Židovi su se isključili iz bratstva naroda i odlučili ostale promatrati kao ‘neljude’. Jer, ako smo svi od jednoga Boga, a neki ti nisu braća, onda to samo znači da neka božja plemena nisu plemena ljudi nego ‘neljudi’ odnosno životinja.
To pak baca svjetlo na ponašanje dresiranih cionističkih uniformi u Gazi. Ti plaćenici koji se igraju sa čitavim jednim narodom ne samo da ubijaju, oni se iživljavaju, oni muče, siluju, zatvaraju. Oni se prema palestincima ponašaju kao prema životinjama. Kao i u svim ranijim zločinima svih imperijalnih sila, svi koji su ubijani prvo su morali biti ‘prekvalificirani’ u niža bića. Bio je to način da se izađe na kraj s ostacima vlastitog morala.
‘Karakteristika stoljeća – to zvuči i snažno i provokativno.
Pokazat će se da Dostojevski nije jedini koji je tako razmišljao. Pokazat će se također da je takvo detektiranje problema poslužilo Židovima da oblikuju pojmove kojima su sami sebe proizvodili u žrtve. Istina boli, a kada se ona glasno izgovara boli još više. Ta istina može izazvati revolt, pa i zločine. Ti zločini ničim se ne mogu opravdati, ali i oni traže da se razumiju korijeni svih zala.
Tako su nacisti počinili strašne zločine prema Židovima. Genocid. Holokaust. Učinjeno je ono što će povijesno zaustaviti propitivanje razloga rasta neprihvaćanja Židova. Nakon Holokausta svako je propitivanje židovstva i njegovog odnosa prema lihvarenju/kamatarenju, akumuliranju kapitala, preuzimanju medija i kulture, preuzimanju ‘moralne verikale’ – biti zaustavljeno. Nad Židovima je učinjen holokaust i svi će od tada šutjeti osim Židova
No tom će se velikom nepravdom prema židovskom narodu kasnije manipulirati. Činjenica je da se ‘židovsko pitanje’ pokušalo u Europi riješiti zločinom prema židovskom narodu. I to je krivnja zbog koje se danas Europa posipa pepelom i ne može donijeti pravedne odluke u odnosu cionista prema Palestincima. Učinjen je strašan zločin prema židovskom narodu. No još jednom se pokazalo da žrtva sadista ako ne osvijesti svoju situaciju lako upada u zamku da i sama postane sadist, a to je ono što se upravo događa u Palestini.
Holokaust nas ne bi kao slobodne intelektualce smio spriječiti u promišljanju povijesnog razvoja ‘mržnje’ koju su Židovi osjećali prema sebi kroz povijesti. To nam štoviše nameće obvezu razumjeti stavove autora, posebno ako su za svjetsku kulturnu povijest veliki i značajni poput Dostojevskog. Ne treba također smetnuti s uma da je Židovima potrebno samoosvjertenje vlastite religijsko-ekonomske platforme koja je danas osovina zla. Ta osovina ima svoj izložbeni prostor u Palestini.
Svako oslobađanje svijeta danas mora početi sa samooslobađanjem samosvijesti Židova.
Svojim tezama u Dnevniku pisca, Dostojevski je očigledno dirnuo u nešto u što se valjda nije smjelo dirati. A takvih tema za intelektualca ne bi smjelo biti. Rana je otvorena i iz nje je potekla zla krv. Da se o toj rani više razgovaralo danas ne bi tekli potoci krvi u Palestini. Da su ozbiljno shvaćene analize Dostojevskog, Karla Marxa ili Wilhelma Marra, ne bi svijetu danas prijetio Treći svjetski rat. A on je tu. Veliki igrači su za kockarskim stolom. Gledaju se i pokušavaju otkriti tko blefira.
Nastavit će se…
Patria, nap.ba
