U BiH se vodi žustra debata oko nošenja vjerskih simbola u pravosudnim institucijama. Pravnice muslimanke ne žele prihvatiti zabranu nošenja hidžaba, kritičari hidžaba kažu da je ta odluka bila potrebna.
Već 20 godina je marama, odnosno hidžab, sastavni dio odijevanja Aldine Suljagić-Piro. Ta 33-godišnja diplomirana pravnica iz Tuzle se otvoreno bori za svoje pravo na nošenje hidžaba u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini. No, za muslimanske žene u BiH koje rade u tamošnjim sudovima i drugim pravosudnim institucijama ili to namjeravaju, nošenje hidžaba na radnom mjestu postalo je nemoguće. Debata oko toga se razvila prije svega nakon što je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH (VSTV) potvrdilo svoj zaključak o tome “kako je potrebno rukovoditeljima pravosudnih institucija skrenuti pozornost na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama”. Tu se, kako je naglasila ta institucija, “ne radi o zaključku VSTV-a BiH kojim se zabranjuje nošenje vjerskih obilježja od strane uposlenih u pravosudnim institucijama BiH, nego skretanju pozornosti na zabranu ispoljavanja bilo kakve vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti u pravosudnim institucijama u BiH”, kako je to propisano zakonima na raznim razinama BiH, navodi se u priopćenju koje je VSTV poslao na upit Deutsche Wellea.
Marama na glavi nije spriječila muslimanke da postanu pravnice, ali se, kažu, sada plaše da bi im se moglo uskratiti pravo da rade u pravosudnim institucijama BiH
Za Aldinu Suljagić-Piro i njezine kolegice pravnice je to šamar u lice, prije svega zbog toga što se prije tog zaključka nije vodila javna debata oko toga, kako naglašava ova pravnica. “Žao mi je što prije donošenja ovog zaključka nisu sebi pružili priliku da upoznaju osobe sa maramom te da se uvjere kako ne postoji nijedan jedini razlog niti povod za ovakvo njihovo ponižavajuće djelovanje. Ovim zaključkom su samo degradirali sebe kao instituciju, poljuljali povjerenje građana, izazvali revolt, zatalasali medije i doveli u pitanje svoj rad i djelovanje”, poručuje ona u razgovoru za DW.
“Hidžab – moje pravo, moj izbor”
Pod motom “Hidžab – moje pravo, moj izbor”, muslimanke koje nose maramu su čak izašle na ulicu kako bi prosvjedovale protiv zaključka VSTV-a o pridržavanju zabrane. Iako se ta zabrana odnosi na sva vjerska obilježja, dakle i na kršćanski križ, najviše nezadovoljstva je ona izazvala među muslimanskim stanovništvom u BiH. Jer, muslimanska marama nije vjersko obilježje, kaže mlada pravnica Aldina Suljagić-Piro. Hidžab je “identitet muslimanke” i “neupitna islamska obveza”: “Maramu ne možemo smatrati vjerskim i nacionalnim simbolom, nego prije svega ona predstavlja pravo na vjeru ili uvjerenje, pravo na život, pravo na slobodu vjere, pravo na slobodu izražavanja, pravo da budemo ono što jesmo. Ja bez marame ne bih bila ja. Poštujem svačiji izbor, ali istovremeno i od drugih očekujem da poštuju moj izbor.”
Time nije jedina akademska građanska muslimanka koja nosi hidžab i tako razmišlja. Dr. Dževada Šuško je direktorica Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka. Ona sada strahuje da bi žene koje nose maramu na glavi, a već rade u sudovima u Bosni i Hercegovini, mogle izgubiti posao. Prema njezinim informacijama oko 20 žena s hidžabom je trenutačno zaposleno u pravosudnim institucijama u BiH. Ipak joj je i drago zbog toga što je zaključkom VSTV-a konačno pokrenuta diskusija o nošenju hidžaba. “Ako živimo u jednoj demokratskoj državi, ako čak težimo da učvrstimo demokratske korijene u BiH, onda je itekako važno da vodimo jednu javnu debatu o jednom pitanju koje se očigledno tiče položaja vjerskih zajednica u javnom prostoru”, ističe dr. Šuško. Ta povjesničarka i politologinja, koja je inače odrasla u Njemačkoj i koja i sama nosi maramu na glavi, kaže da se takve debate o nošenju hidžaba vode i u Njemačkoj, ali u jednom drugom kontekstu, jer je islam u Njemačkoj prisutan tek od 60-ih godina – kad su počeli stizati prvi gastarbajteri. Islam u Bosni i Hercegovini je, međutim, već stoljećima sastavni dio društva, a debate o vjeri imaju, kaže Šuško, i jedan socijalistički kontekst. U Bosni i Hercegovini stoga postoji jedno sasvim drugo shvaćanje sekularnog uređenja, kaže ona: “Ovdje postoji ono razumijevanje da zaista vjera ne bi trebala biti zastupljena uopće u javnom prostoru.”
U BiH se diskusija o vjerskim simbolima vodi u jednom “socijalističkom kontekstu”
Povratak u mračni Srednji vijek?
Upravo takvo shvaćanje religije u društvu i sekularizacije jasno zastupa orijentalistica i autorica Jasna Šamić koja već desetljećima živi na relaciji Pariz – Sarajevo. Ona smatra da bi bilo dobro kad se u državnim, a prije svega u pravosudnim institucijama, ne bi nikako isticali, odnosno pokazivali vjerski simboli. “Religija bi se konačno trebala smjestiti u privatne sfere”, smatra Šamić. Zbog tog svog mišljenja o hidžabu u javnom prostoru je Jasna Šamić proteklih tjedana bila izložena jako teškim i dijelom i uvredljivim kritikama od strane bh. muslimana, iako su njezini preci i sami muslimani iz Sarajeva. Šamić, naime, smatra da je marama, kako je današnje muslimanke u Bosni i Hercegovine nose, “moda koja je dovedena iz vehabijskog filozofskog miljea. To uopće nije obična marama. To je samo paradiranje s vjerom koje je ‘maltene’ zabranjeno u islamu. Jer, islam zagovara skromnost.” Za nju nošenje hidžaba u državnim institucijama znači korak unazad po pitanju emancipacije žena i “povratak u robovlasnički sistem ili mračno srednjovjekovlje.”
Omerika: ako im se zabrani hidžab, mladim ženama se tako uskraćuje pristup radnom tržištu
S takvim mišljenjem se njemačka islamologinja dr. Armina Omerika ne slaže. Omerika čak ističe da zaključak VSTV-a o pridržavanju zabrane ispoljavanja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama uopće ne pridonosi sekularizaciji zemlje, a niti da služi ravnopravnosti spolova: “Ženama je ionako teško dobiti radno mjesto. I ako sada jednu skupinu kvalificiranih žena tu izuzmete izričito zbog njihove vanjske slike, onda imate, prema mom mišljenju, situaciju u kojoj se postojeće nejednakosti dodatno produbljuju.” A kad je u pitanju emancipacija muslimanki, dodaje Omerika, slične debate u Njemačkoj su pokazale da jedna takva zabrana može samo značiti barijeru u smjeru emancipacije. “To znači, mlade žene se kvalificiraju, imaju obrazovanje, a uskraćuje im se pristup radnom tržištu”, ističe Omerika.
Potrebno zakonski propisati što je to vjersko obilježje
Ona je svjesna toga da se u čitavoj ovoj debati oko nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama argumentira različitim uvjerenjima o tome što je to sekularizam. Stoga rješenje vidi u jednoj zakonskoj regulativi o vjerskim obilježjima. Međutim, “ako jedna država želi biti neutralna, sekularna, onda ne može sama donijeti odluke o tome što su religijski simboli, a što ne. Potrebna je jedna zakonska regulativa, ali ona se onda mora donijeti tako što će se uzeti u obzir oni argumenti koji su sada izneseni u javnosti.”
Time bismo bili pošteđeni žestoke diskusije oko toga je li hidžab vjersko obilježje ili ne. Za pravnicu Almedinu Suljagić-Piro je, međutim, neosporno da njezina marama, pravno i strogo gledano, nije vjersko obilježje poput, na primjer, polumjeseca te da ne predstavlja prepreku za vršenje njezinog posla. “Zbog jedne odluke Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, osobno ne posustajem i ne odustajem od svojih planova da otvorim odvjetnički ured. Naprotiv, ovi nemili događaji su mi sada dodatna motivacija da opravdam maramu koju nosim i da u svom poslu bude još stručnija i bolja”, poručuje ova mlada bh. pravnica.
DW.DE
- Autor Marina Martinović
