Dobrica Ćosić stvorio je mit o Srbima kao pravednicima i vječnim žrtvama svijeta i drugih naroda. Postavio je za neprijatelje druge narode i svijet, a kao jedine saveznike Rusiju i vlastitu naciju
Naslov izgleda kao jeftino prikupljanje lajkova na jeftinim portalima koji se „hrane“ senzacionalizmom, ali nije takav. Naslov je jednostavno iskren.
Dobrica Ćosić bez imalo sumnje bio je neka vrsta „oca nacije“, ali na iskvaren način. Nije on stvorio naciju, ali ju jest pokrenuo u nacionalizam. Upravo je Dobrica Ćosić otvorio pandorinu kutiju nacionalne mitologije u Srbiji. On i njegov krug prvi su predstavili srpski narod kao „vječnu žrtvu i pravednika“, „izdane i prevarene od braće za koje su se borili“, od drugih naroda u Jugoslaviji, kao i od svijeta. Ćosić je „žrtvu“ koristio kao poziv na mobilizaciju Srba u borbi za ujedinjavanje svih Srba u jednu državu. Njegov nacionalizam stvorio je Slobodana Miloševića i memorandum SANU kojeg je Ćosić indirektno stvarao i direktno podržao. Njegova ideologija korijene ima upravo u Kosovskoj bitci i on je izvor krilatice „Kosovo je srce Srbije“. Ćosić je direktni tvorac i sintagme da „Srbi pobjeđuju u ratu, a gube u miru“. Posljedica ovog stava jest kako se u miru mora nastaviti ono što je započeto u ratu. To je direktno rekao na sjednici ratoborne Skupštine Republike Srpske kada se raspravljalo o Vens-Ovenovom mirovnom planu: „Evo novog iskušenja da dobijeni rat pretvorimo u poraz.“
Zbog ovog tumačenja „..koje će, sa izuzetkom vlade Zorana Đinđića, slediti sve vlade posle Slobodana Miloševića…“ kako Latinka Perović piše u svojoj knjizi „Dominantna i neželjena elita“, Dobrica Ćosić smijenjen je s dužnosti predsjednika Socijalističke Republike Jugoslavije, budući da je bio ratoborniji i od Slobodana Miloševića. Posljedice ovakve politike svi danas osjećamo i 20 godina se ne možemo riješiti rata kao svakodnevne teme.
Dobrica Ćosić stvorio je mit o Srbima kao pravednicima i vječnim žrtvama svijeta i drugih naroda. Postavio je za neprijatelje druge narode i svijet, a kao jedine saveznike Rusiju i vlastitu naciju. Skoro cijeli svoj književni vijek glorificirao je srpski narod i njegovu naciju.
I zatim dolazi šokantan citat Dobrice Ćosića, iz knjige „U tuđem veku“, izdanoj 2011. godine, citat baš njega, ideologa srpskog nacionalizma:
„Ova Srbija je ‘mrtvo more’. I bez svakog vidljivog plana i napora da se preporađa. Biće potrebno nekoliko decenija da se ovaj lenji primitivni iskvaren narod pretopi u radni, prosvećen i građanski odgovoran narod. Osećam se kao Srbin i pisac poraženim. Svet mojih romana ne postoji; nije ni postojao, ja sam ga izmislio u nadi da ću Srbima pobuditi osećanje dostojanstva i samopoštovanja. Nisam uspeo.“
Narod koji ga je slijepo slijedio i naziva: „lenjim primitivnim iskvarenim“; isti onaj narod koji mu je bio glavni junak svih romana i kojeg je glorificirao. Priznaje da je izmislio mitove po kojima su se podizali spomenici. Sam autor nesvjesno se odrekao svoje ideologije, izvrijeđao sve one koji su ga slijedili i dao moralnu pobjedu svima onima koji su zbog njega umrli, prije svega Zoranu Đinđiću i idealu evropske Srbije, koju je Dobrica Ćosić cijelog života prezirao i odbacivao. Umro je 2014. godine, razočaran i polu-svjestan da je njegova ideologija dovela Srbiju u katastrofu i propadanje. Samo što za to ne okrivljuje sebe nego narod koji ga je slijepo slijedio, narod koji po njemu nije dovoljno dobar za njegovu „veliku ideologiju“. Sam je nesvjesno priznao kako ideologija nacionalizma ne vodi nigdje. Odrekao se svog životnog rada i naroda koji ga slijepo obožavao kao „oca nacije“. Otac se odrekao sina.
Autor: Dino Šakanović
Izvori: Latinka Perović, „Dominantna i neželjena elita“, Dan Graf, Beograd, 2015, str: 53,55.
Prometej.ba
