Slovo o Židovima

Za sebe Židovi vjernici tvrde da su izabrani Božji narod, za one koji su mučeni frustracijama zbog lošijeg stanja svojeg naroda ili vjerske skupine u odnosu na židovski oni su mračna sila koja upravlja svijetom, za one koji nastoje slobodno i činjenično razmišljati jesu veličanstveni narod i paradigmatski primjer prosvijećenosti i naprednosti. Zašto ih trebamo poštivati i čime zaslužuju naše divljenje?

Kroz svoju povijest, koja traje nekoliko tisuća godina, židovski narod njegovao je nauku i stjecanje znanja i u tome od novoga doba prednjači. Dva tisućljeća su živjeli u progonstvu, bez matične države, i u svakoj od država gdje su bili igrali su zapaženu ulogu. Ponajprije zahvaljujući znanju i obrazovanosti. Dovoljno je navesti ilustrativno nekoliko stvari.
Nakon progona iz Španjolske za vrijeme katoličke rekonkviste krajem 15. stoljeća, jedna skupina Židova (Sefarda) našla je svoje utočište u Sarajevu i Bosni, te se vremenom, još pojačana dolaskom Aškenaza, oblikovala brojčano solidna židovska zajednica koja je izdržala svoju opstojnost do progona i genocida u II svjetskom ratu, kad je praktično nestala. Kroz sva ta stoljeća, pismenost židovskog stanovništva u Bosni uvijek je bila gotovo stopostotna. Dok su Židovi pridavali važnost znanosti i književnosti, pravoslavno, muslimansko i katoličko stanovništvo hodalo je svojim vjerskim službenicima po “čudesne“ i “ljekovite“ zapise i hamajlije i cijenilo neke druge vještine, daleko od slova i knjiga. U židovskim školama podučavalo se uz jezik, pismo i drugo, filozofiji i prirodnim znanostima. S druge strane, dolazak Austro-Ugarske u BiH zatekao je skoro 1000 muslimanskih (vjerskih) škola: u tim školama učilo se pisati i čitati arapsko pismo, godinama se polaznike učilo napamet sure Kur'ana, a od toga naravno nikakve koristi, barem ne za opće dobro. Slično su se katolička i pravoslavna djeca, unutar porodičnog ili crkvenog okrilja, učili svim vrstama molitava, a jasno je da se beskonačnim ponavljanjem napamet naučenih molitava ne može doći do zaključka da je energija jednaka masi pomnoženoj s kvadratom brzine svjetlosti ili da je nužna reforma ili smjena kapitalističkog sistema radi poboljšanja uvjeta rada i radničkih prava.

Manje-više takav odnos vladao je u svakoj drugoj zemlji, na zapadu manje izraženo nego na istoku. Dok su znanost i njezini rezultati kod neprosvijećenog stanovništva uvijek nailazili na otpor kao bezbožni (jer se nisu slagali s ustaljenim i vječno istim religijskim vjerovanjima za koje se uzimalo da predstavljaju svu istinu o svijetu), Židovi su te rezultate prihvaćali i dalje produbljivali. Stoga nas ne treba čuditi podatak da je Nobelovu nagradu dosad dobilo blizu 200 Židova i manje od 10 muslimana (iako je muslimana u svijetu skoro stotinu puta više nego Židova). Židovsko znanje je astronomskim jedinicama daleko iznad ostatka čovječanstva, pogotovo onog dijela čovječanstva koje još uvijek infantilno vjeruje u čudesnu moć svojih svetih spisa i njihovo “sveznanje“ i ničim pokazano “odgovaranje na sva pitanja“.

Upravo zato taj brojčano mali narod, s nesretnom državicom usred arapskog svijeta (čiji je nastanak i odnos prema manjinama tema neke druge priče) ima toliku intelektualnu, tehničku, vojnu, logističku moć, da “velike sile“ iz bližeg i daljeg susjedstva Izraela nisu mu ni do koljena.

Židovsku tradiciju i vjerovanje s pravom smatramo ishodištem svih triju monoteizama. Abraham/Ibrahim, Izak/Isak, Noa/Nuh, Mojsije/Musa, Josip/Jusuf i drugi biblijski i kuranski likovi bili su Židovi ili su osmišljeni unutar židovske tradicije i predaje. Priče o njima, koje su u židovskom narodu usmeno prenošene i postupno zapisivane stoljećima prije naše ere, predstavljaju glavni dio Starog zavjeta Biblije, a poslije će postati sastavni dio Kur'ana; preciznije, značajan dio muslimanske svete knjige u mnogim stvarima se podudara sa Starim zavjetom. Primjerice, odredbama Levitskog zakonika, treće knjige Petoknjižja koja je djelo židovskog svećenstva, i kojom se precizno propisuje što je dopušteno a što ne, što i kako je kažnjivo a što ne, sličini su propisi koji su sastavni dio svete knjige muslimana. (Mnoge od tih propisa prevazišao je civilizacijski razvoj (kao npr. ubijanje/kažnjavanje homoseksualaca) ili su postali bespredmetni (primjerice, smrtna kazna za one koji opće sa životinjama ili zabrana da muškarac oženi i ženu i njezinu majku), ali bitno je navesti poveznicu te knjige sa svetom muslimanskom knjigom.)

Isus, centralna osoba kršćanstva, kojeg i muslimani smatraju svojim prorokom (Isa) rođen je kao Židov, živio kao Židov i umro kao Židov, a prvi koji su prihvatili vjerovanje u njegovo božanstvo i uskrsnuće bili su Židovi. U određenom smislu, kršćanstvo i islam su derivat židovske religije.

Jedan od stereotipa u vezi židovskog naroda jest i misao o njegovoj ideološkoj homogenosti, koja je – naravno – potpuno pogrešna. Unutar židovskog naroda postoji cijeli spektar političkih opcija (od nacionalnih konzervativaca do sekularista i socijalista), suprotstavljenih pogleda na svijet i uređenje, razlika u načinu vjerovanja (od ortodoksa do ateista) i bilo kakva kolektivna tipizacija takve vrste je ništa drugo doli predrasuda iz neznanja, loše volje ili ozlojeđenosti.

I kada ne prihvatimo možda pomalo oholi i samodopadni stav o izabranosti židovskog naroda kod Boga, i kada imamo na umu heterogenost tog naroda u svakom pogledu, i kada priznamo i loše strane pojedinih političkih opcija unutar njega… ostaje nam da zaželimo Davidovoj zvijezdi da još dugo sjaji u mraku našega planeta i nadahnjuje nas mudrošću i znanjem.

prometej.ba