Ocjena validnosti aktualnih zahtjeva u procesu uspostave vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine

Ocjena validnosti aktualnih zahtjeva u procesu uspostave vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine

(DEJAN VANJEK – idpi.ba)

Problem preraspodjele ministarskih resora u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nakon neuspjelih pregovora između DF-a i HDZ-a kulminirao je iznova budući da DF zahtjeva jednak broj ministarstava kao i HDZ, pravdajući takav zahtjev svojim univerzalnim političkim argumentom o „jednakoj vrijednosti glasova“. Posebno zabrinjava činjenica da se ponavlja već viđen scenarij oko uspostave vlasti u Federaciji BiH čije su funkcije od vitalnog značaja za kvalitet života svih građana. Zbog toga svako odlaganje generira krizu i ugrožava faktor stabilnosti, što je možda i dio kalkulacije određenih političkih aktera uključenih u pregovore, a koji destabilizaciju vide kao prigodu za dodatnim angažiranjem inozemnog faktora, nadajući se izravnoj dobiti u korist vlastite političke doktrine u varijanti realizacije takvog angažmana.

Argument DF-a u radnoj verziji glasi da je ta stranka osvojila veći broj glasova od HDZ-a BiH i da stoga treba imati najmanje isti broj ministarstava kao i HDZ. Takav je zahtjev zasnovan na unitarističkoj matrici primjenjivoj u mononacionalnim državama kakva je većina država u Europi i neposrednom okruženju, ali ne i u BiH kao višenacionalnoj državnoj zajednici. Bosna i Hercegovina je s te strane specifična (drugačija od većine ostalih zemalja) jer su njen ustav utvrdili konstitutivni narodi i ostali građani koji kao takvi figuriraju i kao nositelji suvereniteta. U tom smislu ustav jeste najviši pravni akt jedne države, ali je opće poznato da ustavi ne daju legitimitet sami sebi, već ustavotvorac odnosno njegov ovlašteni kreator koji za tu funkciju ima potpuni društveno-politički legitimitet. Taj legitimitet, kako je eksplicitno navedeno u ustavu, potiče od konstitutivnih naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih građana, a ne od singularnog bosanskohercegovačkog demosa koji ustav ne prepoznaje s obzirom da nije činjeničan kako na ustavno-normativnoj tako ni na elementarnoj sociološkoj razini.

 

KONSOCIJACIJSKI MEHANIZMI STABILIZIRAJU SUSTAV

Polazeći od te ustavne činjenice, potpuno je neprimjeren pokušaj neselektivne primjene načela i instrumenata većinske predstavničke demokracije, tipične za unitarne odnosno mononacionalne države, na višenacionalan prostor kakav je Bosna i Hercegovina pa i Federacija Bosne i Hercegovine, kao entitet u kojem živi dominantno najveći broj Bošnjaka i Hrvata koji se u osnivačkim dokumentima Federacije tituliraju i njenim osnivačima. Stabilnost Federacije BiH time ovisi o ravnoteži odnosa između ta dva kolektivna politička faktora, što se potvrdilo svaki put kada je političkim nasiljem, potpomognutim institucionalno-proceduralnim inženjeringom, zaobilažena volja hrvatskog naroda u tom entitetu. Stoga se, kako bi se očuvala ravnoteža i stabilnost sustava, koriste dobro poznati konsocijacijski mehanizmi kao što je minimalna zajamčena zastupljenost, pravo veta odnosno vitalni nacionalni interes, široka inkluzivna koalicija radi smirivanja ili sprječavanja društveno-političkih tenzija, konsensualno odlučivanje ili uz nadmoćne većine unutar svih konstitutivnih segmenata, proporcionalna zastupljenost na razini administracije, paritet na višim upravno-administrativnim razinama i sl. Temeljna uloga takvih mehanizama bila je i jeste zaštita stabilnosti sustava, prevencija širih društvenih konflikata i kanaliziranje oprečnih političkih zahtjeva kao i harmonizacija omjera političke moći. Stoga poricanje tih načela i primjena klasične nacionalno-unitarističke logike u multinacionalnim okruženju zasigurno vodi destabilizaciji sustava s teško sagledivim posljedicama. O ciljevima takvog djelovanja dalo bi se dodatno špekulirati, ali se iz prethodno rečenog da zaključiti kako je unitaristički pristup unutar složenog društveno-političkog sustava potpuno neprimjeren i destruktivan po sam sustav.

Oslanjajući se na navedenu konsocijacijsku paradigmu kao okvir za upravljanje različitostima, stranke okupljene oko HNS-a u pregovorima oko konstituiranja vlasti zahtjevaju trećinu pozicija u Vladi FBiH, dok DF, s druge strane, broj mandata veže za ukupan broj osvojenih glasova uz maksimalistički zahtjev za sve tri srpske pozicije. S obzirom da se radi o prijeporu suštinske naravi, sasvim je jasno da nije moguće pomiriti ovako dva sučeljena koncepta, niti je moguće postići dogovor o preraspodjeli pozicija bez popuštanja jedne od strane, što bi značilo poraz i poricanje vlastitih političkih načela. Međutim, važno je naglasiti da se dvije pozicije bitno razlikuju sa stanovišta ustavnog legitimiteta u odnosu na koji se vrednuje izborni rezultat. To znači da način vrednovanja izbornog rezultata u unitarnim državama i onim uređenim po federalnim mjerilima, ne može biti isti. S tim u vezi zahtjev HNS-a kao i ustavna logika koju prati je legitimniji i utemeljeniji u odnosu na zahtjev DF-a i opću političku logiku kojom se rukovodi vodstvo te stranke. Naprosto, politička načela DF-a su čisto teorijsko-političke prirode i kao takva potpuno neprilagođena činjenici da je BiH država konstitutivnih naroda koji predstavljaju oko 95 % stanovništva te zemlje. S druge strane, zahtjevi HNS-a, pored političke, imaju i ustavnu dimenziju s obzirom da uporište nalaze u samom ustavu i konkretno odredbama o konstitutivnosti naroda te potrebi da se između konstitutivnih skupina vrši simetrična raspodjela javnih dobara i resursa jer na njih polažu jednaka prava, za što je glavni preduvjet uspostava simetričnog odnosa pri konstituiranju najviših organa vlasti koji zapravo gospodare ukupnim javnim dobrima i resursima. U skladu s tim pristupom, vlasti Federacije BiH prvotno su i sastavljane po paritetnom principu do krajnje upitnih amandmana na ustav i izmjena izbornog zakona od strane visokog predstavnika W. Petritscha iz 2002. godine, kada su ukinuti paritet i uvedene fiksne ministarske kvote koje djelomično uvažavaju demografske omjere u Federaciji BiH, a u manjoj mjeri i faktor konstitutivnosti. Te izmjene nisu značile uvođenje proporcionalnosti umjesto načela pariteta: to bi na koncu bilo i potpuno neustavno rješenje s obzirom da se radi o najvišoj upravljačkoj razini u Federaciji BiH na kojoj sve relevantne skupine moraju ostvariti potreban kapacitet suodlučivanja u pitanjima od općeg interesa, a prema potrebi i zaštite vlastitih interesa sukladno ustavu i zakonima. Modificirane ministarske kvote u Federaciji BiH zapravo i nemaju jasnog načela na kojem su zasnovane, budući da su one proizvod arbitrarne odluke visokog predstavnika u sprezi s krajnje površnim tumačenjem odluke o konstitutivnosti naroda Ustavnog suda BiH iz 2000. godine koja se zapravo bavila pitanjima simboličkog karaktera, ali ne i sastavom, načinom i procedurama odlučivanja izvršnih i zakonodavnih organa vlasti u entitetu Federaciji BiH. Stoga je primjena spomenute odluke na ta pitanja proizvoljna samo ekstenzija osobe u mandatu visokog predstavnika Wolfganga Petritscha.

 

VAŽNOST I ZNAČAJ KONSTITUTIVNOSTI

U tom smislu pitanje sastava vlade i načina odlučivanja i dalje je prijeporno sa stanovišta usklađenosti s temeljnom ustavnom propozicijom konstitutivnosti naroda. Koje su onda daljnje implikacije u odnosu na aktualnu problematiku formiranja Vlade u Federaciji BiH? Ne ulazeći u nezahvalan proces anticipacije konačnog raspleta uspostave vlasti u Federaciji BiH, važno je sagledati trenutno suprotstavljene i oprečne zahtjeve iz perspektive ključnih ustavnih propozicija i federalnih premisa aktualnog ustava i pravno-političkog uređenja BiH. Važno je prvenstveno naglasiti da mjesta u Vladi nisu obične činovničko-administrativne pozicije, već izborne političke funkcije koje konzumiraju izborni pobjednici kreirajući predkoalicijske izborno-političke blokove i stupajući u operativne koalicijske sporazume na temelju kojih se i formiraju tijela vlasti. Već sama činjenica da su pozicije u Vladi Federacije BiH programirane po nacionalnom ključu ističe daleko ozbiljnije implikacije od onih čisto formalne prirode. Pitanje ovdje glasi zašto uopće postoje pozicije s nacionalnim predznakom u Vladi FBiH kao uostalom i u drugim tijelima na federalnoj i drugim razinama? Logičan odgovor je da ustav eksplicitno navodi tri konstitutivna naroda i ostale kao ustavotvorne skupine i građane koji svoj politički identitet prvenstveno zasnivaju na subjektivnom osjećaju pripadnosti navedenim skupinama (evidentiranom popisom stanovništva) i objektivnoj činjenici da su one priznate kao konstitutivne (ustav) – tj. one koje tvore i čine sastavni dio veće cjeline, ali imaju i vlastiti subjektivitet.

Atribucija konstitutivnosti potvrda je neophodnosti uspostave ravnopravnosti naroda na praktičnoj razini, u smislu da niti jedna od tri skupine ne raspolaže onim kapacitetima i pravima koje druge nemaju. Istina, konstitutivnost u istu ravan dovodi demografske većine i manjine tako što im pridaje podjednak značaj, ali to čini na više razina tako da kompenzira demografsku premoć neke od skupine bilo na razini drzave, entiteta ili kantona, te onemogućava da biološka, društvena, sociološka pa i gospodarska premoć pojedinih skupina preraste u općepolitičku. Dakle, konstitutivnost je tu s razlogom, ne da verificira većinsko-manjinske odnose moći, već da ih korigira na način da predstavlja normativno uporište za jačanje pozicije manjina tamo gdje je to nužno i koliko je nužno radi uspostave kompenzacijske ravnoteže između konstitutivnih skupina. S te strane i iz te perspektive potrebno je pristupiti pitanju raspodjele pozicija u institucijama vlasti, ali ne na način matematičkog zbrajanja i odmjeravanja glasova koje su dobile stranke u odnosu na ukupan broja glasova, već u skladu s ustavnim i zakonskim propozicijama o konstitutivnosti naroda, koje nalažu nužnost ostvarivanja izbornih rezultata, pored ostalog, i na razini svakog od konstitutivnih naroda (otud pored donjih odnosno zastupničkih domova i domovi naroda tj. gornji domovi u FBiH i na razini BiH).

U tom smislu naglasak svakako ne može biti na matematičkoj premoći jer to u višenacionalnim državama ne može biti primarna prednost, već na potrebi stvaranja koalicijskog aranžmana kojim će se osigurati zastupljenost i stvarno učešće svih relevantnih društveno-političkih skupina. Budući da Vlada Federacije BiH odlučuje o mnogim važnim pitanjima koja su neposredno važna za život svih građana tog entiteta koji imaju činjenične, ustavom i popisno legitimirane nacionalne političke identitete, njen sastav svakako mora uvažavati i reflektirati te ustavne i društvene posebnosti. Sadašnji je nacionalni sastav Vlade FBiH, oktroiran od strane nekadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, devet (8+1) bošnjačkih, pet hrvatskih i tri srpske pozicije. Naravno da takva formula nije odraz stvarnih društvenih proporcija, već potrebe i ustavnog imperativa da se u procese odlučivanja uključe sve relevantne društveno-političke skupine te da se njihovim političkim predstavnicima pruži mogućnost zaštite interesa skupine čiju volju reflektiraju. Takav pristup implicira i redefiniranu odgovornost političkih dužnosnika u višenacionalnoj državi konstitutivnih naroda, koja se ne sastoji samo u odanosti političkoj stranci odnosno interesnim skupinama unutar iste kojima duguju javne funkcije. Naprotiv, primjena načela legitimiteta pri konstituiranju svih razina vlasti, pored klasične stranačko-političke odgovornosti, uvodi i kategoriju odgovornosti prema zajednici. Zbir pojedinaca odgovornih vlastitoj zajednici u konačnici determinira društveno odgovornu vladu. Zato je sa stanovišta legitimiteta predstavljanja neophodno uzeti u obzir i obim potpore koji svaki od političkih subjekata koji pretendira na članstvo u vladajućoj koaliciji uživa kod svakog od konstitutivnih naroda. Takav slijed argumentacije u ovom trenutku izričito odbija DF i čvrsto zagovara HDZ, odnosno stranke okupljene oko institucije Hrvatskog narodnog sabora.

 

LEGALITET I LEGITIMITET OMOGUĆAVAJU VLADAVINU ZAKONA

Pored ustavno-politološkog osnova, zahtjevu HNS-a je imanentna i polazišna moralna dimenzija s obzirom da su Hrvati u prethodnom mandatu bili bez svojih legitimnih političkih predstavnika u Federaciji BiH, dok su na drugoj strani Bošnjaci uživali taj komoditet, pa su na posljednjim izborima kaznili one kojima su prethodno bili ukazali povjerenje (SDP) i ovaj put dali šansu drugim političkim akterima – prvenstveno SDA i DF. S druge strane, Hrvati nisu imali koga niti pozvati na odgovornost jer je veza između njih i poluga vlasti u Federaciji nasilno prekinuta još 2011. godine uzurpacijom načela legitimnog predstavljanja i prava na političku zastupljenost u tijelima Federacije BiH, što je kvalificirano političkim nasiljem budući je tim činom jedan konstitutivni narod ili veći njegov dio bio lišen mogućnosti političkog sudjelovanja i samim tim suodlučivanja u pitanjima koja su u nadležnosti Federacije, a koja se podjednako tiču i Bošnjaka i Hrvata kao i drugih građana koji unutar Federacije ostvaruju najveći institucionalni kapacitet, imajući u vidu da je nadmoćna većina oba naroda nastanjena upravo u tom entitetu. Treba dodati i to da su Hrvati punih osam godina bili bez legitimnog člana Predsjedništva BiH, što je dijelom omogućio izborni zakon koji u pojedinim segmentima nije usklađen sa ustavom, pa tako i u dijelu koji tretira izbor članova Predsjedništva. Uz to, evidentan je i nedostatak svijesti kod bošnjačkih partnera o važnosti poštivanja slobode izbora i izborne volje drugog naroda kao ravnopravne strane u federalnom ugovoru. Naime, osoba koja je u dva navrata izabrana dominatno glasovima Bošnjaka za člana Predsjedništva, nakon pune konzumacije te pozicije koja pripada hrvatskom narodu, potom je osnovala stranku koja otvoreno politički negira načelo konstitutivnosti i sve što ono predstavlja, a istovremeno je maksimalno iskoristila sve blagodeti koje pozicija člana Predsjedništva BiH pruža. Moralni zahtjev HNS-a polazi i od činjenice da su amandmani na Ustav FBiH Wolganga Petritscha, kao i nakaradna provedba odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda koju je inicirao, Hrvate ostavili na vjetrometini volje većinskog naroda čijim je političkim predstavnicima prepušten prostor za realizaciju institucionalno-političke dominacije, koja je pojačala frustraciju kod Hrvata, a potom sljedstveno i uvećala njihove političke zahtjeve u odnosu na raniji period, što se manifestira i u aktualnim pregovorima. Ukupno gledajući činjenica je da su Hrvati u proteklom periodu politički izmrcvareni i izmaltretirani, što je uzdrmalo Federaciju pa i državu u cjelini, te unazadilo odnose i razvojne procese do kranjih granica.

Odnos ova dva oprečna zahtjeva potrebno je vrednovati iz perspektive ustavnog načela konstitutivnosti i federalnih principa uređenja Bosne i Hercegovine. Tako bi svaka slična situacija u odsustvu preciznih pravila i uputa, koja su svakako poželjna, trebala biti rješiva na tragu dobronamjernog i razložnog tumačenja ustavnog načela konstitutivnosti, kao osnova praktično-izvedbenih principa nužnih za funkcioniranje svakog federalnog ugovora pa tako i onog Washingtonskog kojim je utemljena i uređena Federacija BiH, a koji je putem posebnog sporazuma o implementaciji integriran u Daytonski okvir. Praktična načela koja proizlaze iz konstitutivnosti a čijom primjenom se mogu razrješiti ova i slične konfliktne situacije svakako su: ravnopravnost/jednakopravnost, legitimitet, segmentirane većine i aproksimativna simetrija umjesto općih matematičkih većina, konsocijacijski mehanizmi i pravila, te samoodlučivanje i suodlučivanje kao klasična federalistička načela. Sve navedene principe potrebno je uzeti u obzir pri adresiranju spornih situacija jer će se njihovom dosljednom primjenom doći i do konzistentnih, praktičnih i logičnih rješenja. Ono što je sigurno je da ona svakako ne mogu počivati na unitarističkim odrednicama „jedan čovjek jedan glas“. Politički program koncipiran na takvoj vrijednosnoj ravni ne predstavlja ništo drugo do čistu provokaciju i osnov za destabilizaciju sustava kojem je po svim mjerilima potpuno stran. Primjena tog načela, makar pod izgovorom uspostave jednake vrijednosti glasa u višenacionalnim i složenim državama kao što je BiH, zapravo producira nejednakost odnosno produbljuje asimetriju i neravnopravnost naroda, a u konačnici vodi ka ugrozbi ustavnog poretka. Iz toga i ranije iznesenih razloga, argument DF-a o „jednakosti glasa“ u datim okolnostima predstavlja samo privid političke korektnosti, koji bi u svojoj praktičnoj primjeni proizveo i proizvodi svakako nepoželjne posljedice kao sto su majorizacija, dominacija, asimilacija, ugrožavanje kolektivnih političkih prava, svođenje demografski slabijih konstitutivnih naroda na status manjine, obesmišljavanje instituta konstitutivnosti i institucija kao što su domovi naroda, te brojne druge negativne posljedice po sustav u cjelini. Zato takav pristup ne može biti validan niti u procesu utvrđivanja pravila igre za uspostavu vlasti na način primjeren identitarno heterogenim državama. Naime, zahtjevi rukovodstva DF-a naprosto nisu u skladu s ustavnim načelom konstitutivnosti naroda, koje uz legalitet (poštivanje zakona) implicira i legitimitet (poštivanje volje) izbora odnosno predstavljanja; a tek uvažavanje oba relevantna aspekta, legaliteta i legitimiteta omogućava vladavinu zakona.

 

UNITARIZAM UGROŽAVA USTAVNI POREDAK

Ovdje podsjetimo da DF traži sva tri ministarstva u Vladi FBiH predviđena za pripadnike srpske konstitutivne manjine, kao i dodatni broj pozicija kako bi se izjednačio s HDZ-om odnosno nacionalnom koalicijom stranaka okupljenih oko HNS-a. Osim naprijed navedenih normativno-vrijednosnih, takvi zahtjevi DF-a sporni su i iz više praktičnih razloga: na području Federacije BiH odnosno izborne jedinice u kojoj je HDZ uvjerljivo dobio izbore obitava najbrojnija srpska konstitutivna manjina (Hercegbosanska županija, izborna jedinica br. 12 za Parlament FBiH) pa je plauzibilno pretpostaviti da je dio tih glasova integriran i u izborni rezultat stranaka HNS-a ostvaren na tom području. S tim u vezi sasvim je legitimno i opravdano osigurati prostor i zastupljenost u vlasti političkim predstavnicima srpske konstitutivne manjine i na taj način izbjeći zamke lažnog predstavljanja/izjašnjavanja odnosno izgledne manipulacije sustavom. Osim toga, DF definitivno nije stranka srpskog predznaka niti provenijencije pa da legitimno polaže pravo na sva tri srpska ministarska mjesta. Ipak, najvažniji argument kojim se osporava trenutni zahtjev DF-a leži u već spomenutoj činjenici da je BiH po ustavu zemlja konstitutivnih naroda i ostalih građana (pri čemu građanska odrednica uključuje i konstitutivne narode) pa je stoga raspodjelu ključnih političkih pozicija, a ministarska mjesta u Vladi FBiH to zasigurno jesu, potrebno uskladiti s izbornim rezultatom ostvarenim u odnosu na konstitutivne narode kao i nacionalno nedeklarirane građane, kako bi se omogućilo da barem natpolovična većina glasača unutar relevantnih skupina dobije svoj izraz u odgovornim vladajućim strukturama, što je posve logično i opravdano. S te strane DF nema osnova tražiti sva tri srpska mjesta, na isti način kako HDZ nema osnova tražiti sve srpske ili sve bošnjačke pozicije. DF-u naprosto nedostaje potreban legitimitet srpske konstitutivne manjine s područja FBiH da bi ostvarivao pravo na sve tri srpske ministarske pozicije u Vladi Federacije BiH. Mnogo je primjerenije pretpostaviti da u strukturi glasova DF-a, kao stranke koja nema eksplicitne nacionalne afilijacije, ima elemenata multietničnosti nešto izraženijih u odnosu na druge dvije stranke relevantne u aktualnom procesu uspostave vlasti u FBiH, a koje u manjoj ili većoj mjeri imaju potreban legitimitet bošnjačkoga i hrvatskoga biračkog tijela – SDA i HDZ. S tim u vezi DF bi mogao imati minimalni legitimitet za potraživanje 1 ili maksimalno 2 srpske pozicije, ali ne i sve tri.

Osim gore navedenog ostaje činjenica da su DF i SDA suštinski stranke bošnjačko-bosanske provenijencije, a HDZ hrvatske, s tim da je HDZ eksplicitniji po tom pitanju od njegovih koalicijskih partnera iz bosansko-bošnjačkog bloka. S tim u vezi formiranje organa vlasti u entitetu koji je nastao temeljem implementacije ugovornog odnosa dva konstitutivna naroda (Bošnjaka i Hrvata) ako već ne paritet, treba barem uključiti element aproksimativne simetrije, što znači da dva rečena bloka trebaju ostvariti pozicije koje im pripadaju temeljem geografije izbornih rezultata, ali i podijeliti one pozicije predviđene za predstavnike srpskog naroda budući da u koaliciji dva bloka ne postoji stranka srpskog predznaka. Pozitivna je pretpostavka da bi takav pristup uvećao političku vrijednost srpskoj konstitutivnoj manjini i dodatno je motivirao za društveno-politički angažman u Federaciji BiH, pretpostavljajući da će to biti vrednovano i valorizirano kroz realizaciju neposredne zastupljenosti u vlastima Federacije BiH (svakako temeljem primjene ustavnog načela konstitutivnosti odnosno legitimiteta predstavljanja). Uz to, dva dominantno nacionalna bloka u Federaciji BiH, bosansko-bošnjački i hrvatski time se dovode u poziciju da nastupaju kompetitivno jedan spram drugog u smislu efekta borbe za naklonost glasača srpske nacionalnosti, što svakako može proizvesti pozitivne učinke po afirmaciju multietničnosti, ali i povećanje općeg zanimanja za potrebe i interese srpske konstitutivne manjine na području Federacije BiH. Srbima u Federaciji, premda su de facto manjina u odnosu na druga dva naroda, upravo preambula ustava pruža osnovu za polaganje prava na autonomnost djelovanja u cilju zaštite vlastitog identiteta i ostvarivanja mogućnosti suodlučivanja u pitanjima od općeg značaja, čime bi se po važnosti i faktički mogli približiti rangu političke relevantnosti dva dominanta naroda u tom entitetu.

Na koncu, HDZ i SDA su glavni i odgovorni koalicijski partneri koji uživaju najveću potporu unutar biračkih tijela s kojim se identificiraju i kojima se u kampanji obraćaju te su odgovorni i za svako proširenje koalicije i uključenje dodatnih partnera koji imaju respektabilan izborni rezultat i time žele biti dio programske koalicije stranaka dva nacionalna bloka. Ostavljajući po strani činjenicu da je SDA zapravo ključni partner HDZ-a, barem formalno-ideološki, znakovito je da je u posljednjoj fazi pregovora vodeću pregovaračku poziciju u ime bošnjačkog bloka, na čijem čelu je nominalno SDA, preuzeo DF kojeg je SDA i uvela u predizborne aranžmane, što se može tumačiti željom za podizanjem relevantnosti relativno mlade stranke koja se još uvijek nije dovoljno etablirala niti ideološki isprofilirala na bh. političkoj sceni, a svoj rezultat prvenstveno duguje aktualnoj popularnosti njenog lidera izrazito dominantno među bošnjačko-bosanskom političkom populacijom. Znakovito je i to da je SDA bila partner u vlasti pri kreiranju platformaške vlade 2011. godine, kada je vlast u Federaciji formirana bez legitimnih hrvatskih predstavnika. Međutim, SDA je tada vođenje pregovora i odgovornost za proces uspostave i obnašanja vlasti javno delegirala SDP-u i njegovom tadašnjem predsjedniku Zlatku Lagumdžiji, koji je na kraju u vlast uveo stranke s hrvatskim predznakom koje su imale zanemarivu potporu hrvatskoga biračkog tijela. Time je SDA spretno izbjegla odgovornost za neuspjehe prošle vlade u čijem formiranju i radu je aktivno sudjelovala, a račun za to uspostavljen je u potpunosti SDP-u koji je potom doživio debakl na općim izborima održanim u listopadu 2014. godine. Međutim, u odnosu na izbore 2010. godine aktualna situacija je bitno drugačija jer je ovaj put puna odgovornost na SDA kao stranci koja je dobila najveći broj glasova unutar bošnjačkog biračkog tijela, čime je stekla legitimitet da u federalnim i državnim institucijama preuzima upravne procese u suradnji s drugim strankama koje imaju opći i nacionalni legitimitet. Pored toga činjenica je da je SDA stranka koja je uvela DF u predkoalicijske i koalicijske aranžmane. To znači da, premda je DF kao partner i prvi izbor SDA trenutno najglasnija stranka koja uvjetuje proces uspostave vlasti, konačan ishod će ovisiti od SDA odnosno odluci njenog političkog vodstva od kojeg se očekuje zlatni rez u skladu s ustavnim propozicijama i deblokada procesa uspostave vlasti za koji je ona najodgovornija.

Konačno, bez obzira na epilog aktualnih pregovora činjenična je nužnost trajnog uređenja ovih pitanja tj. uspostave jedinstvenih kriterija za raspodjelu ministarskih pozicija kao i svih drugih relevantnih izbornih političkih funkcija u Vladi Federacije BiH na relaciji između koalicijskih partnera/blokova odnosno pojedinačnih stranaka. Do formulacije takvih kriterija jedino čvrsto uporište pruža ustavni osnov konstitutivnosti naroda sa svim vrijednosnim i praktično-načelnim implikacijama koje proizvodi. Inicijative i prijedlozi koji izlaze izvan tih okvira čisto su špekulativne naravi bez jasnog normativno-vrijednosnog uporišta i kao takve ne doprinose stabilizaciji i trajnoj konsolidaciji političkih prilika u zemlji.

________________________________