Sloboda da kupujemo
Konkurencija ne znači “da treba nauditi drugome”.
Zato što smo ljudska bića, a ne životinje, posjedujemo dva principa čija realizacija nam obezbjeđuje izuzetno bolji život nego što životinje mogu ikada dobiti za sebe.
Prvo, dvoje ljudi mogu raditi na proizvodnji duplo više vrijednih stvari koliko jedan čovjek može. Drugo, dvoje ljudi, jednostavnom razmjenom stvari koje imaju, mogu završiti sa više stvari koje žele.
Kroz ova dva principa, možemo proizvoditi i uživati neizmjerno više kao članovi ekonomije nego što smo mogli kao mnogi drugi – Robinson Crusoe ili čak Švicarska porodica Robinson. Kroz treći princip – slobodu kupovine – možemo najbolje iskoristiti ekonomiju u kojoj živimo, i proizvoditi za naš užitak više nego ikada.
Ovo obuhvata ne samo slobodu domaćice da kupi svoj deterdžent tamo gdje će ga najmanje platiti, već i slobodu proizvođača da kupi svoje materijale tamo gdje ih može nabaviti po najjeftinijoj cijeni; sloboda investitora da dobije najveći povrat za svoj novac; sloboda poslodavca da kupuje vrstu pomoći koja će mu dati najveću proizvodnju za ono što plaća; i sloboda radnika da traži posao gdje će biti najviše plaćen.
Konkurencija nije ništa drugo nego sloboda gledana naopako. Na tržištu na kome kupci mogu slobodno kupovati, prodavci moraju nadmašiti jedni druge kako bi dobili i zadržali kupce. Kroz konkurenciju proizveden je najveći broj robe i usluga koje publika najviše želi. Konkurencija ne znači “da treba nauditi drugome”. Umjesto toga, ona je neophodan uvod saradnje. Konkurencija nam pomaže da odlučimo s kime možemo najbolje sarađivati u proizvodnji.
Pokretačka snaga koja stoji iza slobodnog tržišta je preduzeće biznismena. On je čovjek koji vidi šansu da pretvori neiskorištene resurse na račun i od toga proizvode nešto što bi javnost željela. Kupuje materijale, obezbjeđuje alat, zapošljava pomagače i prodaje svoj proizvod u nadi da će povratiti sve svoje troškove; uključujući troškove svoga vremena i troškove alata koji bi mogli biti njegovi. Možda ne može da povrati svoje troškove, što znači da je moglo doći do boljeg korištenja svih uključenih sredstava, tako da svi gubimo na neki način. Ili može imati sreće i povratiti sve svoje troškove plus zaraditi nešto dodatno. Dodatak je profit, a ništa drugo nije.
Na slobodnom tržištu njegovi troškovi će porasti, a cijene će se smanjiti kroz pritisak konkurencije. Vremenom će se prilagoditi i biznismen neće zaraditi ništa više nego što bi mogao kada bi izdavao svoj alat za nekog drugog biznismena i radivši za njega. Kada se to desi, više nema profita. Profit je zarada biznismena za pokušaj nečeg novog i poželjnog. Kada to više nije novo, profit se zaustavlja. Profit je samo privremen, ali dobit potrošačima, investitorima i radnicima je trajna.
Većina nas misli da se biznismen razlikuje od investitora ili radnika; gledamo na njega kao na onoga koji vodi posao. Obično to on i jeste; ipak, svaki investitor je biznismen kada investira svoj novac u nadi za veću dobit jednog dana nego što mu sada donosi investicija; i, što je najvažnije, svaki radnik preuzima karakter biznismena kada se uklapa u jednu liniju posla, a ne u drugu, u nadi da će svoje mogućnosti pretvoriti na najbolji mogući račun na kraju. Stoga možete reći da su svi oni špekulanti, i jesu. Preduzeće je špekulacija, a špekulacija je preduzeće. Oboje žele unaprijed predvidjeti šta će drugi ljudi željeti i suočiti se sa mogućnošću da to neće željeti. Pod slobodnim tržištem svako može slobodno da predviđa i špekuliše.
Kao biznismeni i špekulanti – čak i ako smo investitori ili radnici – možda se osjećamo hendikepiranima, ne sopstvenom slobodom da kupujemo, već slobodom drugih ljudi; pa bi smo možda pokušali da ih zaustavimo ili da natjeramo vladu da to uradi za nas. Možda uspijemo; ovo podrazumijeva kontrolu snabdijevanja nekog faktora proizvodnje i pokazivanja po sopstvenoj cijeni manji proizvod nego što bi potrošač inače uzeo ukoliko ne bismo kontrolisali snabdijevanje. Ali ukoliko uspijemo, možemo doći do zaključka da pritisak konkurencije nas tjera da platimo dodatno za faktore proizvodnje čije snabdijevanje ne kontrolišemo. Prema tome, kao monopolisti, možemo shvatiti da se ne nalazimo u ništa boljoj situaciji ukoliko ne posjedujemo monopol. S druge strane, javnost gubi robu koju im monopol ne dozvoljava da dobiju.
Stoga, prema slobodnom tržištu, neki ljudi mogu privremeno dobiti posebne pogodnosti, ali svi dugotrajno imaju koristi. Pod tržištem koje nije slobodno, neki ljudi mogu dobiti posebne beneficije na neko vrijeme, ali svi dugotrajno gube. Pod slobodnim tržištem ne postoji mogućnost da neki ljudi imaju koristi na gubitak drugih ljudi. Ovo, umjesto toga, proizlazi iz miješanja sa slobodnim tržištem.
Piše: Hart Buck
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
