AUTOR: VLADIMIR PAVLINIĆ
”Jahve, kojemu se mole židovi i kršćani, i Alah, kojemu se mole ‘sveti ratnici’ šiitski i sunitski: krvi i glava koliko hoćeš. Kakav je to samo tempo!” Na tu rečenicu Slobodana Šnajdera, što sam je pribilježio kad se ono na Srednjem istoku bila razmahala sječa glava pripadnika druge grane islama, naiđoh prikladno sada dok nam mozak satiru vijesti iz Ukrajine. Tu su kršćani jedne nacije krenuli na istrebljenje kršćana susjedne nacije.
Rat se rasplamsava uz svesrdnu, visokim religioznim frazama iskićenu potporu vrhovnoga glavara Crkve vrhovnom zapovjedniku vojne agresije. Brat bratu. Blistav uzorak uzajamne privlačnosti crkvenih dostojanstvenika i ratnika.
U jednom tv-razgovoru sa znamenitim književnikom Anthonyjem Burgessom prije desetak godina, na upit što misli o jednoj aktualnoj stravi počinjenoj u Svetoj Zemlji rekao je: ”Što dulje živim, sve više uviđam da je religija strahovito opasna stvar.”
Popularna tv-voditeljica Esther Rantzen, Židovka, na nešto što su zemljacima druge vjere napravili sunarodnjaci reagirala je impulzivno: ”Trebalo bi ukinuti sve religije!”
Oxfordski profesor Robin Dunbar, antropolog i evolucijski psiholog, proučavatelj posebno razvitka primata, među koje pripada i čovjek, autor je knjige ”Kako se razvila religija i zašto još traje”. U jednom novom tekstu pita se: ”Treba li nam još religija? U svijetu znanstvenih čudesa što nam vjera može ponuditi?”
Uvodno iznosi primjer ”jedača grijeha”, kakvi su bili dio pogrebnih rituala u jednom dijelu Engleske sve do 20. stoljeća (posljednji sin-eater, imenom Richard Munslow, umro je 1906.). Bili su to uglavnom stariji ljudi bez igdje ičega, pa bi zarađivali koricu kruha ”jedući grijehe” umrlih.
Prije zatvaranja lijesa i odlaska u crkvu familija bi pokojniku položila na prsa tanjur s kruhom i soli, stigao bi seoski jedač grijeha i to pojeo. Za uslugu bi dobio nekoliko novčića i piva. Vjerovalo se da kruh i sol upiju pokojnikove grijehe i ovlašteni jelac bi grijehe poništio.
Odjek je to biblijskog obreda žrtvenoga jarca. U knjizi Levitskog zakona propisan je godišnji obred izmirenja izraelskoga naroda s Bogom. Velikom svećeniku bila bi predvedena dva jarca i on bi bacanjem kocke odredio koji će od njih biti zaklan i spaljen kao zadovoljština Bogu za grijehe.
Drugome jarcu veliki bi svećenik položio ruke na glavu, izgovorio nad njime grijehe naroda izraelskoga, i grijesi bi prešli na njega. Onda bi poslužnici pograbili jarca i odnijeli u pustinju, da ga izruče nekom Azazelu, pustinjskom demonu uništavatelju svakoga života.
Dva su osnovna razloga da religije traju i opstaju, tvrdi profesor Dunbar.
Prvo, religiozni ljudi u prosjeku su općenito sretniji, zdraviji i dulje žive. I smrt lakše prihvaćaju. Drugo, religiozni ljudi jače od drugih osjećaju pripadnost zajednici.
Višegodišnja učenjakova ispitivanja pokazuju da oni koji redovito pohađaju religiozne obrede rjeđe padaju u depresiju, više od drugih drže život vrijednim, djelatniji su suradnici mjesne zajednice, imaju više povjerenja u druge.
Te velike prednosti govore da je sklonost religiji dio čovjekove evolucijske baštine.
Ljude privlači religija i svojim ritualima, kao što su skupno ustajanje, sjedanje, klečanje, pjevanje, emotivno pobudne propovijedi. Ritualni čini djeluju i na procese u mozgu: potiču na lučenje endorfina. Taj hormon kod svih primata potpomaže društvenu koheziju, tijesnu međusobnu povezanost, povjerenje i suradnju.
Endorfini poput opojnih sredstava proizvode osjećaj zadovoljstva, nutarnjega mira i opuštenosti. Podižu prag bola, tako da čovjek lakše podnosi patnju. Štoviše, pojačavaju imunitet organizma.
Pozivajući se na svoja eksperimentalna promatranja sudionika vjerskih obreda u Britaniji i Brazilu, Robin Dunbar zaključuje da su se religije razvile da bi jačale osjećaj povezanosti zajednice, što je ”izvanredno važno za našu dobrobit i preživljavanje”.
Koja je idealna, prirodna veličina zajednice, da bi se svi međusobno poznavali i svaka se jedinka osjećala dijelom zajednice? Ta brojčana veličina ovisi o veličini mozga pojedine vrste primata. Za ljudsku vrstu ona je oko 150. To je prosječan broj šire familije i prijatelja s kojima nas veže nešto zajedničko, pa je to također idealna veličina religioznih grupa.
Ako takva ”kongregacija” naraste do dvije stotine, pojavi se sklonost podjelama na manje grupe. Velike religije stoga doživljavaju fragmentacije. Nastaju male sekte, koje se okupljaju oko karizmatskih vođa, često osebujnih i ekstremnih vjerovanja.
Majmuni imaju osjećaj međusobne grupne povezanosti, ali tu njihova moć staje. Čovjek ima sposobnost da zamišlja paralelne svjetove koje obitavaju nevidljiva bića. Tako se rađaju religijske ideje. One osnažuju grupnu povezanost, osjećaj pripadnosti, što uvelike pridonosi našem preživljavanju.
Čovjek tu visoku mentalnu moć kreativne imaginacije prenosi na nove generacije. Tako je sklonost religiji dio naše genetske baštine.
Veoma je značajno da spoznajne moći koje nam daju religiju nas također osposobljavaju da se pitamo zašto je svijet takav kakav jest i kakav bi mogao biti. Iste nas spoznajne moći dovode do suvremene znanosti i do fiktivnih svjetova literature.
U našem vijeku nekoliko je moćnih institucionalnih pokušaja da se religija posve eliminira iz društvene zajednice dostiglo stupanj te je već izgledalo da su na dobrom putu do punog uspjeha. Na primjer, pod Staljinom ili, najefektnije, tu u susjedstvu pod Enverom Hoxhom, gdje je religija bila gotovo u potpunosti potisnuta iz javnoga života, a nove su se generacije intenzivno odgajale u odsutnosti vjere.
Nenadani politički obrati pokazali su da je religija pod tiranijom podzemno tinjala, da bi s raspadom režimske ideologije i sistema uskrsla na svjetlo dana u punoj živosti i snazi.
Drugo je pitanje religioznih vođa, koji su se u novoj slobodi žurno povezali s novim državnim moćnicima te uz dobru vjeru oživjeli također iracionalne, razorne potencijale religije. Kao što se to tragično očitovalo na Balkanu.
Sada veliku Rusiju na ”sveti rat” i uništenje manje susjedne nacije svečano svojim autoritetom sokoli patrijarh Kiril, pozivajući se na iracionalnu nacionalnu samosvijest o mesijanskom poslanju Rusije kao čuvarice i promicateljice pravoga kršćanstva. Svjedočimo evo kako to mesijanstvo u krvi podiže novu planinu ljudske nesreće.
”Nov uspon religije”, piše oxfordski filozof John Gray, ”događa se širom svijeta. Ruska ortodoksija je jača nego što je bila više od stotinu godina, dok je Kina pozornica buđenja svojih tradicionalnih vjera i podzemnih gibanja koja bi ju mogla do kraja ovoga stoljeća učiniti najvećom kršćanskom zemljom na svijetu.”
Sve u svemu, ostaje činjenica da su religije – ovakve ili onakve, na dobro ili na zlo, usrećujući ili unesrećujući ljude – duboko ukorijenjene u svijesti i podsvijesti ljudske vrste, stoga traju i opstaju.
autograf.hr
