Porča Hakija, ugledni privrednik, sportski radnik, humanitarac – borac u svakom smislu te riječi preselio je na Ahiret 26. augusta 2021. godine
Donosimo priču: Sjećanje na Porča Hakiju, autora Adisa Begic – senzor.ba
Ko je imao priliku da prolazi kroz Visoko, tačnije kroz Moštre, i ako je, kojim slučajem, htio odmoriti uz bogatu ponudu domaćih jela i friško pečenu jagnjetinu, u dubokoj hladovini unutrašnjosti La Pama, ili na “donjoj terasi” – Vlašiću, ( kako smo je zvali radi ugodnije temperature u ljetnim danima) osim ako nije bilo vrijeme za popodnevni drijemež i odmor- sjedio je Hakija Porča, stamenit, nasmijan, prijatne i vesele čehre, radujući se i ukazujući poštovanje svakome ko kroči u njegov pansion, njegov dom, gdje je živio i provodio najveći dio svog života. Ja ne pamtim kad je on izgubio vid, vjerujem da se desilo osamdesetih. Toliko je “vidio”, da je rijetko ko obraćao pažnju na njegov invaliditet. Tu je živio i dočekivao svoje goste, prijatelje, porodicu, poznanike, a imao ih je zaista mnogo- mnogi ugledni privrednici kao što je i sam bio, sportske ličnosti, političari, estradni umjetnici, humanitarci, mnoga udruženja, do običnih ljudi koji su uživali u mirnom ambijentu slušajući dobronamjerne savjete našeg Hakije. Imao je mnogo za reći. Bogato životno iskustvo u raznim poslovima, osjećaj za dobre poslovne prilike, galantnost u međuljudskim odnosima, empatija, a i objektivnost u sagledavanju i raščlanjivanju tuđih problema, osobama koje su tražile njegovu pomoć, činili su ga izuzetnim sagovornikom i još boljim slušaocem. Kretao se sam, znao je put sa sprata do restorana, sjedio je uvijek za istim stolom ukoliko je bio slobodan. Prepoznavao nas je po glasovima, i ako me ne bi vidio mjesecima, kad bahnem na vrata i viknem moj Hakija – odmah bi me prepoznao. Voljela sam da sjedim s njim, da me bodri, čeliči i tješi. Apsurdno je, da nam je svima više “falilo” nego njemu, i da je nama trebala njegova podrška i riječ. Uvijek je bio velik u mojim očima, ponosila sam se njime. A kako se tek on radovao tuđem uspjehu! Divio se i uzdizao svakog ko je u bilo čemu bio uspješan ili ostvario zapažene rezultate u sivilu svakidasnjeg života. On se ponosio, dičio i prepričavao svakome radost koja je njeg tako dotakla i usrećila. A nije ga se ticala nimalo…Golem insan i dobročinitelj, neustrašivi poduzetnik, pun ljubavi i razumijevanja za svakog, održavatelj dobrih rodbinskih odnosa ( godišnje je okupljao familiju gdje se nekada znalo skupiti i blizu 500 članova porodica).
Bio je moj razum u periodu kad mi je najviše trebao, a ja njemu povjerljivi drug i rod kojem je mogao sve boli, tuge i probleme reći. Nesebično je dijelio i ljubavne savjete. Oh, kako je on u prošlosti volio! Ta je ljubav bila za ekrana,emotivna putovanja u Zagreb i višesatne šetnje nije nikad zaboravio. Ipak, odlučio je da sam nosi teret svoje sudbine onog trenutka kad je saznao da će biti slijep…Rijetko se tuga vidjela na njegovom licu, bio je hrabar, odlučan i požrtvovan član porodice kao i prijatelj. Voljeli smo harmoniku i sijelo uz pjesmu. Zagrlili bismo se i pjevali . Bila sam sretna kad se smijao i čvrsto držao uzde svog života. Nije se bojao…sve do jednom.
26.08.2021. Hakija se vratio svom Gospodaru iznenada. Neočekivano! Zar je neko nekad najavio smrt, preseljenje i dočekao je u mirnom sretnom ozračju, radujući joj se, ili se bojimo smrti kao kuge koja hara, noseći odabrane živote ispred sebe, ostavljajući ibret, tugu, bol i strah onima koji su ostali na dunjaluku? On je bio odabran, poseban. Ostavio je neizbrisivu tugu, ali nećemo reći ništa, čime Allah nije zadovoljan. Prihvatamo kader. Kada neznanac preseli lakše je reći zapisano mu tako. O kako je teško smiriti srce na tom ubjeđenju, raskovano između gubitka, tuge i brige za umrlim, kojeg volimo i osjećamo u dušama!
Nisam uspjela…nisam mu pričala o duševnom smiraju i zadovoljstvu koji sam pronašla , a koji je i njemu itekako falio. Nisam mu rekla o ljepotama dunjaluka dok zamišljam dženet, niti, eto, o očiglednoj prolaznosti i ništavnosti ovog svijeta. Htjela sam da mu pričam o milosti našeg Gospodara i o vječnim dženetskim perivojima, o žudnji za tim rahatlukom gdje su sve želje stvarnosti. Željela sam da zna da će on tamo biti zgodni momak, sa najljepšim očima. Sve ovo vrijeme koje je proveo u tami, ne vidjevši ni sunca ni mjeseca, vrijedit će vječno savršenih, dženetskih prizora, hurija milim očima i srcu.
Gledat će u biserne, smaragdne dvorce, optočene srebrom, zlatom. Gazit će bosim nogama zemljani prah od šafrana, hodit ce po šljunku od rubina i bisera sa mirisom miska. Vidjet će rijeke meda i mlijeka, svojim rukama će sa divana ubirati voće. I eto, ne rekoh mu, da sve što je na dunjaluku ne vrijedi ni koliko krilo mušice. Mislila sam da će doći vrijeme da mu pričam, da mu čitam, razgalim dušu i osjećaj zebnje od smrti, kao i strah od ovog života da zamijeni za radovanje, ushićenost i iščekivanje.
Ostala sam uskraćena da podijelim s njim lični doživljaj ljubavi prema Stvoritelju, nadi koja budi i usrećuje i najtromijeg grješnika, i čini život na dunjaluku smislenim. Mislila sam da ćemo imati vremena, da mu uljepšam dane. Šetali bismo, pjevali, pričala bih mu o uživanju koje nas čeka u dženetu. Radovali bismo se svakom novom danu i kafi popijenoj u ćejfu. On bi mene spremao za dunjalučke borbe i iskušenja svojim savjetima, a ja bih njeg ohrabrivala za ahiret. Borili bismo se skupa protiv naših strahova. Osjećala sam njegovu nesigurnost, strah od života i smrti zadnjih godina, i teško je podnosio nerazumijevanje drugih. A lakše je bilo ne razumjeti ga, nego se truditi kad je ionako bilo teško doprijeti do njega. Davao je ljubavi više nego je dobijao. A bio je žedan ljubavi, pripadanja, prihvatanja.
A ja sam, pod teretom ovog ništavnog dunjaluka imala druge prioritete. Uvijek sam govorila mami, dok sredim svoj život, ja ću se posvetit Hakiji, biću njegove oči. I nisam to dočekala…on je bio ponosan i gord da bi tražio pažnju i nečije vrijeme. Ja sada imam vremena…ali nemam Hakiju. Njegova sreća i osmijeh su značili i zadovoljstvo Allahovo, koje sam u svojoj sebičnosti propustila, misleći da će me čekati dok sredim svoj život.
Ee sitna, bezlična dušo…praško neznana, kori se, prije nego budeš korena. Plači za velikanom, i moli za dušu onoga čiju si dobrotu osjetila. Allahu, učini ga poznatim među stanovnicima nebesa i sagradi mu kod Sebe kuću u dzenetu!
