Šiijsko učenje je strano bosanskim muslimanima

Islamski autoriteti govore o višestoljetnom razilaženju muslimana iz nekadašnje Perzije s izvornim učenjima vjere

(avaz – Autor: A. NUHANOVIĆ)

Višestoljetno pitanje razlika između tzv. sunija i šiija, aktuelizirano je u BiH posljednjih nekoliko dana, a žučna rasprava kulimirala je i prijetnjama virtuelnih radikala na internetu. No, to teološko-političko pitanje ni izdaleka nije tako jednostavno niti se može površno posmatrati.

Razilaženje u pitanjima vjerovanja i prakse, prema stavovima relevantnih stručnjaka, a koje je započelo odmah nakon smrti poslanika Muhammeda, a. s., stoljećima više političku nego stvarnu vjersku dilemu, imajući u vidu da je ogromna većina muslimana zadržala izvornu sunijsku vjersku praksu, dok je šiizam svoje plodno tlo pronašao samo u Iranu, bivšoj Perziji, te dijelu Iraka, Libana i Sirije. Granice država samo su naglasile šiizmu u vjerovanju.

Izlazak iz vjere

Stoljećima i to konsenzualno islamski vjerski autoriteti i sva relevantna literatura imaju jasan stav o šiizmu kao devijaciji i zastranjenju od izvornog islama, koja ima svoje blaže i radikalnije oblike. No, ipak većina muslimana i njihovih autoriteta smatra da kako šiijsko učenje i praksa nisu narušili temeljne vjerske postulate, te i šiije zbog toga smatraju muslimanima.

Vrhovni vjerski autoritet Islamske zajednice u BiH fetva-i-emin Rijaseta prof. dr. Enes Ljevaković pojašnjava da muslimani ovdašnjih prostora pripadaju ehli-sunnetskom (arp. oni koji slijede praksu poslanika Muhammeda, a. s.) pravcu i tako treba ostati.

– Oni koji pokušavaju da šire šiijski mezheb među našim muslimanima griješe i tako podstiču spomenute rasprave. Činjenica je da postoje različite šiijske grupacije koje se i međusobno optužuju za razna zastranjenja. Imajući u vidu tu šarolikost i raznolikost grupacija, njihova različita vjerovanja i praksu, ne možemo paušalno govoriti o tome. O svakoj doktrini i praksi treba govoriti odvojeno te će se na taj način razlučiti koje vjerovanje eventualno izvodi neku grupaciju iz islama sa stanovišta ehli-sunneta – pojasnio je Ljevaković.

Odvajanje šiija od izvornog islama nije novitet, nego je to činjenica čiji se korijeni protežu daleko u historiju sve do prve generacije muslimana, sunija i ashaba, kazao je u razgovoru za “Dnevni avaz” profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici Halil ef. Mehtić.

– To je višestoljetno pitanje koje se povlači kroz historiju islama. Šiije su nastale kao rezultat podjela nakon izbora prvog halife (vladara u islamskoj državi) hazreti Ebu Bekra. Naime, jedna grupa ashaba (Poslanikovih prijatelja i sljedbenika) smatrala je da prvi halifa treba da bude hazreti Alija (Poslanikov amidžić). Konsultativno izborno vijeće dalo je prednost Ebu Bekru i to je tako trajalo. Podjele su eskalirale nakon hazreti Osmanove smrti, dakle trećeg halife, poslije kojeg je regularno izabran i došao hazreti Alija – pojasnio je Mehtić.

Prema njegovi riječima, budući da je hazreti Osman ubijen, jedna grupa ashaba tražila je da se povede istraga ko je odgovoran za njegovu smrt, insistirajući da se ubice najrigoroznije sankcioniraju, dok je druga grupa ashaba smatrala da situaciju treba malo primiriti. Kako pojašnjava prof. Mehtić, upravo toj grupi priklonio se hazreti Alija.

– U interesu smirivanja opće situacije u državi hazreti Alija je bio na stanovištu da loptu treba malo spustiti na zemlju, primiriti situaciju dok se stvari u jednoj osjetljivoj atmosferi ne iskristaliziraju. Međutim, ti koji su bili za vođenje istrage i oštre sankcije urotili su se kasnije protiv njega. Ta urota i taj sukob je eskalirao do te mjere da je jedan od ashaba Muavija, sin Ebu Sufijana, poveo jedan ogroman broj vojnika protiv hazreti Alije. Ustvari, to je bio povod da on preuzme vlast, i na kraju on je i preuzeo vlast – kaže Mehtić.

Dodao je da od tog historijskog događaja i datuma traju sukobi između tzv. „Alijinih pristalica“ i drugih muslimana. Međutim, Mehtić ističe da je to razilaženje o vlasti kasnije rezultiralo i vjerskim odvajanjem, pri čemu su nastale šiije.

– Dakle, o ovom pitanju koje se godinama provlačilo vodile su se veoma žučne rasprave. To je koliko vjersko toliko i političko pitanje. Ono osnovno što se šiijama zamjera jeste to što su oni određena islamska učenja reducirali u znatnoj mjeri. Primjera radi, oni uzimaju samo hadise (govor Poslanika, a. s.) koji dolaze samo preko porodice Poslanika, a.s., dok sve ove ostale hadise oni „škartiraju“ i odbacuju, a to je nezamislivo. Oni ne priznaju Buhariju (najpoznatiju zbriku Poslanikovih hadisa i prakse), kao ni ostalih pet vjerodostojnih hadiskih zbirki koje su drugi izvor u islamu – pojasnio je Mehtić.

Duboki korijeni

Napominjući da je islam jedan, i da su mu strane devijacije, Mehtić dodaje da se prisustvom šiija u našoj zemlji pod znak pitanja dovodi sve ono što je na ovim prostorima učeno stotinama godina.

– Islam na ovim prostorima egzistira više od 500 godina, po praksi hanefijskog mezheba. Svi oni koji su ovdje u BiH s nekim drugačijim shvatanjima i nekim drugačijim prakticiranjima islama, a koji žele da nas skrenu s toga puta, zaista nisu ovdje dobro došli. A, šiije su itekako prisutne u BiH. Oni rade institucionalno i iza njih stoji država. Sama činjenica da imaju svoja obdaništa i škole, odličan je prostor da oni mogu na jedan latentan način protežirati šiijsko učenje. Mi smo uvjereni da hanefijsko učenje i takvo prakticiranje islama ima svoje duboke korijene u tradiciji islama, islamskom učenju, Kur'anu i sunnetu i mi ne želimo to da mijenjamo. Svako drugačije gledanje na islam na ovim našim prostorima za nas je neprihvatljivo i kao tako nepoželjno – dodao je Mehtić.

Neka od osnovnih zastranjenja u šiizmu

– Šiijski muslimani vjeruju da je Alija ibn Ebu-Talib izabran od Poslanika da bude vođa islamske zajednice. Oni ga označavaju kao prvog imama i vjeruju da je bezgrešan, kao i 12 Alijinih potomaka.

– Prema šiijskom mišljenju, većina ashaba se nakon smrti Poslanika, a. s., vratila svojim paganskim običajima.

– Šiiji zbog svog stava prema ashabima nijekaju sve sunitske zbirke hadisa i prihvataju samo one hadise koji se prenose od članova Poslanikove porodice. Na osnovu toga se, također, razlikuju i po pravnim propisima i praksi kao npr. vezanje ruku u namazu, konstantno spajanje podne-namaza i ikindije i, također, spajanje akšama i jacije, činjenje sedžde na pločici koja je napravljena od zemlje sa Kerbele, na kojoj je poginuo Husein, r. a., itd.

– Kod šiija, jedan od temelja vjerovanja je vjerovanje u Mehdija, tj. 12. imama koji se zove Muhamed ibn el-Hasan el-Askeri. Prema njihovom vjerovanju, on je nestao u jednoj pećini 329. godine po hidžri i iz te pećine on upravlja svijetom s Allahovom dozvolom, i čekaju u svakom trenutku njegovu pojavu ili njegov izlazak iz pećine.

– Šiije ne dozvoljavaju prakticirati vjeru s mezhebom čiji je osnivač umro, nego se može prakticirati samo mezhebom čiji je osnivač živ čovjek – njih zovu ajatolasi kao npr. sadašnji ajatolah Sistani u Iraku i Hamnei u Iranu. Njemu daju jednu petinu svojih prihoda.

– Šiijski tumači Kur'ana vjeruju da Kur'an ima svoju spoljašnjost i unutrašnjost, i da je samo šiijima dato razumijevanje unutrašnosti Kur'ana, zato preferiraju mistično-simbolično tumačenje. Šiije tumače Allahov, dž. š., govor u suri El-Tevba “Broj mjeseci kod Allaha je dvanaest mjeseci” da to aludira na dvanaest imama od Elu-l-bejta.

– Šiijski islam je također podijeljen na brojne grupacije, od kojih su najznačajnije jedine tri preostale: imamiti ili džaferije, sljedbenici 12 imama, zeidi i ismailiti. Osim njih, postojale su još i batinije, nizariti, musta'liti, druzi i mukann'ahiti. Imamije su najveća grupacija šiijske škole mišljenja. Čine oko 80 posto svih šiija.

Šiija ima od 10 do 15 posto od ukupnog broja muslimana

Procjene broja šiija među muslimanima kreću se od 10 do 15 posto. Šiiji su većina u Iranu, Azerbejdžanu i Iraku. Značajnih šiijskih manjina ima i u Pakistanu, Indiji, Afganistanu, Libanonu, Jemenu, Bahreinu i ostalim zemljama Perzijskog zaljeva.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close