Odrastali smo u vremenu u kojem su porodica, djeca i njihov odgoj smatrani dominantno ženskim poslovima – prešutno, po dogovoru ili javno. “Ženo, ti si ovo od njih napravila”, možda je najčešća odgojna očinska replika (i šamar majci). A muškarci? Pa jasno je, njima su ostavljeni veliki i junački poslovi. I bez potrebe da ovaj tekst počne jezikom grubosti ili preraste u nepotrebni manifest ogorčenog feminizma, dovoljan junački doprinos životu vlatitog čeda očevi su dali onog trenutka kad su učestvovali u njegovom začeću.
Možda je odveć grubo reći da nam pri svakom koraku i na svakom mjestu nedostaje odgoja. No ako nam ova žalosna činjenica ne remeti unutarnji rahatluk i bezbrižje, ni ova konstatacija ne bi trebala biti uvredljiva. Ipak, “sad je neko drugo vrijeme, sad smo neki drugi ljudi…” Da, teorije i pristupi vremenom su se mijenjali; navike ljudi – teško. Sa Selvirom Draganović, docenticom na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, autoricom publikacije “I otac odgaja”, razgovarali smo o ovim važnim temama.
NV: Autorica ste publikacije “I otac odgaja”. Čini se, međutim, da je u našem društvu postalo prihvatljivo da žene, usprkos prisustvu partnera, postaju samohrane majke. Koliko je uloga oca zanemarena i marginalizirana?
Žene majke (i očevi jednako) trebale bi osvješćivati tu potrebu za većim uključivanjem očeva u život djece; ne samo zato što je to potrebno djeci ili što je to potrebno očevima, nego i zbog činjenice da je odgoj djece zajednički posao. Koliko god da je žena majka, toliko je i muškarac otac! Jednako i jednako važno! No, zaista je teško biti samohrani roditelj, i zašto isključivati nekog ko je prirodno već tu, ko ima jednako pravo kao i mi i koga, dakle, ne smijemo isključivati ni po kojem osnovu, osim ako govorimo o osobi koja čini nešto neprihvatljivo, zanemaruje dijete i slično.
Svakako bih, međutim, htjela napomenuti da je marginalizacija očeva danas djelimično posljedica patrijarhalnog odgoja i društva u kojem su očevi bili jedini koji su radili i zarađivali, to im je bila “jedina uloga”. Sad je situacija potpuno drukčija: dakle, društvo je ostalo patrijarhalno, ali uloge unutar porodice su se sasvim promijenile. Kako su se te uloge unutar porodice promijenile, tako se i mi sad moramo mijenjati. Majka nije više samo majka, nije više samo domaćica, ne obavlja više samo kućne poslove; majka i radi. Također, otac nije više samo i primarno jedini hranitelj porodice. Hajde da naučimo dijeliti odgovornosti da bi nam svima bilo lakše, da bismo postigli kvalitetniji život i pružili sliku porodice onakve kakva ona, ustvari, i treba biti. Da, uvjeti prije pedesetak godina prisiljavali su nas na određene uloge i raspodjelu odgovornosti. No, danas su se ti uvjeti promijenili i to podrazumijeva i nužnu potrebu za restrukturiranjem uloga unutar porodice. Na ovaj način ćemo u konačnici pomoći svima.
Usto, radi se o svojevrsnom kompleksu “ja najbolje znam, ja sam najbolja/najbolji u svemu” koji se dalje transferira na partnerske odnose. “Ja sam uvijek upravu”, znači nemati potrebu da se ispričamo, da kažemo “izvini” niti da uradimo bilo šta što bi doprinijelo poboljšanju kvaliteta. Na ovaj način ne uviđamo da sami imamo problem. I dokle god se tako budemo ponašali, imat ćemo ovakvu situaciju.
Odavde i izviru problemi o kojima govorimo: neke majke su odlučile i samosvjesno ili, možda je bolje reći, nesvjesno izabrale tu ulogu samohranih roditelja, time potpuno marginalizirajući očeve. A ovo je sigurno potpuno pogrešno – očevi su veoma važni za odgoj djece. Mnogo je istraživanja provedeno na Zapadu o ovome i rekla bih da su to novija istraživanja, novije teme. Zapad sad pokušava vratiti neke ideje i kaže: “Očevi su veoma važni, jednako važni kao i majke!”
Njihovo prisustvo i njihova angažiranost bilo koje vrste: da su aktivno prisutni, da djecu odvoze i vraćaju doma, da su prisutni na zajedničkim ručkovima i večerama, da su s majkom aktivno i kvalitetno uključeni u odgoj djece. Sve ovo pozitivno utječe na djecu, na njihovo samopouzdanje posebno i odnos s drugim ljudima, s vršnjacima te na školski uspjeh. A da ne govorim koliko je ovo dobar model za buduće partnerske odnose. Da, uloga oca je izuzetno važna!
NV: Česta je pojava da su televizor, internet i društvene mreže neki od glavnih odgajatelja djece; djeca su im naprosto prepuštena na milost i nemilost. O čemu se ovdje radi: o roditeljskom nemaru ili o odsustvu svijesti? Šta roditelji i sami moraju naučiti prije nego djeci otvore vrata virtuelnog, čega moraju biti svjesni? Čemu djecu treba prethodno poučiti?
Da, u prvom trenutku složila bih se s vama kad kažete da djeluje nemarno. Kad, međutim, malo bolje i dublje sagledamo situaciju, kad uvidimo suštinu svega onoga što se dešava ljudima, porodicama i njihovim članovima u našem društvu, razumjet ćemo da se ipak radi o nesvjesnosti. Bračni drugovi previše su opterećeni, svakodnevna trka da osiguramo egzistenciju i preživimo težak je i naporan posao. Majka nakon napornog rada od osam sati vjerovatno nije fizički u stanju kvalitetno se posvetiti djetetu, posebno ako se to očekuje samo od nje, a ne i od oca.
Ako su roditelji prisiljeni pa moraju oboje raditi, tad ona primarna dijada majka-otac nisu u stanju tako dobro sami se kvalitetno baviti djecom niti im posvetiti dovoljno pažnje i vremena. U tom slučaju biva lakše ostaviti malo slobode djeci, da vrijeme provode ispred televizijskih ekrana ili na internetu, a vjerovatno nesvjesno i ne znajući koje sve negativne posljedice mogu uslijediti.
Televiziju, međutim, možemo kontrolirati – ostaviti otključanim samo određene kanale; internet također možemo kontrolirati uz malo više truda. Važno je, dakle, da uspostavimo dobar nadzor nad onim što djeca rade, a najvažnije je da se uspostavi ograničenje, da djeci bude jasno kad i u kojim okolnostima mogu imati pristup uređajima, kojim programima i aktivnostima.
Hajde da se vratimo starim vrijednostima i navikama – naučimo djecu da čitaju knjigu u slobodno vrijeme, da se zajedno igraju, razgovaraju i maštaju. Zabrinjavajuće je da igra napolju gotovo izumire, toga više nema. Mnogo je toga što još možemo uraditi, ali sve to traži mnogo više truda i rada, napora. A bojim se da današnji roditelji u ovoj savremenoj životnoj trci nisu više u stanju samo to postići.
Možda jesmo, ali još možemo pronalaziti i druga rješenja, uključiti druge članove porodice. Ako nam je neko dostupan – djedovi, nane, rodbina, zašto ih ne uključiti u odgoj djeteta? Dok vi niste tu, neko od njih može provoditi vrijeme s djecom, raditi, igrati se. Također, vrtići, škole, igraonice, nastavno osoblje – svako ima svoju ulogu i mislim da se udruženim snagama i dobrom saradnjom mnogo toga može postići.
Ključno u svemu ovome jeste osviještenost i znanje o eventualnim i mogućim negativnim posljedicama zanemarivanja te nedostatka nadzora nad djecom, njihovom međusobnom komunikacijom i njihovim aktivnostima na društvenim mrežama.
NV: Informacije koje dolaze do krajnjih korisnika a tiču se roditeljskih dužnosti i potreba djeteta uglavnom su svedene na populističko-individualistički pristup: “Majka zna najbolje. Vi ste najbolja majka svom djetetu.” Neuvažavanje savjeta postalo je zaštitni znak “uspješnog roditeljstva”, no kad se desi nešto neželjeno, i komšiluk i društvo bivaju pozvani na odgovornost.
Da smo bar bogomdani… Čini mi se da danas ljudi vjeruju, ako biološki mogu roditi dijete i ostvariti roditeljstvo, da je to to! Često se našalim sa svojim studentima i pitam ih: “Jeste li sposobni da budete roditelji? Smatrate li da imate potrebne kvalitete da biste bili roditelji?” I uglavnom 99,99 posto njih odgovori: “Da!” Dakle, da. Oni uglavnom imaju 19-20 godina i svi mogu biti roditelji. A potom, kad usvoje važna znanja iz porodične psihologije suoče, uplaše se i zastanu – a to je već dobar temelj za dalji rad i pripremu njih kao roditelja. Redovno zaboravljamo da se za svaki drugi poziv školujemo, mnogo učimo i ne prestajemo. Čini mi se da je negdje zaključeno i ostalo ovako: da je roditeljstvo jedini poziv za koji se ni na koji način ne pripremamo, nego naprosto računamo s vlastitom biološkom spremnošću i sposobnošću da dijete donesemo na svijet, i to je to! Jedan veoma pogrešan stav, zbog kojeg imamo ovo što imamo.
Posljedice ove nesvjesnosti o svemu onome sa čim stupamo u bračnu zajednicu, mogućnosti prisustva određenih problema bračnih drugova koje unose u porodicu onog trenutka kad je formiraju, strašno su velike.
Pritom, problem mogu predstavljati i male, jednostavne navike – naprimjer, ne uvažavamo mišljenje djeteta, ne uvažavamo njegovu ličnost, i to može ostaviti trajne posljedice na njegovo samopozdanje. Ono sve ima, ali nema uvažavanja, pa se mi onda čudimo i kažemo: “Pa kako? Dao sam ti sve!” Veoma često roditelji smatraju da, ako djetetu osiguraju sve materijalne potrebe, dali su sve od sebe. Nažalost, ovo je veoma pogrešan pristup i model roditeljstva. Djetetu je najmanje potrebno materijalno, potrebno mu je tek da zadovolji fizičke potrebe i da preživi. Ali istovremeno ili odmah po zadovoljenju fizičkih potreba tu su emocionalne potrebe – voljeti dijete, prihvatiti ga onakvim kakvo ono jeste. A kako to možemo činiti ako sami ne znamo kako da volimo sebe, ako sami nismo naučili da prihvatamo i da nas prihvataju onakvima kakvi jesmo?
NV: O nasilju nad ženama i djecom uporno šutimo; progovaramo tek kad nas se šokira “najslikovitijim opisima”, a reakcije su ništa manje i uglavnom ništa drugo doli opet nasilje. U tom smislu, jesmo li postali društvo nasilja ili društvo tolerantno na nasilje? Je li nam potreban određeni kolektivni terapeutski tretman i šta bi bila njegova suština?
Kad se nasilje dešava, bilo gdje – unutar porodice, u društvu, šutnja i nevjerica su najvažnije s čim zlostavljači najčešće računaju i šta očekuju. Žrtva koja je pretrpjela nasilje će šutjeti, nikom neće reći, ni s kim to neće podijeliti. Konačno, ako i kaže, ljudi neće vjerovati. Zlostavljači često prijete i govore: “Ti si kriv/a, sam/a si to uzrokovao/la!” Mogu reći, dakle, da je ta šutnja uzrokovana strahom i sramom. To je prvi problem koji treba riješiti, tj. razbiti tu predrasudu.
Potrebno je, dakle, mnogo više raditi na tome da se razbije ta šutnja, da uklonimo tu predrasudu da, ako smo roditelji, ako smo bliski, ako smo prijatelji, da to ne znači da ne možemo biti nasilni. Svaka osoba može biti nasilna. Mnogo je lakše biti nasilnik nego imati miran, spokojan pristup. Nasilje nam je nekako impuls – kad nas neko naljuti, kad smo u strahu, automatska fiziološka reakcija je da se borimo ili da pobjegnemo iz opasne situacije.
Ako smo odrastali u sredini u kojoj je to bilo sasvim normalno ili prihvatljivo, nemojmo se čuditi – to je jedan od indikatora onoga čemu smo naučeni ili čemu smo sami dijete naučili. To je ono što smo pokazali kao model i obrazac. A nasilje, dakako, nije samo fizičko nego i emocionalno i verbalno: nazivanje djeteta svakojakim imenima, stalne svađe bračnih partnera, vikanje na dijete. Svako naše “dosta!”, “prestani!”, izrečeno visokim tonom, samo je pokazatelj naše nesposobnosti da se kontroliramo, pokazatelj veoma niskog praga naše tolerancije.
NV: Od slučaja do slučaja, sporadično bivamo zapljusnuti govorom o potrebi izmjene zakona koji reguliraju različite oblasti. Ovaj govor i izmjene svakako su dobrodošle, ali čini se da u javnom govoru često nedostaje onih koji bi ukazali na suštinu: potrebu za mijenjanjem ljudi i društva nabolje, potrebu za odgajanjem.
Da! Da imamo odgojenu individuu, zakoni ne bi bili potrebni. No, opet kažem: još nije kasno, još ima toliko toga što možemo učiniti. Kad govorimo o mogućim problemima u porodici ili društvu, prvo što svako od nas treba učiniti jeste da krene od sebe. Prije nego uperimo prstom u drugoga, vratimo se sebi i zapitajmo se: “Jesam li ja ispravno postupao/la?”
Upravo ovo bih podvukla i naglasila tu potrebu rada na sebi! Kad bismo bar tako postupali, kad bismo bar na ovaj način stupali u brak i bračne odnose, formirali porodicu… Kad bismo se bar uvijek trudili da budemo najbolji i bili spremni da se mijenjamo nabolje, da budemo otvoreni za razgovor i kompromis…
Pa šta to mi radimo kad kažemo: “Da, želimo biti zajedno u dobru i zlu”? A veoma često radimo upravo suprotno onome što smo rekli, upravo suprotno ovome iskazanom zajedništvu. U braku smo, ali svako želi svojim putem, želi živjeti svoj život. Moguće je i to, ali samo ako smo tako dogovorili. Potreba za odgojem i odgovornošću ne prestaje, roditelj mora biti dobar, štaviše veoma dobar. Mora biti spreman prilagoditi svoje roditeljske vještine, usvojiti ih, naučiti ih ako je potrebno, raditi na njihovom poboljšanju. To je dužnost roditelja! A instant-rješenja nema, jasno je!
NV: Konačno, i agresivnost djeteta nekad je “odnjegovana” ili joj se “dozvolilo da odraste”. Kako prepoznati agresivno i društveno neprihvatljivo ponašanje na vrijeme? Kako pomoći agresivnom djetetu i, posebno, kako osvijestiti društvo da je agresivnom pomoć zaista potrebna?
Moguće je. Vidite koliko je potrebno da zajednički radimo, da partneri zajednički rade. Naprosto, način na koji majka vidi i doživljava dijete vjerovatno je mnogo drukčije od načina na koji otac vidi i doživljava isto dijete. Ako njih dvoje dobro komuniciraju i imaju dobar odnos, bit će i dobri roditelji. Ovdje se vidi koliko je pogrešno isključiti jednog roditelja. Je li moguće da roditelji isključe svoje emocije i, ako se ukaže potreba, da budu objektivniji posmatrači vlastitog djeteta? Jesu li to u stanju? Ovo je potrebno i jako važno. Vjerovatno će im biti teško to postići, pa je dobro nekog zamoliti da učini to za njih. Opet naglašavam važnost partnerskih odnosa, ako su ti odnosi stabilni i kvalitetni, lakše će primjećivati takva ponašanja kod djeteta. Određene pokazatelje roditelji mogu uočiti već u samoj dječijoj igri, djeca koja su agresivnija i sklona agresivnim igrama, koja su sklona uništavanju stvari oko sebe, lome igračke i slično. Ne kažem da su ovo direktni pokazatelji dječije agresivnosti, nego kažem da djeca sigurno nisu naučila adekvatno kontrolirati ljutnju. A nesposobnost kontroliranja emocija prvi je stepen.
Najbolji pristup i moguće rješenje vidim u emocionalnom opismenjavanju roditelja i djece. Moramo učiti emocije, moramo ih znati modelirati, znati ih ispoljavati. Kako da objasnimo djetetu šta je prihvatljivo a šta nije ako se sami ne znamo nositi s emocijama?
Profesorica Selvira Draganović docentica je na Fakultetu umjetnosti i društvenih nauka na studijskim programima psihologije pri Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS). Članica je akademskog osoblja IUS-a od 2011. godine. Docentica Draganović angažirana je na predmetima mentalno zdravlje i pozitivna psihologija, psihopatologija, psihologija traume. Obučeni je i iskusni terapeut, a prakticira EMDR terapijsku tehniku. Njezin primarni istraživački interes obuhvata mentalno zdravlje, povezanost, porodicu i brak, odnose, kvalitet stabilnosti braka i razvod te traumu i nasilje.
