-TopSLIDEKultura

Šehić: Protiv zabrane sjećanja

Faruk Šehić

Predapokaliptični sevdah

Ima dobra u tome kad ti sruše kuću na zemlju
Mora ga biti
Ilija Ladin

Zapaliti ili ne zapaliti vlastitu kuću, stan, imanje prilikom vojnog i političkog poraza tvog naroda, vojske, države ili tzv. sporne oblasti? Moj odgovor je uvijek bio i uvijek će biti veliko ne.

Mi u Sarajevu se dobro sjećamo kada je gorjela Grbavica prilikom povlačenja VRS-a i srpskog stanovništva; stubova dima, mirisa zapaljenih stvari koji su nas za jedan duži trenutak vratili u vrijeme rata što se nije još bio ni ohladio. Znamo i ko je naređivao ljudima da prekopavaju mrtve i nose ih na njihovu teritoriju. Znamo i ko je prijetio običnim ljudima, koji možda i nisu svoje kuće htjeli odaslati u nebo kao zagasitosivu buktinju; ko je na razne načine iznudio da se ljudi nađu pred visokom zidom, nepremostivom preprekom. Jedini izlaz je bio paljevina vlastite imovine, tako su im rekli, pa su ih ljudi poslušali.

Nemam empatiju za ljude koji su u stanju zapaliti svoj životni prostor koji ispunjavaju svi oni predmeti i stvari što čine život jednog ljudskog bića. Ne mogu zamisliti da gore knjige koje sam strpljivo godinama skupljao. Da gore kasete, novčići koje sam kao pravi numizmatičar revnosno stavljao u jedan stakleni ćup ili da zaužgam svoje majice, jakne, ljubavna pisma, porno časopise, skrivene listove ispisane poezijom, jedan avanturistički roman koji sam napisao u računsku teku ili sve one fotografije što se nakupe tokom mladih godina života.

Nisam ja imao tu čast, drugi su je imali. Drugi su palili moju emotivnu imovinu, jer predmeti za mene imaju emotivnu sadržinu, ne nikako samo svoju materijalnost. Predmet u sebi sadrži memoriju; on je zarobi u sebe i čuva je za osobu kojoj je taj predmet drag. Tako barem meni predmeti služe.

Drugi su palili, pljačkali i bacali na hrpe smeća naše lične stvari. Naš lični univerzum je bio rastavljen na elektrone i kvarkove a sve što postoji u stvarnom univerzumu je napravljeno od ove dvije čestice. Naše lične stvari su se vraćale svome prapočetku a za to je bio odgovoran samo jedan prirodni element: vatra.

Onaj ko je zapalio tu vatru u aprilu 1992. u mom gradu i drugdje u BiH nije ni mogao završiti drukčije nego tako što će zapaliti svoju vlastitu kuću. Poetska pravda postoji u realnom svijetu i često se ostvari u punom krugu.

Da živim milijardu godina nikad ne bih mogao doći do stanja takvog unutrašnjeg mira koji bi mi omogućio da ikad zaboravim svoj predratni život, čiji predmeti su izgorjeli za nekoliko sati. Moj odgovor je sjećanje i pisanje. Neko ima neke druge odgovore ali moj je meni savršeno jasan i opravdan. Cijelu knjigu sam napisao u pokušaju da riječima uskrsnem jednu kuću iz pepela.

Ne postoji taj vojni poraz, ne postoji nikakva ideja ni ideologija, ni zastava ni grb, ni bilo kakva žrtva zbog koje jedno ljudsko biće mora zapaliti svoj dom.

Dok ovo pišem u glavi mi je živuća slika jarkih boja unutar koje armenski vojnici i civili gledaju kako im gori kuća koju su sami zapalili. Na kamionu su nagomilani kabasti unutrašnji organi kuće: namještaj, WC-šolja, raznorazne drangulije bez kojih se može, ali koje u ovakvim momentima postaju prave relikvije. Vatra ima takvu boju kakvu sam vidio bezbroj puta u ratu i čini mi se kao da je zaista živo biće čiji plamičci plešu i dižu se u nebo. Vojnik kaže da su potrpali stvari koliko su mogli, te da je zapalio svoju kuću jer ne želi da iko u njoj živi osim njegove djece. Pošto se povlače sa teritorije koju su okupirali tokom agresije iz devedesetih godina vojnik ima opravdanje za svoj čin. Tako se njemu čini, ali meni je pred očima njegovo lice i znam da ga čak mogu malo i razumjeti, jer znam kako je biti godinama izbjeglica. A i znam kad jednom postaneš izbjeglica nema tog dekreta, rezolucije, bilo čega ovozemaljskog, što će te ikad moći vratiti u prvobitno stanje. Jednom izbjeglica uvijek izbjeglica. U momentu dok njegova kuća gori vojnik ne zna kakav apsurdan čin je sam izazvao.

Njegovo lice je garavo, jer mu je i boja lica takva, ali ima i dodatni sloj tame koja mu grči facu pa bore izgledaju još dublje i masivnije. Namještaj isto ima zagasitu nijansu, možda jer pada sumrak a vatra se još nije dovoljno rasplamsala da može osvijetliti prostor oko kuće gdje kamion čeka da krene dok ukućani hipnotisano gledaju kako su zapalili vlastite prošle živote. Volih bih sresti te iste ljude za dvadeset godina i pitati ih šta misle o svom činu nakon vremenskog odmaka. Ukoliko ti ljudi budu među živima, jer ne postoji ništa efikasnije što te može brže sahraniti od tuge za vlastitim domom. S tim da je ovdje riječ o novoj dimenziji tuge, jer je kuća zapaljena tvojom rukom.

Empatija je ključna stvar koja ne može spasiti čovječanstvo od novih ratova ali može ublažiti patnju žrtava. Ona je toliko rijetka da trebaš ispirati ljudske postupke, kao što su ispirana zrnca zlata u sjevernoameričkim planinskim rječicama tokom Zlatne groznice 19. vijeka, kako bi je pronašao.

Ono što mene iznova šokira u ovom gradu jeste odsustvo empatije za žrtve srebreničkog genocida. Ironija i prezir s kojima se o njima priča, svi ti mračni vicevi koji žive u ljudskom jeziku. Poput onog u kojem Mujo uhvati zlatnog četnika a ovaj mu kaže: «Pusti me pa ću ti ispuniti tri masovne grobnice». Čak razumijem i da autoironija ima u sebi elemente odbrambenog mehanizma kojim se ljudsko biće štiti od teško pojmljivog užasa, ali postoji nešto što ne bi trebalo biti predmetom ismijavanja.

Užasno je što u ovom gradu postoje političari ljevičarske provenijencije koji smatraju da je obilježavanje srebreničkog genocida i sahrana ostatakâ ubijenih neka vrsta potpirivanja vlastitog a time i tuđeg nacionalizma. Zalagati se za rimsko damnatio memoriae – zabranu sjećanja kada govorimo o genocidu u Srebrenici mogu samo bešćutni umovi kojima je empatija nepoznata riječ.

Niko od njih nije gledao kako im gori vlastiti dom. U nekom distopijskom sižeu za film, videoigru ili roman stavio bih takve u situaciju u kojoj se nalazio armenski vojnik nakon teškog vojnog poraza u Nagorno Karabakhu. I kada bih ih gledao kako pale vlastite živote ne bih imao samilost. Ili bih je imao tačno onoliko koliko je oni imaju kada ismijavaju sahranjivanje posmrtnih ostataka ljudi iz srebreničkog genocida.

nomad.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close