Sedamdeset šest godina Bosanskog narodnog pozorišta Zenica: Teatar trajanja, hrabrosti i umjetničke savjesti

Sedamdeset i šest godina postojanja Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) Zenica nisu samo podatak u kalendaru institucionalne kulture; to je vrijeme utkano u biografije generacija glumaca, reditelja, dramaturga, direktora i publike koja je u ovoj kući učila da misli, osjeća i preispituje. BNP Zenica je kroz decenije bio više od scene – bio je javni forum, laboratorij estetskih rizika i moralni korektiv društva.

Piše: Dino Mustafić

Od poslijeratnih godina i prvih ansambala, preko snažnog modernističkog zamaha sedamdesetih i osamdesetih, do ratnih i poratnih sezona u kojima je teatar bio čin otpora – ova kuća je opstajala zahvaljujući umjetničkoj ozbiljnosti i upravljačkoj odgovornosti. U tom kontinuitetu posebno pamtim saradnje s direktorima Radovanom Marušićem, Hazimom Begagićem i Miroljubom Mijatovićem – trojicom ljudi različitih senzibiliteta, ali zajedničke odanosti ideji da BNP mora biti i estetski relevantan i društveno angažiran. Sa svakim od njih razvijao sam projekte u atmosferi povjerenja, gdje je umjetnički rizik bio podstican, a ansambl tretiran kao stvarna kreativna zajednica.

Moja rediteljska veza s BNP-om oblikovana je kroz nekoliko predstava koje su mi i profesionalno i lično važne: Prljave ruke, Majstor, Ukulele jam i Tri sestre. U Prljavim rukama Žan-Pola Sartra politička drama postala je ogledalo naših tranzicijskih dilema. Posebno mjesto u mom sjećanju zauzima doajenska kreacija Žarka Mijatovića u ulozi Oderera – precizna, misaona, moralno ambivalentna. Njegov Oderer nije bio tek ideolog; bio je čovjek rastrgan između pragme i principa, figura koja je pokazala svu složenost političkog djelovanja. Ta uloga ostaje jedan od vrhunaca zeničke scene.

Majstor je otvorio prostor za intimniji, psihološki teatar, dok je Ukulele jam donio razigranost i ironijski otklon, potvrđujući širinu ansambla. A Tri sestre Antona Pavloviča Čehova bile su moj dijalog s dramskom klasikom – predstava o čežnji, zastoju i vremenu koje prolazi, ali i o dostojanstvu trajanja. U Zenici sam uvijek osjećao da Čehov nije tek klasik, nego savremenik.

Foto: Bosansko narodno pozorište / zenica.info

BNP Zenica je kroz decenije iznjedrio i ugostio velika imena. Neizostavno se uz ovu kuću veže i predstava Sveti Sava, u kojoj je igrao Žarko Laušević – umjetnik čija je glumačka veličina ostala trajno zasjenjena i obilježena tragičnim životnim raspletom. Ta predstava danas živi i kao podsjetnik na krhkost sudbine, ali i na moć teatra da svjedoči vremenu i njegovim lomovima.

Posebno mi je dragocjena saradnja s našim glumačkim velikanima Miralemom Zubčevićem i Zijahom Sokolovićem, koji su kao gosti BNP-a ostvarili izvanredne role u predstavama Majstor i Ukulele jum. Njihova scenska energija i iskustvo širili su ansamblu horizonte, potvrđujući da je BNP oduvijek bio otvoren prostor susreta – domaćih i regionalnih poetika, mladosti i iskustva, eksperimenta i scenskog istraživanja.

Jedna od najvećih snaga BNP-a je njegov glumački ansambl. To nije skup individualaca okupljenih oko projekta, nego istinski kolektiv – uigran, discipliniran i duboko svjestan zajedničke odgovornosti prema predstavi. U Zenici se osjeća ono rijetko povjerenje među glumcima: spremnost da se partneru „drži leđa“, da se scena gradi kao zajednički čin, a ne kao nadmetanje. Taj osjećaj timskog rada, gotovo orkestarskog sklada, omogućuje da i najzahtjevniji tekstovi dobiju organsku, pulsirajuću scensku formu. Reditelju takav ansambl daje sigurnost, ali i izazov – jer kolektiv koji diše kao jedno tijelo traži jasnu viziju i potpunu posvećenost.

Jedna od važnih odlika BNP-a jest otvorenost prema snažnim autorskim poetikama redateljica koje su obilježile posljednje decenije. Selma Spahić ostavila je dubok trag predstavama koje su promišljale savremeni društveni trenutak kroz preciznu režijsku strukturu i snažan rad s ansamblom. Njene inscenacije – poput projekata koji su tematizirali tranzicijsku traumu i generacijsku tjeskobu, npr. predstava Fabrika, pokazale su kako BNP može biti prostor estetskog istraživanja i društvene analize.

Lajla Kaikčija i kao redateljica i kao umjetnička direktorica u nekoliko navrata unijela je pak izrazitu vizuelnu i dramaturšku senzibilnost gradeći predstave koje su istovremeno intimne i politične. Njeni autorski rukopisi u Zenici potvrđuju da ova kuća prepoznaje i podržava autentične glasove žena u teatru, ne kao izuzetak, nego kao ravnopravni dio repertoarnog identiteta.

Ta otvorenost nastavlja se i kroz prostor koji se daje mladim redateljicama poput Ajle Bešić i Isidore Ratković, čiji radovi svjedoče o novoj energiji i promjeni poetike. BNP Zenica nije zatvoreni kanon, nego živa scena koja omogućava mladim autoricama da istražuju, riskiraju i grade vlastiti izraz.

Foto: Isidora Ratković i Ajla Bešić 

Jednako tako, ova kuća kontinuirano otvara vrata mladim piscima i dramaturzima – od Darija Bevande do Armina Behrema, uz rukopis Emine Omerović ili Nedžme Čizmo  – potvrđujući da je savremeni dramski tekst temelj repertoarne vitalnosti. Bez novih glasova nema ni novog teatra; bez hrabrosti da se postavi savremeni tekst nema ni dijaloga sa stvarnošću.

Zenica je grad čelika, ali i grad teatra. U toj simbolici ima nečeg sudbinskog: kao što se čelik kuje u vatri, tako se i pozorište kali u društvenim pritiscima, estetskim previranjima i ličnim posvećenostima. BNP je preživio ideološke promjene, ratove, tranzicije i kulturne marginalizacije – i ostao dostojanstven.

Za mene lično, ova kuća je bila prostor umjetničke slobode i odgovornosti. Svaka premijera u Zenici nosila je osjećaj da se obraćamo publici koja razumije i ne pristaje na banalnost. To je najveći kompliment jednom teatru.

Sedamdeset i šest godina Bosanskog narodnog pozorišta Zenica nisu samo jubilej – to je obaveza. Obaveza da se nastavi misliti hrabro, igrati strastveno i voditi teatar kao javno dobro. U vremenu površnosti, BNP Zenica ostaje dokaz da ozbiljna umjetnost ima svoju publiku i svoju budućnost.

U slavu teatra koji traje. U slavu scene koja pamti. I u slavu svih koji su je gradili – i koji će je tek graditi.

tačno.net