Ivan Novak: ZAŠTO JE MENTALITET NAŠIH SVEĆENIKA TOLIKO ISKRIVLJEN?

Nezrela osoba, posebice kada je poput svećenika pozvana biti aktivna u svijetu, ali se u njemu ne snalazi i ne razumije ga, svoj će manjak kontrole nadoknaditi vjerom u tajni poredak stvari za koji većina ne zna. Zato će sebi i drugima predstavljati sebe kao stručnjaka za najšire područje pitanja, a zapravo će glede većine njih raspolagati tek s nekoliko floskula i stereotipa.

(Ivan Novak – kriz-zivota.com)

Svako toliko bivamo iznenađeni neodmjerenim prosudbama naših svećenika. Teze o “demonovom zadahu koji se širi društvenim strukturama“, “đavolskoj prevrtljivosti nevladinih udruga“, o krivnji ateista za Domovinski rat, o sličnosti aktualne vlasti s nacistima, dolaze iz usta najviše pozicioniranih klerika u našoj domovini. Što se tek zna čuti iz usta onih svećenika koji se ne moraju bojati da će mediji popratiti njihove istupe, nerijetko spada u rubriku vjerovali ili ne. Uvjereni su u najčudnovatije teorije zavjere, razglabaju o tome kako masoni i homoseksualci kuju planove za uništenje Crkve i obitelji, SDP za sjedinjenje sa Srbijom, a znanstvenici za uništenje populacije virusima. Mnogi vjeruju kako Židovi iz pozadine manipuliraju čitavim svijetom stvarajući krize i ratove, a apriorni krivci za sve zlo koje snalazi Hrvatsku i nadalje su Srbi, makar ih se smatra inferiornima u svakom mogućem pogledu. Sve su te teze brižljivo razrađene, popraćene brojnim “dokazima“ iz opskurnih izvora i svaki se novi događaj uklapa u te maštarije. Poput starih gnostika, te tajne čuvaju za svoje uske krugove, uglavnom ne propovijedaju običnom puku o njima, ali one čine srž njihova svjetonazora.

Ako bismo željeli analizirati razloge ovih tlapnji, uočiti ćemo prvo dva razloga za čuđenje. Prvi, što se radi o fakultetski obrazovanim ljudima, kojima su dostupne informacije i koji se susreću s ljudima. Nije riječ se o izoliranoj nepismenoj grupaciji koju bi bilo lako uvjeriti kako su drugi krivi za njihove poteškoće, kao što je to bilo u predmedijsko doba. I drugo, te su teorije u potpunosti suprotne nauku Isusa Krista, koji bi svećenici trebali naviještati. Netrpeljivost prema različitima i nepraštanje su u tom nauku potpuno odbačeni, kao i teza da poviješću upravljaju mračne sile a ne Bog. Takve kršćanske poruke suživota i povjerenja u budućnost u našem društvu jače propagiraju oni koji se na Krista ne pozivaju.

Zašto je, dakle, mentalitet naših svećenika toliko iskrivljen? Bremenita povijest na ovim prostorima sigurno nudi jedan od odgovora. Komunizam je nastojao ukinuti Crkvu te je time i nakon svoje smrti za duga vremena utisnuo u nju fobiju od svog uskrsnuća. Poput aveta on i nadalje luta mislima naših klerika, kao što je to slučaj i u Poljskoj, Slovačkoj i drugim postkomunističkim zemljama. “Crveno“ je zato postalo dijabolički pojam pod koji se svrstava svaka potencijalna prijetnja dobru Crkve. Ne pristupa se zreloj analizi lijevog političkog spektra, ne razumiju se njegove namjere, pa stoga nema mogućnosti ni za kakav dijalog s njime. Umjesto dijaloga, u skladu s gnostičkim dualizmom, svijet se dijeli na sile dobra i sile zla koje treba uništiti.

Uz povijesne prilike, drugi je, dakle, aspekt ovakvog mentalnog sklopa upravo nezrelost, intelektualna nedoraslost izazovima koje suvremeno društvo postavlja. Nezreloj je osobi uvijek kriv netko drugi. A taj drugi je uvijek banaliziran. Preteško je analizirati današnji sustav moći kakvog ga čine politika, ekonomija i tehnoznanost. Jednostavnije je prijetnju vidjeti u manjinskoj skupini, bili to Srbi, Židovi, muslimani ili gay lobi. Zato su i istupi naših svećenika redovito defanzivni i defetistički. Gledaju na Crkvu kao žrtvu raznih centara moći, koja bije apokaliptički boj protiv zla. S druge strane, vrlo su rijetki i manje emotivni istupi koji bi razlog stanja društva tražili u korupciji, nepotizmu, nepoštivanju državnih propisa, nebrizi spram općeg dobra, nasilju u školi i obitelji. Takva bi pozicija, naime, zahtijevala studioznije pristupanje problematici i iziskivala bi samokritičnost, no to su već odlike zrelog mentaliteta. Nezrela pak osoba, posebice kada je poput svećenika pozvana biti aktivna u svijetu, ali se u njemu ne snalazi i ne razumije ga, svoj će manjak kontrole nadoknaditi vjerom u tajni poredak stvari za koji većina ne zna. Zato će sebi i drugima predstavljati sebe kao stručnjaka za najšire područje pitanja, a zapravo će glede većine njih raspolagati tek s nekoliko floskula i stereotipa.

Uz psihološku, tu je i kršćanska nezrelost. Ona se očituje u strahu od gubitka materijalnih privilegija, u strasti za društvenom moći, odbijanju dijeljenja sudbine s običnim pukom. Te su navike kroz vjekove, još od Konstantina, iskorištavali i državni vladari kako bi uz pomoć Crkve lakše vladali. Od Francuske revolucije nadalje na Zapadu je ta praksa polako napuštana. Crkva se pritom općenito vrlo loše snašla i nije uspjela iskoristiti takvu situaciju kako bi se vratila na evanđeoske izvore. To je rezultiralo drastičnim opadanjem broja vjernika, budući im nije ponuđena alternativa kršćanstvu kao narodnom običaju. U Istočnoj Europi je zajednički otpor komunizmu Crkvi podigao značaj i društvenu važnost, ali ona nije proučila povijest Zapada pa ju je sada osuđena ponavljati. Tako svećenici u Hrvatskoj dopuštaju sebi, kako je to nedavno kritički ustvrdila i Njemačka biskupska konferencija, “tijesno povezivanje s desnim stranačkim spektrom“. Taj spektar svakim izborima iskorištava i cijedi ono još malo moralnog autoriteta koje Crkva ima zbog ljudi kao što su pater Cvek i njemu slični. Istu sliku gledamo pred nadolazeće predsjedničke izbore. Dokad!?