Tabloidi, žutilo u novinama i časopisima, naglašeni senzacionalizam, razgolićavanje osoba i događaja, narušavanje etičkih normi i standarda sve su prisutniji. Poneki naglašavaju da novine danas svoju tržišnu poziciju uglavnom zasnivaju upravo na tim elementima i počivaju pretežito na tri ‘S’ – seks, sport, skandal, što zasigurno ima utjecaja na naklade novina, posebno tabloida, ali ne pridonosi razvoju kvalitetnog novinarstva, jačanju etičkih zasada i stvaranju potrebne vjerodostojnosti u novine i novinare
Njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je izrekao rečenicu kojoj pravo značenje otkrivamo svakog dana iznova: „Sve istine koje se prešute, postaju otrovne“. A kako doći do istine? Najjednostavniji je put – dijalogom. Upravo stoga ima smisla govoriti o dijalogu.
Istrošena supstanca demokracije
U knjizi “Pobuna elita i izdaja demokracije” američki sociolog i znanstvenik Cristopher Lasch tvrdi da je perspektiva demokracije izrazito sumorna i bezizgledna. U mnoštvu argumenata kojima potvrđuje svoju pesimističku prognozu posebno mjesto zauzima stanovište da je istrošena supstanca demokracije, što je naročito vidljivo u odsustvu javne debate koja bi mogla utjecati na racionalne ishode politike. Lasch govori, što je posebno zanimljivo, o izgubljenoj umjetnosti vođenja raprave. I kad debate postoje, nevolje nastaju, jer je složene pojmove, ideje i mišljenja, teško približiti prosječnom građaninu, a još teže ih je navesti da donose kritičke sudove. Praksa pokazuje, naime, da i pored nevjerovatnih mogućnosti informatičke tehnologije, živa javna debata, temeljni preduvjet demokracije – izostaje! A put do civiliziranog i demokratskog društva zapravo je nezamisliv bez javne debate. I bez dijaloga.
Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju na pomanjkanje onoga što nazivamo društvenim, civiliziranim dijalogom. Ukazuju i na sveprisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije medija. Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih ili tjednih listova gdje su na naslovnicama uglavnom senzacija, skandal, zamagljene činjenice ili izmišljeni dogođaji. Nažalost, to se uvelike pojavljuje i u elektroničkim medijima, posebno u promociji celebrity emisija. Sloboda izražavanja pretvorena je u zloupotrebu medija: Otvorena je Pandorina kutija iz koje su izašli zli duhovi – bez realne mogućnosti da se uspostavi normalna kontrola. Zli duhovi izrodili su se u opaki senzacionalizam, žutilo najvećeg dijela novinstva, koji se u konačnici obija o glavu začetnicima i pokretačima takvoga medijskog pristupa. Međutim, nanijete su velike štete novinarstvu i novinarima i teško ćemo ih se riješiti.
Nama je, stoga, možda više no ikada dotad, potreban dijalog i angažiranje svih intelektualnih potencijala, a da bismo u tome donekle uspjeli, potrebno je njegovati kulturu dijaloga. U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su čitavi sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, nipodoštavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenata i činjenice, a ne argument snage i političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom.
Kakva je naša stvarnost?
Kakva je, međutim, naša stvarnost? Navikli smo da dijalog smatramo borbom u areni iz koje netko mora izaći kao poraženi ili pobjednik. Mentalitet isključivosti i svojevrsni dogmazitam, vrlo prisutan na našim prostorima, onemogućavaju da se dijalog shvati kao uvjet slobodnog nadmetanja u mišljenjima i da se pri tome služimo činjenicama kao najmoćnijim i jedinim opravdanim oružjem. Kod nas se u dijalogu sugovornika hoće pretvoriti u ‘neprijateljski’ objekt, čime je bitni smisao dijaloga odmah poništen.
Kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sugovornika, već pretpostavlja i demokratsku svijest, razvijenu i emancipiranu sredinu i, konačno, naviku da se provjeri sve relevantno, sve što se naslućuje. Dijalog u nas najčešće izostaje jer, u stvari, i nije imao druge ambicije osim da bude paralelni monolog. Bez autokritičnosti, bez naklonosti prema istini, bez tolerancije prema različitosti mišljenja – nemoguće je “putovanje” do drugoga. Nemoguć je, zapravo, dijalog.
Jorge Luis Borghes piše: “Dva čovjeka koji umiju razgovarati mogu sebe i druge neizmjerno obogatiti i razviti. Ono što izlazi iz mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što izlazi od drugoga.” Zapravo, dijalog najviše koristi kad postaje oblik raskrinkravanja vlastitih i tuđih predrasuda. Martin Buber pak u svom djelu “Ja i Ti” kaže da “vještinu umnog razgovora ostvaruju samo oni koji znaju pitati i koji znaju slušati. Duh dijaloga nije sadržan u pojmu JA već između JA i TI. On nije poput krvi koja kola u Tebi nego poput zraka koji udišeš.”
Svakako, problematičan je onaj dijalog koji hoće samo rušiti a ne i stvarati. A društveni dijalog je, zapravo, svojevrsni put do zamišljene istine. Sve to moramo imati na umu kad govorimo o odnosima medija i ljudi. Naime, etika univerzalne solidarnosti, povratak dostojanstva čovjeku i sociološko osmišljavanje smisla života postaju na neki nov način najveći izazovi 21. stoljeća. U uvjetima opće globalizacije ta pitanja dolaze u prvi plan ljudskih nastojanja. Otvoreno je pitanje u kojoj će novostvoreni sustavi vrijednosti kroz globalizaciju utjecati na naš ukupni način življenja.
S obzirom da je središnja tema današnjice “Čovjek i društvena odgovornost u suvremenom društvu” bitno je naglasiti i ulogu medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nova medijska strategija trebala bi, zapravo, počivati na načelima uspostave informirane, budne i aktivne javnosti. U toj strategiji najveću važnost i odgovornu ulogu imaju nevladine organizacije koje potiču ljudska prava i dostojanstvo čovjeka, zatim slobodu medija i izražavanja kao bitan dio tih prava. No, sve te velike misli ne bi smjele izostaviti sustavnu brigu za čovjeka, koji je ipak stožer oko kojega se sve okreće. Nažalost, mi to činimo svakoga dana i uloga medija je tu objektivno zakazala. Puna su nam usta velikih načela, visoke politike, problema globalizacije i internacionalizacije, a sam čovjek ostaje po strani u tim procesima.
Cijeli sustav medijskog djelovanja trebalo bi zapravo postaviti na način da omogućava upravo građanima spoznaju o događajima, da im pruža dovoljno argumenata i činjenica kako bi o tim događajima mogli razmišljati, odlučivati i nadzirati svaku aktualnu vlast i, na kraju, kroz svoju funkciju birača, glasovati za najbolje programe. To znači da informativni sustav – kao značajan dio ukupnoga sustava vrijednosti svakog društva, a danas i univerzalno – ne bi smio biti okrenut prema političarima i strankama već prema javnosti i građanima, koji moraju postati aktivni čimbenici u stvaranju novih sustava društvenih vrijednosti.
U skladu s tim promjenama mijenja se i odnos prema izlaznom proizvodu medija. Formula vijesti poznata pod klasičnom sintagmom 5W mijenja se i pretvara u novi oblik koji označava 5 P + 1, ali se ne mijenja samo oblik već i sadržaj vijesti. O čemu je riječ?
– Pojam TKO (onaj poznati WHO) danas označava PROBLEM.
– ŠTO (WHAT) zamjenjuju PRATEĆE okolnosti koje treba objasniti.
– GDJE (WHERE) danas pokušava naznačiti PRAVCE rješenja problema.
– KADA (WHEN) sve se više okreće prema POSLJEDICAMA neke odluke ili čina.
– Konačno, ZAŠTO (WHY) dobiva najviše na značenju, jer ljudi žele jasna POJAŠNJENJA.
– Tome danas moramo dodati i dva nova, KAKO (HOW), jer o njemu ovisi stvarni sadržaj mogućeg rješenja i HOW MUCH, kojim sredstvima se ono može ostvariti.
Prema tome, svi smo mi postavljeni u poziciju, bez obzira na razinu društvenog utjecaja, da se stalno susrećemo s pojmovima kao što su informiranje, motiviranje i, u konačnici, pridobivanje ljudi za određenu argumentaciju. I to je prava uloga medija, ali i manevarski prostor za društveni dijalog.
Tabloidi, žutilo u novinama i časopisima, naglašeni senzacionalizam, razgolićavanje osoba i događaja, narušavanje etičkih normi i standarda sve su prisutniji. Poneki naglašavaju da novine danas svoju tržišnu poziciju uglavnom zasnivaju upravo na tim elementima i počivaju pretežito na tri ‘S’ – seks, sport, skandal, što zasigurno ima utjecaja na naklade novina, posebno tabloida, ali ne pridonosi razvoju kvalitetnog novinarstva, jačanju etičkih zasada i stvaranju potrebne vjerodostojnosti u novine i novinare kao šire društvene poslenike koji stvaraju ili bitno utječu na stvaranje javnoga mnijenja. S druge strane treba naglasiti da su u praksi upravo mediji ambasadori u promicanju kulturnih i ukupnih humanističkih vrijednosti. Gdje onda nastaje raskorak prakse i teorije? U svakom slučaju, prisutne su ne samo promjene, već se mijenja i ukupna percepcija o ulozi i mjestu medija u suvremenom društvu.
“Mediji imaju za funkcioniranje suvremenoga demokratskoga društva središnju ulogu. Bez slobodnog protoka informacija ta društva nisu sposobna za funkcioniranje. Audiovizualnim medijima pripada i fundamentalna uloga u razvoju i posredovanju socijalnih vrijednosti. To nije samo zbog toga što oni odlučuju koje će činjenice o svijetu i koje će slike iz svijeta objavljivati već zbog činjenice da oni – politički, socijalno, etnički, geografski i drugačije – jednostavno uspostavljaju pojmove i kategorije koje trebamo da bi te činjenice i slike postali prihvatljivim za široke mase korisnika. Oni, dakle, ne odlučuju samo ŠTO ćemo vidjeti iz svijeta, nego odlučuju i o tome KAKO ćemo ih vidjeti” – isticala je dr. Viviane Reding, dugogodišnja komesarica za kulturu i informiranje u Europskoj komisiji.
Mediji koji se sve više okreću komercijalizaciji i gdje se veći dio prihoda ostvaruje iz oglašavanja, moraju voditi računa da im profit ne uništi sam proizvod. Medijima vlada profitna logika – informacija je postala roba. Sadržaji su sve više pod pritiskom komercijalizacije, što je velikim dijelom rezultat novih vlasničkih odnosa, interesa i utjecaja oglasne industrije. Mediji imaju moć stvaranja slike svijeta, ali tematika kojom se mediji pretežito bave razlikuje se od tema koje šira javnost doživljava potrebnim, razložnim i presudnim. Tu se, prije svega misli na socijalne teme i tzv. ‘malog čovjeka’ koji postupno jednostavno nestaje iz medija. Konačno, s punim se pravom postavlja ključno pitanje: ostvaruju li mediji svoju misiju?
“Medijsko područje može postati dominantnom industrijom 21. stoljeća” – ističe se u izvješću sa Svjetskog samita o održivom razvoju, održanom 2002. u Johannesburgu. “Naime, ni jedna druga industrija ne će tako snažno utjecati na razmišljanja ljudi i političara o društvenoj odgovornosti i prioritetima održivoga razvoja. Mediji su, zapravo, među najutjecajnijim institucijama u svijetu. Tu svoju moć morali bi u većoj mjeri koristiti upravo za stalnu promidžbu tih ideja”. Komunikacija je danas ne samo temeljna pretpostavka međusobnog razumijevanja već i nasušna potreba u uspostavljanju kvalitete življenja. Komunikacija u suvremenom svijetu danas nesumnjivo počiva na tri temeljne poluge: na povjerenju, na razumijevanju i na dijalogu. U neposrednoj ljudskoj i profesionalnoj komunikaciji ta su tri temeljna stupa izuzetno naglašena i bez njih, zapravo, svaka se komunikacija svodi na manipulaciju ili indoktrinaciju ili lažnu sliku stvarnosti – bez obzira na to je li riječ o pojedincu, naciji, ili općim društvenim kretanjima. U tom smislu je neobično važno da otvoreno raspravljamo o tim pitanjima, posebno o fenomenu etike i morala u politici i novinarstvu. Svaki doprinos jačanju povjerenja, razumijevanja i dijaloga kao sredstva za prihvaćanje argumenta nesumnjiv su doprinos i jačanju ukupne društvene etike, pa time i mogućnosti širenja međusobne komunikacije među ljudima istoga naroda, ali posebno u međunarodnoj komunikaciji i u multikulturalnim društvima. A tu je uloga medija nenadomjestiva.
Umjesto zaključaka
Razumljivo, različite argumentacije imaju i različitu težinu i veoma nepodudarni smisao zbog toga što različite oblasti društvene svijesti imaju kao svoju osnovu različita mjerila. Besmisleno je stoga vjerovati da dijalog može stvoriti samo ‘negativne’ ili samo ‘povoljne’ posljedice ili potpunu koherentnost mišljenja i stavova. Problematičan je, međutim, onaj dijalog koji hoće samo rušiti, a ne i stvarati.
Pouzdani dijalog, pokazuje praksa, temelji se na znanju i znanstvenim istraživanjima. No, na našu veliku žalost, takav dijalog u nas još ne postoji. U tim uvjetima pojava novih medija i oblika komunikacije dobiva posebno značenje i skreće na sebe dodatnu pozornost. Ostaje nam, naime, vjerovanje da je to put ka novom sagledavanju komunikacijskih procesa, izazvanih upravo pomanjkanjem stvarnog društvenog dijaloga u postojećim okvirima. Naglasio bih, na kraju, još nešto: Civiliziran pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti – ili pokušati riješiti – dijalogom. U multietničkoj i multikulturalnoj sredini – a to jest i hrvatska, ali i bosanskohercegovačka zbilja – takav odnos prema dijalogu je i nužan i etički jedino održiv.
Treba poći od činjenice da – kad se sagovornika hoće pretvoriti u “neprijateljski” objekt – dijalog se poništava kao jasan i civiliziran oblik društvene komunikacije. Teško je odrediti da li dijalog više onemogućava ravnodušnost, mrzovolja i strah od pogreške ili nesposobnost mijenjanja stavova i dogmatizam. Dovoljno je prisustvo samo jednog od ovih čovjekovih pasivnih svojstava, pa da se dijalog ugasi. Na nama je svima da upravo to ne dopustimo!
