Kultura

Ibrahim Pašić: Kršćanski nišani

“Kršćanski nišani” jedna su od memorijalnih posebnosti Bosne i Hercegovine. U dosadašnjoj znanosti smatralo se da pripadaju uglavnom bosanskim katolicima. Istraživanja provedena za potrebe studije “Od stećka do nišana” pokazuju da su također zastupljeni i u muslimanskim mezarjima, kao muslimanski nišani, što znači da “kršćanski nišani” jesu i “muslimanski nišani”. Nastali u prvim stoljećima osmanske vlasti u Bosni, otkrivaju istorodno porijeklo bosanskohercegovačkog stanovništva čiji će se nadgrobni spomenici, po svom obliku i simbolici, postepeno udaljavati jedni od drugih; od stećka preko “kršćanskog nišana” do muslimanskog nišana i krstače

Autor: Ibrahim Pašić
Behar.hr

Kako piše Šefik Bešlagić, “kršćanski nišani” su nadgrobni spomenici “koji se po svojim oblicima ne razlikuju od spomenika nad muslimanskim grobovima, ili su s njima slični.” Osnovna razlika između “kršćanskih nišana” i muslimanskih nišana ogleda se u tome što “kršćanski nišan”, nad grobom umrlog, ne dolazi u paru, kao uzglavni i nožni nišan muslimana. “Kršćanski nišan” iznad groba dolazi u singularu, kao jedan nadgrobnik, i postavljen je iznad glave pokojnika. Međutim, kao što se u poglavlju koje slijedi posebno otkriva i što je dosadašnjim istraživačima ostalo nepoznato ili nejasno, prvi muslimanski nišani u Bosni nad muslimanske grobove također dolaze u jednini. Kao i stećci, postavljani su kao jedan nadgrobnik iznad mezara, kao uzglavni biljeg nad grobom umrlog.

Prema zapažanju slikara i polihistoričara Đoke Mazalića, “kršćanski nišani“ asociraju “zapravo na oblik preslice“. Asocijacija ima historijsko utemeljenje. Kao i nišan, i preslicu su u srednjevjekovnu Bosnu donijele Osmanlije. Na bosanskome tlu nišan i preslica su se ukrstili s križem. Tako je nastala jedinstvena forma tipično bosanskih “kršćanskih nišana“, koji se po svom izgledu bitno razlikuju od klasične krstače. I ono što je do sada bilo nepoznato i o čemu će kasnije biti više riječi, jeste: “kršćanski nišani“ nisu isključivo kršćanski nadgrobni spomenici. Situirani su i u muslimanskim mezarjima i oni su, također, nadgrobni spomenici muslimana Bošnjaka.

“Kršćanski nišani”, iako ne uvijek i kao pravilo, sadržavaju kršćanski simbol križa. Njihov oblik, u osnovnim crtama, slijedi oblik muslimanskog nišana, s tim što neki primjerci u gornjem dijelu ponekad imaju poprečna ispupčenja u obliku polujabuke koja su u funkciji naznake poprečnih stranica križa.

Proces prelaska bosanskohercegovačkog stanovništva na islam, kao i u ostalim balkanskim zemljama, nije išao brzo ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom vjerom. Kako navodi osmanista Adem Handžić, u prvim decenijama osmanske vlasti na tlu Bosne “prihvatanje islama imalo je deklarativni karakter, sastojalo se samo u preuzimanju muslimanskog imena”. Pritom, “prihvatanje islama u prvim decenijama bilo je više politički gest kojim se na najubjedljiviji način izražavalo priznanje osmanskog poretka i prihvatanje osmanske državne misli, nego što je mogao predstavljati stvarno ostavljanje svoga, a prihvatanje tuđeg kulta.”

Religija je najdublja brazda ljudske svijesti i ne briše se lahko. Jednom prihvaćenu religiju čovjek vrlo teško ostavlja i mijenja u drugu. Stoga, do kraja 16. vijeka, kod prvih bosanskohercegovačkih muslimana prisutna je “ideološka i religijska zbunjenost”, što je izazivalo podsmjeh pravih Turaka. Nove muslimane Turci su nazivali “poturima, neznalicama, neotesancima i dvovjernicima”.

Jedan osmanski izvor iz 1585. godine, koji je obznanio Mehmed Handžić, opisuje način na koji su Bošnjaci prihvatali islam. U izvoru stoji da je muharir Mesih-paša došao u vilajet Bosnu da napravi popis stanovništva. U Bosni je zatekao “raskomadano, rastrgano i razbijeno stanovništvo”, koje je živjelo u velikom strahu od džizje i povećanja državnih poreza. S bošnjačkim prvacima dogovorio se “nek iz svakog sela po jedan muškarac primi muslimansko ime, te da im se zbog toga imena oprosti džizja. Uglavnom se slože i uvide da im je u tome korist. Svaki jednostavno svoje ime prevede na turski jezik. Kome je bilo ime ‘Živko’ prozove se ‘Jahja’, kome je bilo ime ‘Vuk’ uzme ime ‘Kurt’, a kome je bilo ime ‘Gvozden’ uzme ime ‘Timur’. Čim se prozovu muslimanskim imenima, džizja bude ukinuta, a mjesto nje na posjede kojima su raspolagali i koji se zvahu ‘baština’ odrede po jedan dukat.”

Promjena kršćanskog imena u muslimansko, kako stoji u izvoru iz 1585. godine, ipak nije u potpunosti riješila problem. Podijelila je bosansko stanovništvo u tri grupe: na one koji su iskreno prihvatili “svjetiljku Božije Upute”; na drugu grupu koja ipak “ostade u propasti bezvjerstva”; i na “kolebajuću grupu” u čijem je “nestaložnom vjerovanju ostalo kolebanje i sumnja, pa niti su tačno primili islamske propise niti su bili otvoreni kršćani. Ova se grupa danas naziva ‘Poturima’”.

Različita vjerska simbolika pripadnika poturske “kolebajuće grupe” na svoj način odražava njihov kolebljiv vjerski karakter, kako na ovom tako i na onom svijetu. Kako stoji u izvoru iz 1585. Godine: “Između njih ima ih dosta sa dvovrsnim zapisima. Ispod pazuha mu krst ne izlazi, nego se i buni protiv odbacivanja krsta.” “Ispod pazuha” križ će kao simbol preći i na njihove “kršćanske nišane”, uporedo s muslimanskim polumjesecom.

“Kolebajuća grupa” prvih muslimana stvorila je jedinstvene nadgrobne spomenike svojih pripadnika. Na jednom stubu-krstači iz Ledića, u općini Trnovo, čiji kratki poprečni kraci odražavaju vezu s klasičnom krstačom, nalazi se predstava turskog krivog luka sa strijelom a iznad njega je polumjesec. Spomenik očitava “kolebajuću simboliku”: krstaču u nestajanju i nišan koji nastaje iz krstače. Polumjesec, koji se nadvio nad poprečnim krakovima križa, dolazi pod zaštitom turskog krivog luka i strijele. Na krstači iz Dračeva, kod Trebinja, ispod polumjeseca, umjesto luka i strijele, nalazi se osmanska sablja.

“ALAHOVI KRŠĆANI”

Kriptokršćansvo, prema grč. krýptō “skrivam”, je “skriveno kršćanstvo”, koje se prikriveno ili tajno slijedi. Njegovi sljedbenici su kršćani koji su, dolaskom Osmanlija na Balkan, deklarativno prešli na islam a tajno ostajali u staroj vjeri. U prvim stoljećima osmanske vlasti kriptokršćani se susreću na jednom širem prostoru, od Albanije do Bosne. Pritom, svima je zajedničko to što tajno slijede kršćanske propise, ali i javno čuvaju i obilježavaju stare praznike i običaje, uz korištenje svog dotadašnjeg “nevjerničkog” jezika. Francuski historičari B. i L. Bennasar nazivaju ih “Alahovim kršćanima” (Les chretiens d’ Allah).

Albanija je tipična kriptokršćanska zemlja. U albanskom jeziku sinonim za kršćansko- islamski dualizam je riječ laramane “šareni“ “raznobojni“ (di vari colori), kako se nazivaju albanski kriptokršćani čija je vjera “šarena“ i “raznobojna“. Od Albanije – preko današnjeg Sandžaka ka savremenoj Bosni i Hercegovini – kriptokršćanstvo postepeno slabi. To je zbog toga što je islam u srednjevjekovnoj Bosni, usljed vjere bosanske koja mu prethodi, pružio znatno jače zasade nego u drugim balkanskim zemljama. Prihvaćen je iskrenije i masovno, kao ni u jednoj drugoj balkanskoj zemlji.

Vladislav Skarić zabilježio je da neki novi muslimani u Bosni “нијесу дефинитивно прекидали са свим успоменама на стару вјеру, иако cy, без cyмње, показивали велику ревност у вршењу исламских обреда. Те везе ca прошлошћу подражавају, макар и ријетко, y именима њихове дјеце. У једног муслимана из Пресјенице има cин Келимен; један ce муслиман зове Богдаило. Ни jeдно ово име није муслиманско.“ Kako su izgledali nadgrobni spomenici navedenih ljudi, teško je reći. Pošto su njihova imena kršćanska, vrlo je vjerovatno da su nad njihovim grobovima stajali “kršćanski nišani“.

Stara latinska poslovica kaže Nomen est omen “Ime je znak“. Kršćansko ili muslimansko ime, poslije smrti njegovog nosioca, svodi se na muslimanski ili kršćanski nadgrobni znak. Kod kršćana to je krstača, kod muslimana nišan, kod onih koji su se kolebali između vjere bosanske, islama i kršćanstva – kršćanski nišan.

Jeronim Zlatarić je putopisac koji je krajem 16. vijeka prošao kroz Bosnu. Tom prilikom, on je zabilježio: “U toj provinciji s njenim krajevima nalazi se pod brigom fratara oko 20 hiljada kršćana, od nekog značaja i veliki broj Potura koji bijahu nekada kršćani, a zbog velikog tiranstva neprijatelja postadoše muslimani, ali nisu dobri Turci niti kršćani (…). Oni su sebi sačuvali ime kršćana za svaki slučaj, da bi mogli reći da su još kršćani unutra, ali od straha od neprijatelja nisu smjeli da to ispovjedaju otvoreno.“

Razumije se, prelazak na islam nije bio nasilan, tako da se Zlatarićevi navodi o “velikom tiranstvu“ zbog kojeg mnogi u Bosni postali muslimani, ne mogu prihvatiti. Međutim, za nas su od posebne važnosti navodi u kojima se kaže da su Poturi “sebi sačuvali ime kršćana“, što je svojevrstan antroponomastički bilingvitet. Tragove tog bilingviteta autor ove studije pronašao je kod muslimana u selu Dusina, kod Fojnice. No, vrijeme je da se, s aspekta historije umjetnosti i u historijsko-etnološkom smislu, podrobnije zabavimo “kršćanskim nišanima“, prvo u središnjoj Bosni.

***

Prema zapažanju slikara i polihistoričara Đoke Mazalića, “kršćanski nišani“ nalaze se “skoro uvijek na katoličkim grobljima, obično u društvu stećaka, ali za one starije, nešto bliže po formi turskim nišanima, iako leže u katoličkim grobljima ili u neposrednoj blizini, narod veli da su ‘grčki’ što zapravo znači – po Mazalićevom mišljenju – patarenski. Takav je slučaj u Kremeniku, Malom Mošunju, Stojkovićima, Zagriju i Rostovu. Ti spomenici u dosta slučajeva nisu ni označeni krstom ili imaju pored maloga krsta i oznake polumjeseca, sunca i zvijezda, a nije zanemarena ni tordirana vrpca. Oni se nalaze redovno na srednjovjekovnim nekropolama uz stećke ili na mjestu starih nekropola srednjeg vijeka sa kojih su stećci odneseni, a i u današnjim hrišćanskim grobljima s krstovima i stećcima (Donja Večeriska, Brajkovići, Guča Gora, kod Krnjića, Rostovo, Ričice itd.“

Najstariji “kršćanski nišani“ za koje “narod veli da su ‘grčki’“, kako s pravom primjećuje Đoko Mazalić, jesu “patarenski“ nišani, odnosno nišani nekadašnjih sljedbenika vjere bosanske ili Crkve bosanske. Oni su posljednjih decenija srednjevjekovne Bosne, a posebno za vladavine kralja Tomaša, bili izloženi žestokim katoličkim progonima. Pod prisilom i kao kripto-katolici, krili su se za života i poslije smrti. Da bi zavarali progonitelje, nad svojim grobovima podizali su nadgrobne spomenike sa znakom križa.

Na kršćanskom nišanu u obliku preslice, s natpisom i predstavom križa, iz Grahovčića južno od Travnika, u epitafu stoji: “sie leži mih(o)io grahovčić prave vire rimske (…)“. To znači da je bio istinski i pravi katolik, za razliku od kripto-katolika čija vjera nije bila “prava“. Međutim, njegov nadgrobnik nije katolički i nije “pravi”. Nadgrobni spomenik Mihoia Grahovčića tipičan je kršćanski nišan. I pored toga, Dubravko Lovrenović smatra ga križem, što se nikako ne može prihvatiti. Navedenu vrstu križa kršćanska arheologija ne poznaje. Zapisano ime na nišanu, pak, nije Mihovio, kako Lovrenović “čita”, već Mihoio, višestruko posvjedočeno na jugozapadnom Balkanu. Kršćanski nišan iznad groba Mihoia Grahovčića najvjerovatnije su postavili bosanski kripto-katolici. Obilježili su ga svojim tipskim nadgrobnikom u obliku preslice, uz naznaku da se Mihoio po svojoj vjeri ipak razlikovao od njih, te da je bio “prave vire rimske.”

Bosanski kripto-katolici, dolaskom Osmanlija, upoznaju novu vjeru islam, koji će u Bosni i Hercegovini ubrzo pustiti snažne korijene. Kako pokazuju osmanski defteri, do 1604. godine preko 90% srednjebosanskog stanovništva primilo je islam. U prelaznom periodu, iz kršćanstva ka islamu, znatan broj “kolebajućih“ nadgrobnih spomenika poprimio je formu preslice, odnosno kršćanskog nišana, što se posebno očitava na nekropoli u Malom Mošunju.

U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, u selu Mošunj – što je današnji Gornji i Donji Mošunj sjeverozapadno od Viteza – popisana su 32 muslimana sa baštinama. Selo je tada bilo u potpunosti muslimansko. Kršćanska imena očeva popisanih muslimana – u popisu Jusuf – Vladosava; Mustafa – Marka; Ferhad – Radka; Mustafa – Živka; Iskender – Vukelje; Ibrahim – Abdulaha – ukazuju na skori prelazak njihovih sinova na islam. Razumije se, popisani muslimani, poslije smrti, sahranjivani su u muslimansko mezarje a iznad njihovih grobova postavljani su muslimanski nišani. Nadgrobni spomenici njihovih djedova i očeva, pak, bili su stećci i kršćanski nišani. Stoga, mošunjska nekropola je jedna je od brojnih bosanskohercegovačkih multikulturalnih nekropola na kojima se, na istom memorijalnom prostoru, nalaze stećci, kršćanski nišani i muslimanski nišani.

Đoko Mazalić piše da “u Malom Mošunju imamo slučaj gdje su uz staru bosansku nekropolu stajali pored stećaka hrišćanski nišani, par muslimanskih nišana i, napokon, novovremeni krstovi. Stećci su s te nekropole odavno odneseni, ali im se poznaju ležišta, a muslimanski nišani uklonjeni su prije tridesetak godina, ali je od jednog sačuvan fotosnimak, a od drugog crtež.”

“Novovremeni krstovi” s nekropole u Malom Mošunju pripadaju nadgrobnim spomenicima recentnog katoličkog stanovništva, koje se u Mali Mošunj doselilo iza 1604. godine.

Sela Donja Večeriska, Brajkovići, Guča Gora, Krnjići, Rostovo, Ričice, za koja Mazalić informira da se u njima nalaze “groblja s krstovima i stećcima”, do 1604. godine postala su muslimanska. Iste godine u selu Večerička popisan je 81 musliman; u selu Guča Gora 60 muslimana i 5 nemuslimana s baštinama; u selu Ričica 53 muslimana i 3 nemuslimana s baštinama. Razumije se, poslije stećaka, u nekropole navedenih sela uporedo dolaze kršćanski i muslimanski nišani. Vremenom, usljed epidemija kuge i sl, muslimansko stanovništvo tih sela sela biva prorijeđeno, a početkom 20. vijeka u ista sela, procesom čiflučenja i sl., doseljavaju se katolici. Oni će u istim selima podići novija katolička groblja, ponekad i uz nekropole stećaka.

Đoko Mazalić utvrdio je osnovne oblike kršćanskih nišana i njihovu teritorijalnu rasprostranjenost. S tim u vezi, on piše: “U vlaseničkom i zvorničkom kraju bile su to ploče dosta široke i visoke do 1 m, Oko Srebrenice steće ploče i stupci, oko Foče kvadratične prizme, koje već prelaze u stupce, oko Rogatice su to visoke prizme i obelisci. U Sarajevu (jaka turska sredina) zadržaše pravoslavni sve do kraja 18. vijeka stariju formu turskih nišana. U visočkoj nahiji imali su i pravoslavni i katolici po svojim grobljima dosta spomenika iste forme, od kojih se do danas sačuvao znatan broj. Iznimka je onaj stub iz Zgošće. U zapadnoj Bosni su to stupovi i steće od ploče (nekropola pod Komarom). U Hercegovini stupovi i visoke tumbe (Radimlja). U travničkoj okolini su to visoke ploče koje podsjećaju na oblik preslice (…).”

GRČKI KRIŽ NA KRŠĆANSKIM NIŠANIMA NIJE KATOLIČKI

“Kršćanske nišane” Đoko Mazalić podijelio je na nišane koji na sebi nose znak križa i nišane bez tog znaka. Uglavnom, riječ je o grčkom križu čije stranice su jednake dužine. Nišane s križem pripisao je bosanskim pravoslavcima i katolicima; bez križa – patarenima. Podjela je pogrešna, stoga što je vjera bosanska ili Crkva bosanska arijansko-gotskog porijekla. Naime, Mazalić nije objasnio zbog čega kršćanski nišani, za koje je smatrao da su katolički i koji se nalaze u katoličkim naseljima, uglavnom sadržavaju tzv. grčki križ, koji nije katolički i ne može biti katolički. Riječ je o najbrojnijem i najrasprostranjenijem srednjevjekovnom križu u Bosni, čije porijeklo je arijansko-gotsko.

“Kršćanske nišane” Mazalić je povezao s kulturnim i vjerski motiviranim običajima koji su poslije osmanskog osvajanja Bosne zaživjeli u Bosni: “Svakako je vjerovatno da su široke mase Bošnjaka pod uticajem turske sile u ovim krajevima, pod uticajem nove kulture i želje za mirom poprimale pristupačnije turske običaje pa i oblik ove vrste nišana kao nadgrobnog spomenika, dok su mnogi prešli i na islam.”

Oblici kršćanskih nišana, koji se svojim izgledom sve više približavaju tipično muslimanskim nišanima, počesto sadržavaju sinkretističke simbole kršćanskog križa i muslimanskog polumjeseca, posebno u oblasti Travnika. Polumjesec na nišanu predstavljen je iznad križa, sa krakovima okrenutim prema zemlji, a ponekad se nalazi ispod križa, sa istom orijentacijom krakova. Oblik križa je grčki i on slijedi najrasprostranjeniju vrstu bosanskog srednjevjekovnog križa zastupljenog na bosanskom novcu i na stećcima. U katoličkim grobljima grčki križ nije i ne može biti katolički, ali nije ni pravoslavni. Grčki križ na tle Bosne donijeli su istočnjački arijanci i on je arijansko-gotskoga porijekla. Ta vrsta križa vjerovatno je dolazila i na neke nadgrobne spomenike prevjerenih bosanskih katolika, ali kao tradicionalni bogumilski križ.

Vjerska pripadnost bosanskih “kršćanskih nišana” 15. i 16. vijeka složena je i kompleksna. Po svoj prilici, najveći broj “kršćanskih nišana” podizali su potomci nekadašnjih kripto-katolika i prikrivenih bogumila, kojima je grčko krýptō “skrivam”, u iskustvenom smislu i poslije osmanskog zauzeća Bosne 1463. godine, obilježilo vjeru. Neki od “kršćanskih nišana”, bez znaka križa, zasigurno su pripadali kripto- muslimanima, odnosno tzv. Poturima, koji su i poslije prelaska na islam zadržali mnoge bogumilske običaje. Početkom 16. vijeka u djelu “Rerum turcarum commentarius” putopisac Montalbano, između ostalog, piše: “est aliud eo in regno hominum genus Potur appellatum, qui neqe Christiani sunt, neque Turcae circumeiduntur tamen, pessimique habentur.” Montalbanine navode u 17. vijeku potvrđuje engleski istoričar Ricaut, koji za Poture kaže da “štuju Isusa i Muhameda, a odbacuju ikone i križ.” Odbacivanje križa upravo objašnjava brojne “kršćanske nišane” koji ne sadržavaju taj znak. Nema nikakve sumnje, mnogi “kršćanski nišani” pripadaju Poturima, posebno iz okoline Travnika u kojem se još uvijek jedna mahala zove Potur-mahala. S tim u vezi, Muhamed Hadžijahić piše da se određena segregacija prema Poturima ogleda “u opstojnosti posebnih poturačkih mahala, konkretno u Travniku, pa i posebnih poturačkih grobalja.”

Za riječ potur Muhamed Hadžijahić informira da “neki tumače kao složenicu: polu-turčin. Takvo tumačenje već daje turski anonimus iz 1585. Možda je opravdanije postanak ove riječi izvoditi od glagola poturčiti se, pa bi dakle ono po bilo prefiks.” M. Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 91. U rukopismom Rječniku turcizama Safvet-bega Bašagića Potur je “pataren”, “bogumil”; poturluk “balinsko neotmeno ponašanje”. Isto, str. 91. Ćiro Truhelka smatrao je da je u imenima potur groblje i potur mahala “ime potur zaostalo od starih patara – patarena.” Ć. Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, Sarajevo 1942, str. 792.

Kršćanski nišani nalaze se i na tlu Hercegovine, iako u znatno manjoj mjeri. U Glasniku zemaljskog muzeja, iz 1891. godine, Ćiro Truhelka donosi crteže dva kršćanska nišana koji su se nalazili na lokalitetima kod Kovačina u Popovom Polju i na Prijevoru kod Bileće. O bilećanskom nadgrobnom spomeniku piše: “Oблик my je врло неспретан, нејасан, није крст a није нишан, те спада y ону врсту споменика коју je врло тешко протумачити, гдје ваљда ни caм кипар није знао, штo yправо представити мисли.”

Kipar spomenika sa Prijevora dobro je znao “штo yправо представити мисли.” Očito, on je s namjerom predstavio kršćanski nišan. Godine 1891, kad Truhelka piše o nadgrobnom spomeniku koji ga je doveo do dileme, o kršćanskim nišanima se skoro ništa nije znalo.

U selu Ljubina, ispod zaselaka Ulištovići i Čepiljače, nalazi se posebno zanimljiv nadgrobni spomenik u obliku četverostrane prizme, koji je Đoko Mazalić definirao “kršćanskim nišanom”. Situiran je u nekropoli stećaka koja broji 8 spomenika (7 sljemenjaka i 1 stub). Na nišanu je zastupljena dvostruka vjerska simbolika; grčki križ a iznad njega polumjesec, čime je simbolički obilježen prelazni period od stećka – preko kršćanskog nišana – ka muslimanskom nišanu. Križ i polumjesec pomirljivo očitavaju nekadašnje posve izvjesne vjerske dileme bosanskoga čovjeka, koji se još uvijek nije odvajao od svog bogumilskog križa, ali nad kojim se nadvio muslimanski polumjesec. Svakako, povoljne političke prilike, koje su u Bosni nastupile poslije pada Srebreničke i Jajačke banovine pod osmansku vlast (1512 – 1529. g.), išle su u korist muslimanskog nišana, koji je nadvladao kršćanski. S tim u vezi, za nekropolu stećaka iz Ljubine, na kojoj se nalazi “kršćanski nišan” s polumjesecom ali i s križem, Milenko Filipović je zabilježio da “муслимани cматрају то гробље cвојим (…).”

Zajednički simboli križa i polumjeseca nalaze se i na stećcima, na koje su došli u prelazno vrijeme od stećka ka nišanu, kada je križ sa stećaka prelazio na muslimanske nišane a polumjesec s nišana na stećke. Na stećku iz Malog Polja nalazi se predstava štita i mača. Na štitu su zajednički predstavljeni polumjesec a iznad njega grčki križ.

Na Području Rame nalazi se više “kršćanskih nišana”. U selu Gmići, na planinskoj kosi Borak, Milenko Filipović informira da se nalazi Grčko groblje na kojem se nalaze “kršćanski nišani”: “ту cy стубови c крстовима (као y Дружиновићима), звездама и полумесецима.“ Na nekropoli stećaka u ramskom selu Dobroš, “на pacкршћу испод ceла je jeдан cтуб“ na kojem su “руке y peљефу“. U Duškom Polju, u Rami, na lokalitetu, koji se zove ‘Grčko groblje’, “cпоменици cy y виду cтубова, којих има и врло високих.“

Jedna od vrlo čestih i tipično bosanskohercegovačkih memorijalnih pravilnosti jeste: stećci i nišani nalaze se na istom memorijalnom prostoru, jedni pored drugih. Ni kršćanski nišani nisu izuzetak. Kao što se na području Travnika očitava, “oni se nalaze redovno na srednjovjekovnim nekropolama uz stećke ili na mjestu starih nekropola srednjeg vijeka sa kojih su stećci odneseni, a i u današnjim hrišćanskim grobljima s krstovima i stećcima (Donja Večeriska, Brajkovići, Guča Gora, kod Krnjića, Rostovo, Ričice itd.“ U selu Sebešić, kod Travnika, na lokalitetu Krajinsko groblje, nalazi se “petnaestak stećaka, dobrim dijelom već utonulih i pet hrišćanskih nišana (…)”.

KRŠĆANSKI NIŠANI U MUSLIMANSKIM MEZARJIMA

“Kršćanski nišani” i najstariji muslimanski nišani nastajali su u isto vrijeme, zbog čega je vrlo teško odvojiti jedne od drugih, posebno kad se “kršćanski nišani” nađu u muslimanskim mezarjima, kao muslimanski nišani. U muslimanskim haremima na svoj način otkrivaju multikulturalnu Bosnu. Pokazuju da Bošnjaci po svom porijeklu nisu Turci, već autohtoni evropski muslimani.

Goruša je visočko selo. Nedaleko od jame ugljenokopa u Goruši nalazi se staro muslimansko groblje, o kojem informira Mehmed Mujezinović: “Pored nišana sa turbanima, na kojima su isklesani tubasti mačevi i rozete, postoje i nišani slični preslicama ili pak podsječaju na krstače. Jedan takav nišan visine 105 i osnove 35 x 13 cm sa polukružnim završetkom ima tri polulopte (jabuke). Nožni nišan je stela sa dvije jabuke. Grob je ograđen velikim kamenim pločama.” Jedan nišan iz Goruše, također u obliku preslice, ima upisanu hidžr. 904. ili 1497/98. godinu.

Nišani u obliku preslice na tlu općine Visoko, prema istraživanjima Esada Durajlića, kao muslimanski nišani također se nalaze u mezarjima Nad Bedemom – Grajani, Tabakov do – Gračanica, Livade – Loznik, Šehidova luka – Lužnica, Tamnica – Bukovik. Na mezarju Sjeversko, u selu Šošnje, nalaze se “četiri nišana u vidu preslice, hidžr. godina 903 (1497./1498. godina.).”

Na lokalitetu Podgrebnjača, nedaleko od Ćatića i pored puta za Kraljevu Sutjesku, u starom i još uvijek aktivnom muslimanskom groblju, nalazi se nišan u obliku preslice, što je “kršćanski nišan” nad muslimanskim grobom. O tom nišanu Mehmed Mujezinović piše: “Karakterističan i rijedak je i nišan u formi preslice ili pak krstače u kojoj su bočni krakovi prikraćeni. Završni dio njegov je polukrug u kojem je sa jedne strane isklesana rozeta. Nišan je visok 170, širine 60 i debljine 20 cm.”

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close