Šta je bosanska nacija? Da li ona postoji i u kom obliku ili se radi o neostvarivom političkom projektu kako tvrde mnogi kritičari ideje o bh. naciji? „Da li je moguća bosanskohercegovačka nacija?”
Ajdin Kamber – dw,com
„Da li je moguća bosanska nacija?” naziv je debate održane u Sarajevu, ali i pitanja postavljenog publici. Njih pedesetak je gotovo jednoglasno, podizanjem crvenih i zelenih listića, potvrdno odgovorilo na postavljeno pitanje, na što je reagovao politolog, novinar i učesnik debate Tvrtko Milović, smatrajući kako bi rezultati istog ispitivanja bili u potpunosti suprotni kada bi se sprovodili u drugim dijelovima zemlje, misleći pri tome na entitet Republika Srpska i na zapadnu Hercegovinu gdje većinom žive Srbi, odnosno Hrvati.
„Već nam to govori da je ta nacija praktički nemoguća”, naglašava Milović i dodaje kako je sa praktičnog aspekta formiranje bosanskohercegovačke nacije gotovo nemoguće u ovome trenutku, u ovom vremenu i u ovim granicama BiH.
„Ne znam hoće li u tom smjeru to ići jer mi imamo zaista formirane tri etničke zajednice koje imaju svoje zajedničke komponente i koje se ne daju razbiti silom. Dakle mogu se možda nekim drugim putem, ali ne silom”, objašnjava Milović.
S druge strane, potpredsjednik Federacije BiH Igor Stojanović smatra da postoji mnogo ljudi koji se osjećaju prvenstveno kao Bosanci i Hercegovci i kojima je to prvi identitet, prije i vjere i prije bošnjaštva, hrvatstva i srpstva.
„Smatram da je bosanska nacija najugroženija nacija u BiH i da sva priča od predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka je ustvari samo jedan produkt nacionalizma, a suštinski trebamo razgovarati o ugroženosti Bosanaca i Hercegovaca u svakom slučaju“, upozorava Stojanović.
Problem identiteta
„U BiH su čvrsto formirana tri identiteta – bošnjački, hrvatski i srpski, kojih se ljudi neće odreći”, kazao je politolog i novinar Danijal Hadžović i dodao kako je to gotova stvar i da su ti historijski procesi završeni što se vidi po ponašanju ljudi na izborima i njihovom razmišljanju. On nije oduševljen idejom da se pojam Bosanac i Hercegovac uvodi kao četvrta komponenta u politički sistem i da se od toga pravi neki četvrti narod ili četvrta grupa.
„Ali, mislim da bosanski identitet, da biti Bosanac i Hercegovac, treba prvenstveno tretirati kao nešto što podrazumijeva identifikaciju sa državom Bosnom i Hercegovinom i da to treba biti natkrovljujući identitet u kojem će se dovoljno komotno osjećati svi građani BiH bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, bez obzira da li oni bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi Jevreji, ili pripadnici bilo koje etničke grupe“ zaključuje Hadžović.
Za političkog analitičara Žarka Papića bosanstvo je zajedništvo, zajednički život, identitetska država, i dodaje da to ne znači da treba gušiti nacionalne odrednice i likvidirati nacionalne identitete.
„Ja mogu razumjeti dobru volju da budemo jedinstveni i da se suprotstavljamo nacionalizmu, da izlaz vidimo u formiranju bosanske nacije. Ali rezultat je onda potpuno kontraproduktivan. Taj rezultat jača nacionalizme i kod Hrvata i kod Srba. Dakle, potpuno kontraproduktivan efekat“, upozorava Papić i naglašava kako je ravnopravnost ključ dobrih odnosa.
„Nova nacija u BiH koju evo zovemo bosanska nacija nije moguća zato što su u BiH već formirane tri autohtone nacije“, smatra Papić.
Stojanović se vratio u devedesete i podsjetio kako je veliki broj građana vjerovao kako je borba za identitet Bosanca i Hercegovca završena sa nezavisnošću zemlje i onoga momenta kada smo dobili potvrdu od UN-a da smo država.
„Međutim, ne lezi vraže, potpisali su Dayton u kojemu je Bosanac i Hercegovac u potpunosti zaobiđen. Ja smatram da za mene kao političara da je za opstanak BiH ključno da identitet identifikujemo sa državom“, smatra Stojanović i pita se kako omogućiti ravnopravnost onih koji se danas izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci.
Da li više Bosanac znači manje Bošnjak?
Promatrajući historijski aspekt, pogotovo u posljednjih trideset godina, Stojanović primjećuje kako je većina Srba i Hrvata u BiH opredijeljena da se identifikuju prije svega kao Srbi i Hrvati i da ne žele odustati od svog identiteta, ali isto tako da kod dijela Bošnjaka postoji promjena kursa i tendencija da zadrži upravo taj identitet izbjegavajući bosanskohercegovački.
„Ono što možemo čuti od strane dobrog dijela Bošnjaka koji se identifikuju sa desničarskim strankama je to da identitet Bosanca prestavlja danas nešto što ugrožava Bošnjaka. Nešto što polovi kompletan identitet Bošnjaka na način kako bi se razjedinili i kako bi ova dva snažna nacionalizma u BiH kroz historiju uspjeli podijeliti BiH i na neki način Bošnjake ostaviti okružene i izolovane i da ih je još manje“, smatra Stojanović.
Radikalizacija i svrstavanje u nacionalne torove
Učesnici debate zaključuju kako se posljednjih godina zaoštrava nacionalistički narativ u cijeloj zemlji, posebno u entitetu Republika Srpska, gdje je uslijed promjene političkog kursa i radikalizacije koncept identifikacije građana sa državom polako blijedi i da su propuštene određene šanse u proteklom periodu.
„Da ne spominjem 2000. godinu kada ste imali čak jak lijevi pokret u RS koji je tad predvodio Milorad Dodik i koji su bili za saradnju i za izgradnju bosanskohercegovačke države. Ja čak pamtim Dodikovu rečenicu iz 2002. ili 2003. godine kada kaže ˈNiko ne može voljeti Bosnu i Hercegovinu više od meneˈ”, podsjetio je Hadžović i dodao kako je situacija danas umnogome drugačija i sa državom BiH se identifikuju stanovnici naseljeni uglavnom u bošnjačkim urbanim sredinama.
„Međutim kada odete u Banjaluku, u Široki Brijeg, taj identitet gotovo da ne postoji. Imate zatvorene entitete, imate vrlo malo zastava BiH. Nemate organizovanog navijanja za reprezentaciju BiH” kaže Hadžović i naglašava kako niko i ne pokušava u tim mjestima promovisati taj identitet i taj koncept.
„Ja znam mnogo ljudi i u Banjaluci, i u Bijeljini, Posušju… koji bi bili spremni prihvatiti neke puno progresivnije liberalne politike. Ali nemaju neku organizaciju niti stranku koja bi im omogućila da budi njen dio i koja bi zastupala njihove interese u tim sredinama. Na žalost, ideja o bosanskoj naciji i bh identitetu danas je svedena na teoretisanje, na pisanje par intelektualaca i jednog ili dva novinara”, zaključuje Hadžović.
Milović napominje da dolazi iz srednje Bosne i krajeva koji su dominantno naseljeni Hrvatima i da tamo postoje ljudi koji bi navijali za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
„Ali ako gledate BiH kada izgubi od Luksemburga nemate vi tu materijala da se uhvatite za nešto“, pojašnjava Milović jedan od integrirajućih faktora kojih nedostaje kako bi se ljudi mogli identifikovati sa državom. Napominje kako trebamo biti svjesni da i Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju dodatne države koje ih sa hrvatske strane pune novcem, a sa srpske poviješću, ideologijom, kulturom i svime onim što ne mogu dobiti iz Sarajeva.
„Iz Sarajeva ne dobiju ništa. Ako upale neki medij dobiju eventualno neku uvredu. Sve su to faktori koji čine, približavaju ili udaljavaju jednu naciju. U ovom slučaju udaljavaju“ zaključuje Milović.
Papić naglašava kako voli Bosnu i Hercegovinu, njen je građanin i dijeli identitet s njom, ali i da je svjestan kako veći dio građana u entitetu Republika Srpska ne prihvata bosansku naciju.
„Ali državu BiH mislim da prihvataju u mnogo većoj mjeri nego što izgleda po medijima, a da ne govorim po rukovodstvu, Dodiku i kompaniji koja vodi“, smatra Papić.
Što se Hrvata u BiH tiče, Milović smatra da, dok postoji Hrvatska oni se neće okrenuti drugoj naciji, neće se odreći svog jezika, kulture, novca kojeg dobivaju, Jadranske obale, reprezentacije Hrvatske i svega što čini tu naciju.
„Dakle, te se stvari ne mijenjaju. Ali postoji mogućnost da ljudi prihvate Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Ne mora im to biti ni identitet primarni. Evo meni osobno to nikad ne bi bio primarni identitet, ali ću priznati državu“, zaključuje Milović.
Male šanse za ujedinjenje
Od bosanskohercegovačke nacije ne treba odustati, smatra Hadžović, ali bi na prostoru čitave BiH neko trebao provoditi konkretne aktivnosti, organizacione i propagandne kako bi se promovisao bosanskohercegovački identitet i zajedništvo za što je potreban veliki broj ljudi i organizacija.
„Nažalost, danas takvog pokreta i takvih organizacija nema. Doseg te ideje danas završava, ne samo na ograničenom broju građana, nego i na ograničenom teritoriju BiH“ smatra Hadžović i dodaje kako „uz konstantne sukobe, uz ovakav rječnik, uz ovakav mrzilački nacionalizam koji je prisutan na našoj političkoj sceni, ja ne vidim da se u ovakvoj atmosferi može pojaviti pokret koji bi imao dovoljno snage da bi počeo ujedinjavati sve građane BiH”.
