Građanska dužnost zahtjeva da poštujemo tužilačku i sudsku vlast. Ali patriotska savjest proziva nas da dignemo glas protiv nepravde. Opet smo suočeni sa izborom između građanske dužnosti i patriotske savjesti.
Od jučer razmišljam da te zovnem da porazgovaramo nasamo u četiri oka. Pun sam k'o šibica. Ali strah me. Rekao bih stid me pogledat ti u oči. Nisam kriv. Ali u dubini duše moje osjećam krivicu. Mislio sam da kod tebe mogu naći sitnicu utjehe ako je još igdje ima. A opet ne znam šta bih ti rekao. Ostao sam bez riječi. I gore od toga ostao sam bez pameti. One naše zajedničke pameti. Nema više. Nema više naše zajedničke pameti. Ni naše zajedničke svijesti. Ni naše zajedničke riječi. Očito svako ima samo svoju pamet. Koja ne može daleko dobaciti. Ali može svaku drugačiju pamet odbaciti. Kratka pamet je opasna na dugom putu. A put naš je dug. I svakim danom sve više neizvjestan. To što su jučer uhapsili našeg komadanta po komandnoj odgovornosti je samo jedan od znakova naše kratke pameti na našem dugom putu. To je i znak naše male pameti sa velikim stomakom.Građanska dužnost zahtjeva da poštujemo tužilačku i sudsku vlast. Ali patriotska savjest proziva nas da dignemo glas protiv nepravde. Opet smo suočeni sa izborom između građanske dužnosti i patriotske savjesti. Kao i dosada, ja biram patriotsku savjest i iskazujem građansku neposlušnost. Biram moralnu savjest kao svijest o mojem pravu da branim čast i slobodu mog naroda i moje države. Znam da se slažeš sa mnom. I znam da nismo sami. Ta misao olakšava, ali ne rješava naše stanje izgubljenosti u svijetu koji nema milosti. U svijetu koji kažnjava one koji nisu loši, ali su mogli biti bolji; dok one koji su loši nagrađuje zato što su mogli biti lošiji. Tako nam je danas naše stanje – tužiteljstvo tuži nas zato što smo mogli biti bolji. A bili smo dobri. Branili smo pravo i slobodu našeg naroda i naše države. Branili smo vrijednosti Europe. Vrijednosti koje su dušmani napali sa namjerom genocida. Od jučer niko od nas koji smo branili našu čast i slobodu u Bosni nije prav u svom domu i domovini. U svojoj državi. Svi smo krivi, jer smo ostali živi. A plan je bio da nas nema. To nam se poručuje gotovo svakodnevno. Nema vas. Nema vas u vašoj naciji… u vašoj državi… u vašem jeziku… u vašoj kulturi… u vašoj historiji… u vašem pamćenju… nema vas nigdje… Naravno ima nas, ali pod optužbom do zatvora… ali pod prijetnjom do podanosti… ali pod ucjenom do izdaje… ali pod silom do nestanka…
Lijepo je biti lijep. Lijepo je biti učtiv. Lijepo je biti blag. Ali je naivno biti naivan. Naivno je biti kratke pameti na dugom i neizvjesnom putu. Naivno je biti bolestan od naivnsoti da hapšenje našeg komadanta nije ništa strašno. Naivno je misliti da će se na tome završiti. Neće se na tome završiti. Ovo je samo početak procesa koji sve nas čeka. Procesa koji čeka sve bosanske patriote koji su se borili, ali nisu poginuli u toj borbi, za čast i slobodu svog naroda i države. Čeka nas proces hapšenja jednog po jednog borca za našu čast i slobodu. Krivi smo im zato što smo ostali živi. Njima ni naši šehidi nisu bez krivice. Svi smo mi njima krivi – i živi i mrtvi. Ne, nije ovo nikakva paranoja. Ovo je istina koju mi znamo u našoj duši. No, mi se njih ne bojimo. Ne bojimo ih se zato što se ne bojimo samih sebe. Ne bojimo se našeg života u časti naše vjere i slobodi naše države. Oni se boje nas zato što se boje samih sebe. Strah ih je od grijeha kojeg su počinili prema nama. Grijeha genocida, kojeg neće da priznaju. Isplatilo im se pa misle da mogu opet. Svoj grijeh nisu priznali. Nisu se pokajali. Nisu od nas oprost zatražili. I zato se oni boje nas a ne mi njih. I zato nas hapse. Nemoj mi reći da tužilaštvo radi svoj posao profesionalno i objektivno. To je priča za naivne. Za one koji još nisu shvatili da je naš put dug. I trnovit. Zato nam valja našu pamet produžavati na tom dugom putu. Pamet nam mora biti duga kao što je i naš put dug. I oštra mora biti naša pamet kao što je oštro trnje na putu. I bistra mora biti naša pamet kao što je bistra Drina, i Una, i Sava i Neretva. I zajednička naša pamet mora biti kao što nam je zajedničaka sudbina. I slobodna naša pamet mora biti kao što je slobodna uvijek bila naša bosanska duša… nikad pokorena… uvijek prkosna od sna…
Piše: Mustafa Cerić
(Vijesti.ba)
