AUTOR: OLIVERA JOVANOVIĆ
”Mama, dolazio je neki sveštenik na vrata… Mislim da se zove Sava…”
”Aaaaa, Vasilije, kako misliš da se zove Sava… ”
”Jeste Sava jer čim čujem Sava, odmah se sjetim kako si me štipala da prestanem recitovati u prodavnici: Sveti Sava Srbe voli… “
”Ispovijedam da te jesam štipala da prestaneš… nego, šta je htio Sava…”
”Ne brini, nije mi vidio naušnicu, instinktivno sam, kada sam otvorio vrata i ugledao sveštenika koji liči na dedu, zaklonio uho… Deda bi, da mi to vidi, bio ljut pa sam pretpostavio da bi tako i ovaj sveštenik…”
”Vasilije, ti ko kiša oko Kragujevca… Šta je tražio otac Sava?”
”Ništa, pozvao sam ga da uđe, ali je rekao da bi rađe malo prošetao Sarajevom, da pokuša pronaći neki kanon… da će nam se javiti ponovo… Možda je izgubio fotoaparat, pa kaže kanon, ipak je o. Sava stariji čovjek.”
Narednih dana sam očekivala dolazak sveštenika koji liči na moga oca… Nije se pojavio…
Neočekivano stigla je i pandemija COVID-19, pa je kucanje na vrata i zvanog gosta postalo raritet.
Susreti na ulici, postali su, pak, očekivani…
”Mama sreo sam sveštenika Savu… Na Baščaršiji… Kaže da je našao kanon… U Muzeju Stare crkve… Samo me je zbunio sa tim kanonom, kaže da je lijepo što je urađeno fototipsko izdanje tog kanona… I da bi bilo lijepo da se za taj kanon zna malo šire, kao što se zna za sarajevsku Hagadu, jer ipak je kanon sarajevski! On je stariji čovjek, možda je nešto pomiješao… mislim OK da je našao fotoaparat u Muzeju, logično je, slikao je nešto pa ga zaboravio, ali fototipsko izdanje…”
”Ne, Vasilije… nije ništa pomiješao… Kanon nije fotoaparat! To je zakonopravilo, nomokanon ili krmčija od glagola krmiti, kormilariti – voditi! Čovjek je dobro rekao! A što vi mladi sve vezujete za tehniku već pomalo brine. Sarajevski nomokanon ili poznatije Sarajevska krmčija je prepis Zakonopravila svetog Save iz 1308. godine i čuva se stotinama godina u Staroj crkvi. Dugo se mislilo da je taj važan spis iz 1371. godine, ali se, prilikom štampanja fototipskog izdanja, prije desetak godina, otkrilo da je ipak iz 1308.”
”A mama, dobro, dobro shvatio sam… ali kakve veze ima sarajevska hagada sa sarajevskim kanonom mislim krm… teško mi je to izgovoriti…”
”Da, da je engleski bilo bi ti lakše. Krmčija je stari naziv iz našeg jezika. Krma brodska vodi brod, tako je krmčija spis koji sadrži pravila za vođenje naroda… u ovom slučaju Crkve, a Crkvu čini narod… Sveti Sava je napisao prvu srpsku krmčiju, zakonopravilo… Prepis tog Zakonopravila se čuva u Muzeju Stare crkve, ali malo ljudi to zna… Za Hagadu se zna i treba tako. Za Zakonopravilo se ne zna…
Evo ni ti ne znaš iako ti je otac tamo služio preko dvije decenije. I deda je tamo rukopoložen. Ti i braća ste kršteni u Staroj crkvi… Uh, malo mi je teško to sve poredati u glavi sada… Ti si u stvari bio prva beba krštena u Staroj crkvi posle zadnjeg rata. Rat je stao 1995. godine, a ti si kršten 2002. Imao si mjesec dana. Kakva je to radost bila za našu malu zajednicu. Sunčan junski dan, a dvorište Stare crkve puno naroda. Prepričavalo se godinama, tvoje krštenje…”
”Stani mama, tata je pričao o tome – kad je rađeno fototipsko izdanje… On je bio dio te priče… Znam… nego me je kanon odveo u smjeru moje generacije koja je više elektronska nego pisarska… Znam o čemu govoriš. A i recitovao sam o svetom Savi iako si me štipala dok sam ja bio simpatičan teti u prodavnici kad sam zagrmio da ‘Sveti Sava Srbe voli’… U stvari, samo sam htio pokazati teti da sam naučio ‘Himnu svetom Savi’ da je recitujem na Savindan. A ja volim da šokiram, sjećaš se kako sam jedini na rimokatoličkom vjeronauku naučio ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’ i dobio pet…”
”Da, da, sjećam se… Šokirao si vjeroučiteljicu jer si se javio da recituješ iako ti je ranije rekla da ti to ne treba da naučiš…”
”Jeste, ali dobio sam pet iz vjeronauke… Nego, sveštenik Sava je rekao da se ruka svete Tekle, koju je donio iz Svete Zemlje, dostojno čuva u Staroj crkvi, a da je on kao mladić više bio vezan za humsku oblast jer je tamo trebalo da kormilari… Vidiš kako sam brzo naučio riječ krmiti – kormilariti…
Ali Sava nije ostao ovdje, otišao je u manastir u Grčkoj, da se moli za život svijeta. Sad je pošao da obiđe i ove naše krajeve. Kod nas je došao na vrata onomad jer zna da smo dugo tu… Pitao me je i gdje su ljudi… Drago mu je što je tata posadio kivi kraj Stare crkve i da se okrijepio u hladu, podsjetilo ga na kraj iz kojeg dolazi, na Svetu Goru. Rekao je i da se moli da se tata oporavi. Voli sveštenike koji vole ljude…”
”Vasilije, ili imaš čarobnu maštu ili si sanjao? Sve vrijeme pričaš o svetom Savi…”
”Jesam, sanjao sam. U stvari, provjeravam koliko ti o svemu tome znaš… Malo stare lekcije, ipak sam ja kao mali recitovao teti u prodavnici da ‘Sveti Sava Srbe voli’…”
”Si sine profesore, pa evo da krenem: Sveti Sava je sve ono što mi danas nismo. Princ koji je postao monah. Monah koji je pokucao na vrata svetogorskog manastira daleko od trona koji ga je sledovao. Episkop koji je prosvjećivao, odgajao i davao i dao sebe za život svijeta. Svetitelj čije ime s ponosom izgovaramo. A da li tako živimo? Da li živimo život dostojan takvog pretka koji je znao da ništa nije od ovoga svijeta, ali da se kroz ovaj svijet spašava. Tvorevina nas gleda i kaže uzmi me i spasi se sa mnom. Gleda nas i čeka. A mi…
Ne znamo za žive, a ni za mrtve. Za grobove onih koji nemaju potomke… Ovdje u Sarajevu. Gledaju nas i čekaju – grobovi onih koji nemaju potomke. Čekaju na potomke nekog svijeta kojeg su stvarali svima i za sve. Čekaju da se kroz njih spasimo. Da se oplemenimo kroz taj maleni čin. Čin koji će ih istrgnuti od zaborava i poniženja da im vječna zemaljska kuća bude prekopana.
Grobove neće prekopati jer su u njima pravoslavni hrišćani, Srbi, potomci svetog Save. Prekopaće ih jer su ih potomci zaboravili. A sveti Sava je ostavio mnoge zadužbine, a najveća je zadužbina duha, da zadužbinarimo tako što ćemo se opomenuti jedni drugih, što ćemo biti potomci onima koji ih nemaju i pronaći način da im grobove sačuvamo. Da li me razumiješ?”
”Jesi odužila i filozofirala, ali ipak sam tvoj sin pa te razumijem… Trebamo biti dostojni potomci velikog prosvjetitelja. Za početak, pokušati sačuvati grobove onih koji nemaju potomke, jer se isti neće prekopati i prodati ako mi budemo dostojni potomci svetog Save. Sutra je Savindan. OK neću recitovati teti u prodavnici ‘Sveti Sava Srbe voli’ jer ako ne nađemo način da sačuvamo grobove svojih predaka, nismo dostojni potomci i neće nas više ni voljeti… Sveti Sava… Jesam li dobro shvatio?”
”Savršeno, Vasilije! Glagoljiv si!”
”Šta sam?”
”Sve OK. You understood.”
***
P.S. Po Zakonu o grobljima u Kantonu Sarajevo, ako se ne plaća grobarina za održavanje grobnih mjesta, grobovi se mogu posle nekog vremena prekopati. Zakon je isti za sve. Činjenica jeste da je najviše pravoslavnih grobova za koje se ne plaća grobarina. Razlozi su mnogi. Bez obzira na razloge, sveti Sava bi volio da nađemo način da se grobarine za one za koje nema ko da plati, plate. Tako bi bili dostojni potomci svetog Save, prvog srpskog prosvjetitelja i učitelja i arhiepiskopa.
autograf.hr
