Primjetno je kako se u Hrvatskoj tijekom pandemije nimalo zanemariv dio demokratski izabranih političara jasno ne ograđuju od zavjereničkog mnijenja koje dolazi iz spektra najgrubljih teorija zavjere. To, naravno, nipošto ne opravdava da ih se naziva teoretičarima zavjere.
No postaje sve jasnije da pojedinci poput Raspudića i Selak pri podržavanju prosvjeda protiv pandemijskih mjera nemaju poteškoće s tim da trenutno iznimno složenu društvenopolitičku i javnozdravstvenu problematiku razlažu krajnje pojednostavljujućim argumentima i porukama koji često ne zrcale ozbiljnost ove krize.
Tako pokazuju da su kompatibilni sa zavjereničkim kružocima. Strogo gledano, dakle, nije riječ o teoretičarima zavjere, već o političkim kalkulantima koji otkrivaju blagodati prosperirajuće branše zavjereničkog poduzetništva.
Izvjesno je kako populisti iz MOST-a koketiraju s najunosnijom političkom klijentelom, naime, onom koja je sklona populističkim apelima. Primjetno je da glasno podupiru distinkciju između moralno čistog malog čovjeka i HDZ-ovske elite.
Ono što MOST-ovci prešućuju je da pri tome profitiraju od višedesetljetne populističke prakse koju je etablirala upravo ta elita protiv koje mobiliziraju narod.
HDZ nikad nije bio poznat po tome da je građanima i građankama pristupio pozivom na konstruktivnu razmjenu mišljenja i stvaranje javne debate, već je permanentno apelirao na afekte i identitarne reflekse. Zato nije ni za očekivati da će građani i građanke koji su politizirani isključivo putem emocionalnih apela imati smisao za racionalno vođenu javnu debatu.
Narodu koji je prošao kroz takav politički – nazovimo ga – odgoj, središte političkog diskursa ne mogu činiti argumenti. Radikalno emotivni pristupi stvaraju pojedince kojima se društvenopolitička stvarnost ne vrti oko argumenata, već isključivo oko nepromišljenih doživljaja i šarolikih asocijacija.
Za očekivati je kako će MOST, pecajući biračko tijelo koje je sklono populističkim porukama, najkasnije na sljedećim izborima za Europski parlament osigurati pokoji lukrativni položaj nekom od svojih kandidata.
Sve što za to treba učiniti upravo i čini tako što odbija proturječiti zavjereničkim narativima. Na taj način možda mobilizira narod protiv proizvoljnih, dijelom i urnebesnih vladinih mjera, ali istovremeno podupire narative koji počivaju na nedokazanim premisama koje, kao što u nastavku želim pokazati, uništavaju vjeru u liberalnu demokraciju.
Distopijski narativi o ”novoj normalnosti” sastoje se iz spoja šarolikih asocijacija u kojima svaki pojedinac može prepoznati poneku vlastitu sumnju, neovisno o tome kojem političkom taboru on ili ona pripada.
Redovita testiranja, postrožena pravila za putovanja, ograničenje kretanja i izdavanje COVID certifikata podupiru sintagmu nadziranja i kažnjavanja koja rijetko kome uistinu može biti primamljiva.
Pojačana digitalizacija i poticanje na bezgotovinsko plaćanje zaokružuju narativ, stvarajući prispodobu o takozvanom ”velikom resetiranju”. Tako smo, navodno, nadomak prelasku u potpuno kontrolirano društvo koje podliježe volji totalitarnog režima.
Izrazito asocijativni umovi čak i dolaze do zaključka kako sve upućuje na uspon tehnokratskog tipa globalne vlade koja nastoji etablirati plansku ekonomiju.
Takva naizgled obuhvatna, ali zapravo krajnje pojednostavljujuća objašnjenja s lakoćom mogu fascinirati narod, koji se notorno muči sa složenosti društvenopolitičke stvarnosti.
Kako potreba za jasnoćom često proizvodi najbanalnije slike kao orijentir za naš moralni kompas, na meti teoretičara zavjere, koji preplavljuju društvene mreže, često se nalaze medijski istaknuti pojedinci. Oni su navodno odgovorni za svo zlo.
Tako se hrani fikcija da iza svake krize, bila javnozdravstvena, ekonomska ili klimatska, stoji pojedinac koji nalikuje na bondovskog zlikovca.
Antagonisti iz 007-serijala koje, među ostalim, portretiraju Mads Mikkelsen, Christoph Waltz i Rami Malek, na filmskom platnu igraju istu ulogu koju u zavjereničkoj stvarnosti igraju Bill Gates, George Soros i Christoph Schwab.
Riječ je, naime, o fikciji autonomije zla, kako je to nedavno nazvao njemački filozof i publicist Richard David Precht. Radi se o konceptu gotovo biblijski koncipirane zlovolje, utjelovljenoj u ultimativnom zlikovcu koji vuče konce u pozadini.
Takvo poimanje stvarnosti zapravo je krajnje pubertetsko, u što se izrazito asocijativni umovi mogu uvjeriti i pogledom na dobnu ocjenu Bond filmova, koje većina nadležnih službi kategorizira prikladnima za 12-godišnjake i -godišnjakinje. Službeno objašnjenje je da filmovi počivaju na vrlo slikovitom i pojednostavljenom prikazu dobra i zla.
Problematični nisu maštovito osmišljeni zavjerenički narativi, već prešutna pretpostavka na kojima se oni temelje.
Premisa koja se provlači kroz gotovo sve teorije zavjere glasi, da demokratski procesi ne postoje i da jedina volja koja se kroz politiku uobličava nije volja građana, već volja nekog svemoćnog zloduha.
Za pobunjene građanke i građane Republike Hrvatske, koji na izborima uvijek iznova propuštaju demonstrirati svoju suverenost tako da izmjenjuju postavu u centru političke moći, takvo je poimanje politike ništa drugo nego samozavaravanje.
Pomisao na to da su populisti poput Trumpa, Bolsonara i Johnsona uz autokrate poput Putina i Xi Jinpinga i u zajedništvu s centrističkim EU-političarima poput Merkel i Macrona dogovarali zajedničku biopolitiku i klimatsku histeriju (odnosno zavjeru), mnoge građane i građanke, čini se, ne stavlja pred logičke poteškoće.
No s obzirom na načelnu političku nezainteresiranost, sasvim je razumljivo da se građani i građanke ponašaju kao da ne postoje politički razdori unutar same EU, kao da Brexita nije ni bilo, kao da nema sistemske konkurentnosti između Kine i Zapada.
Zavjereničko shvaćanje politike pretpostavlja da u osnovi ne postoje različiti interesi između zemalja, da, naime, nema ni sukoba interesa unutar društava, da nema istinskih konkurenata u gospodarstvu niti razilaznih gospodarskih modela.
Počiva, dakle, na načelnom nepovjerenju u liberalno-demokratski ustroj država Zapada.
Rijetkim upućenicima u istinu koja se skriva iza navodne zavjere često nisu bitni takvi argumenti. Čini se da načelno nisu fokusirani na debatu, već na pitanje o položaju koji žele zauzimati u zajednici i društvu.
Potreba za vlastitim identitetom tako guši potrebu za upoznavanjem drugih perspektiva i konstruktivnim razmjenjivanjem argumenata.
AUTOR: BORIS LEŽAJA
autograf.hr
