Foto: Polis.ba
Stalna i prevelika patnja kroz koju pojedinac i čovječanstvo prolaze, neprestano dovode u pitanje vjeru u Boga. Svaki vjernik postavi sebi povremeno pitanje: „Zašto tolika patnja u svijetu ako svemogući i dobri Bog ljubi svijet koji je i stvorio?“
„Zašto upravo ja? Često pitanje osoba koje pate. Radije treba postaviti
pitanje: Zašto bih upravo ja trebao živjeti bez patnje?“
Paul Wilhelm von Keppler (1852.-1926.), njemački katolički teolog
Ako prihvatimo da postoje različiti oblici tjelesne i duševne patnje i da je patnja sastavni dio čovjekova života, onda je također prihvatljivo da nema čovjeka koji, gotovo konstantno, zbog nečega ili nekoga ne pati. Ljudi pate zbog: neostvarenih snova, gubitka dragih osoba, marginalizacije, progona, ograničenja raznih vrsta, razočarenja, starosti, bolesti, gladi, djece, nestašice, rata, ostavljenosti, prijatelja, previše rada, nezaposlenosti… Postoji također subjektivna i objektivna patnja. Na primjer, ne doživljavaju svi isto strah od budućnosti. Neki se zbog straha od potencijalne budućnosti razbolijevaju, dok neke to ne pogađa previše. Dakle, to je subjektivan odnos prema vremenu koje će doći. Ali kad se radi o tjelesnoj patnji zbog neke bolesti ili ozljede, onda tu govorimo o objektivnom uzročniku patnje, premda ni tu ne pati svatko na isti način.
Patnja je stanje koje prati čovjeka od samih početaka njegova postojanja, kao vrste, ali isto tako, prati svakog pojedinca od njegova rođenja pa sve do smrti. Ipak, ne pate svi na isti način i ne daju svi iste odgovore na patnju. Neki traže, za svaku vrstu patnje, uzročnike u drugima, iako su često i sami odgovorni za stanje u kojem se nalaze. Trenutne klimatske promjene koje stvaraju velike probleme ljudima, biljkama i životinjama, za jedne su Božja kazna, dok je za teoretičare urote to smišljena režija vladajućih svjetskih struktura. Ovdje bih više prostora dao znanosti i čuo njezino mišljenje o klimatskim promjenama.
Antropocen
Paul Crutzen (†2021.), nizozemski meteorolog i kemičar, godine 1995. dobio je Nobelovu nagradu za kemiju, skovao je 2000. godine izraz antropocen (ljudsko razdoblje). On naziva naše razdoblje antropocen koje je zamijenilo prije 12.000 godina započeto razdoblje holocen (holos = cijeli, potpuni; post-pleistocenski geološki period kvartara). Prema njemu, čovjek ne samo da je promijenio prirodu, nego je čitav planet izbacio iz ravnoteže i preoblikovao ga. Čovjek je postao uzročnikom mnogih zala i patnji, prijeti uništenju cjelokupnog života na našem planetu. Dakle, čovjek, kao meta-biološko biće, adresa je na koju se trebamo obratiti zbog opasnog, po sebe i druge, načina vođenja života na Zemlji, treba samo rasvijetliti krivičnu odgovornost optuženika (Sloterdijk).
Neki opet patnju pripisuju sudbini koja ih je zadesila, nekoj vrsti predodređenosti; nekima je opet patnja put prema pročišćenju i otkupljenju; nekima je patnja prirodna pojava, a opet neki pripisuju patnju nekom zlom uzročniku ili jednostavno zlim ljudima, itd.
Kod nas se često, nakon rata 1992.-1995., može čuti kako je netko nešto i „zaslužio“: pojedinci, obitelji, grupe, narodi. Jedna obitelj je u mome kraju u ovome ratu izgubila šest članova. Čuo sam kako govore da je ta obitelj i u Drugom svjetskom ratu izgubila šest članova, kao da ih nekakav urok prati pa su i u ovom ratu izgubili isto toliko osoba. Neki čak i nečiju bolest – po starozavjetnom uzročno-posljedičnom zakonu „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu“ (Jer 31,29) – pripisuju zaslugama (grijesima) roditelja ili predaka, pa prema tome i Božjoj kazni. Ovakvo razumijevanje se rado primjenjuje na patnju drugih. Skoro me je iznenadilo razmišljanje jedne veoma religiozne 86-godišnje Talijanke Rossette, koja je prije dvije godine, u jeku pandemije, izgubila sina. Ona svaki dan moli krunicu i ide redovno u crkvu. Za smrt svoga sina i svoju bol ne optužuje Boga, pronašla je umirujući odgovor za sebe. Ona kaže: „Bog nije htio smrt moga sina. Mi smo kao biljke i životinje. Neke žive duže a neke kraće. Bog voli svoja stvorenja. On nema ništa s našom smrću.“ Vidio sam u očima ove žene da vjeruje u ono što kaže i da joj to uvjerenje olakšava život i čini je zahvalnom prema Stvoritelju i prema životu.
Razni utjecaji na našu viziju patnje
Ljudi često nisu ni svjesni koliko ih određuju slike svijeta koje su nesvjesno preuzeli iz određene religije, nekada je to i konglomerat religija, iz neke filozofije, svjetonazora, ideologije, a čak možda i iz tradicija i običaja koji su odavno zaboravljeni.
Nekima je hinduizam odgovor na pitanje čovjekove patnje. Hinduizam vidi u patnji i smrti nužni put prema oslobađanju duše (atman) iz materije i prema ponovnom rađanju (samsara). Ponovno rađanje nije cilj u hinduizmu, nego je cilj iskupljenje (mokša) i ponovno povezivanje sa svojim iskonom (brahman). Nehinduisti misle da ponovnim rađanjem hinduisti mogu ispraviti greške koje su pravili u prethodnom životu. Ne, duša se ne sjeća da je već bila u nekom tijelu i što bi sada trebala drukčije i bolje napraviti da bi bila otkupljena. Ponovno rađanje je kazna za prethodni život – jer se nije napravilo dovoljno dobrih djela (karma) – a ne nagrada, inače bi duša bila otkupljena i nestala u velikoj duši (brahman).
Odnos prema patnji u Starom zavjetu
Stari zavjet je bogat figurativnim izražavanjem pa tako patnju opisuje kao: udarac, nevolju, bol, zlo, nesreću, muku, … Dakle, ljudska patnja je višeslojna, pogađa čovjeka na različite načine i u različitim prilikama. Majke pate za djecom u nevolji. Nerotkinje zdvajaju nad svojom sudbinom. Suša i ratovi su veliko zlo koje pogađa pojedinca i narod. Ljudi pate zbog osjećaja odsutnosti Boga: „Zašto, Jahve, stojiš daleko, zašto se skrivaš u dane tjeskobe?“ (Ps 10,1). Pati se i zbog zaslužene kazne Božje: „Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!“
Job i patnja
Job je čestit i pravedan čovjek, darežljiv prema siromasima i strancima, primjer pobožnog i bogobojaznog čovjeka. U Knjizi o Jobu se dovodi Jobovu nesreću u vezu s opkladom između Sotone i Boga. Sotona tvrdi da je svaki čovjek poročan samo ga treba staviti na kušnje (usp. Job 2,1-8). Jobova žena ga poziva na proklinjanje Boga koji tako nešto dopušta. Starozavjetni Job ostaje nepokolebljiv i ne gubi vjeru nakon svih iskušenja i ovozemaljskih patnji. Ne prihvaća rašireno uvjerenje da su nesreća i patnja Božje metode kojima iskušava čovjekovu vjernost. Job i dalje vjeruje u Božju blizinu i svjestan je čovjekove ograničenosti i čovjekovog nerazumijevanja Boga (usp. Job 2,9-10).
On se prepušta Božjem planu. Job ne rezignira, u susretu s Bogom je njegov odgovor na pitanje: zašto bol i patnja? Susret s Bogom mijenja njegov život. Njegov Bog je svemogući Bog, Bog ljubavi i života: „A Job ovako odgovori Jahvi: `Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. […] Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu`“ (Job 42,1-6). Job u patnji upoznaje sebe i Boga. Patnja mijenja njega i njegov odnos prema sebi, životu i prema Bogu.
Psalmi tužbalice
Psalmi ili religiozne pjesme najveća su pojedinačna knjiga Biblije. Tematike ove pjesmarice su različite: hvalospjevi, tužbalice, zahvalnice, himne, hodočasničke pjesme itd. Psalmi tužbalice na poseban način su svjedočanstva patnje starozavjetnog čovjeka. Psalmisti živopisno iznose pred Boga svu svoju patnju i bol. Izraelski narod je doživio svoga Boga kao onoga koji vidi i čuje ljudsku patnju i ne oglušuje se na nju, nego se objavljuje tamo gdje čovjek pati, intervenira i spašava ga.
Psalmi tužbalice se ne zaustavljaju na svojim žaljenjima, nego prelaze u molitvu i zahvalu s vjerom u Boga koji ne ostavlja čovjeka u njegovoj patnji. Ipak, nekada Bog ne sprečava zlo zlih ljudi, oni su često uspješniji, bogatiji i sretniji od patnika i pravednika. Kako s tim živjeti i vjerovati u pravednoga Boga koji tako nešto dopušta? Molitelj kaže za onoga koji se oslanja isključivo na svoje bogatstvo: „kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići“ (Ps 49,18). Psalmist je uvjeren da će takav biti kraj onih koji se oslanjaju samo na ovozemaljsko i materijalno. Tu je kraj njihovoj sreći. Oni nemaju budućnosti. Patnik i pravednik oslanjaju se na Boga koji je na strani onih koji zbog pravde pate, oni se nadaju u milost Božju: „A moju će dušu Bog ugrabiti podzemlju iz pandža i milostivo me primiti“ (Ps 49,16). Čovjek patnik „ojađene duše i probodenih bubrega“ spas i sreću traži u Božjoj blizini „A meni je milina biti u Božjoj blizini“ (usp. Ps 73). Bog se žali na sreću onih koji ne slijede njegove zakone a ne zaboravlja one koji se drže njegovih zakona i nakon njihove smrti.
Odnos prema patnji u Novom zavjetu
Sva četiri evanđelja mnogo prostora daju Isusovoj patnji, smrti i uskrsnuću. Za svetog Pavla su križ i uskrsnuće centar njegovog vjerovanja. Isus je predvidio svoju smrt i protumačio ju je kao oslobađajuće Božje djelo. On vidi u svojoj smrti dolazeće kraljevstvo Božje: „Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.“ Isus povezuje svoju smrt s voljom svoga Oca: „Govoraše: ‘Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!’“
Žrtvujući svoga Sina Bog nudi čovječanstvu put spasenja. Isusova smrt na križu je dio Božjeg spasiteljskog plana. Za svetog Pavla je to nedokučiva Božja ljubav koja želi sa sobom pomiriti svijet. Isusova smrt je izvor novoga života. On prihvaća pun povjerenja smrt iz Božjih ruku. Na samom kraju svoga ovozemaljskog života oslanja se na spasiteljsku Božju ljubav. Ni smrt ne može poljuljati njegovo povjerenje u Oca i ne može ga od njega odvojiti.
Središnja tema Isusova propovijedanja je bila Kraljevstvo Božje. Isus se suprotstavljao ustaljenom mišljenju kako su grijesi uzrok ljudske patnje. „Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: `Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?` Odgovori Isus: `Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja`“ (Iv 9,1-3). Bog je onaj koji sve na dobro okreće i koji svemu može dati smisao. Novi zavjet nudi jedan od odgovora na ljudsku patnju. Isus je odgovor. On je onaj koji je za nas mučen, raspet, pokopan i uskrsnuo. Oslobodio nas je od ropstva grijeha (usp. Rim 7) i ropstva smrti (usp. Rim 8,2). U križu, u patnji iz ljubavi i milosrđa, se osmišljava ljudska patnja i smrt. „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo“ (Rim 4,18). Gledajući raspetoga Isusa, patnik se smije nadati protiv svake nade.
Filozofski pokušaji objašnjenja patnje
José Antonio Alfonso Rodrigues (*1964), portugalski novinar i pisac, u svome romanu Einsteinova enigma (2006) piše sljedeće: „Bog je dobar i svemoguć? Ako je Bog dobar, ne može biti svemoguć, jer nije u stanju zaustaviti zlo. A ako je svemoguć, onda ne može biti dobar, jer dopušta zlo. Jedan način razmišljanja isključuje drugi.“ Oni koji prihvaćaju ovakvu percepciju Boga obično prestaju biti vjernici i traže utjehu u drukčijim filozofijama života ili u drukčijim percepcijama bogova i božanstava. Ne mogu prihvatiti dobroga i svemogućega Boga koji „dopušta“ patnju i zlo u svijetu.
Stalna i prevelika patnja kroz koju pojedinac i čovječanstvo prolaze, neprestano dovode u pitanje vjeru u Boga. Svaki vjernik postavi sebi povremeno pitanje: „Zašto tolika patnja u svijetu ako svemogući i dobri Bog ljubi svijet koji je i stvorio?“ Prvi je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646.-1716.) nazvao ovaj misaoni problem teodiceja (od dvije grčke riječi: Θεός, Theós = Bog i δίκη, díkē = pravednost; a znači opravdanje Boga). Svakako da on nije bio prvi koji se ovim problemom bavio. Kod crkvenog oca Laktancija možemo pronaći definiciju ovoga problema, koji se opet poziva na grčku filozofiju.
Problem teodiceje je nastao zbog proturječnosti između dva uvjerenja: s jedne strane postoji svemogući, dobri i sveznajući Bog, a s druge strane postoje patnja i zlo. U povijesti filozofije pokušalo se ovaj problem riješiti tako što se nastojalo jedno ili drugo uvjerenje relativizirati ili potpuno zanijekati. Čak se pokušavalo oba uvjerenja prihvatiti kao istovremeno održiva.
Dualizam je nauk o dva jednako moćna metafizička principa, dobrom i lošem principu. Pobornici ovog nauka – kao perzijski vjeroučitelj Mani (216.-277.) – pokušavajući razjasniti pitanje patnje i zla u svijetu, sve što je zlo sveli su na nebožanski zao princip, a što je dobro na božanski dobar princip. Ova dualistička soteriološka religija je po Maniu nazvana maniheizam ili manihejstvo.
Leibniz je zastupao tezu da je Bog od mnoštva mogućih svjetova stvorio najbolji mogući svijet, pa prema tome, zlo je posljedica konačnosti svijeta. Kad bi sve bilo dobro i savršeno onda bi se sve poistovjetilo s Bogom i bilo bi protivno biti stvorenoga, ne bi bilo nikakve razlike između Stvoritelja i stvorenoga.
Immanuel Kant (1724.-1804.) je odbacio ovakva razmišljanja. Metafizičke spekulacije o Božjim mogućnostima i nemogućnostima ne mogu biti predmet uma. Čovjek tu nailazi na vlastite granice.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.) razumije zlo kao nužnu prijelaznu fazu, proces u razvoju svijeta koji ide svome dobrom kraju.
Mnogima je neskrivljena patnja argument za ateizam i nevjerovanje u Boga, kaže Georg Büchner (1813.-1837.), ali zaboravljaju pritom, da je upravo vjera ona koja pomaže da se patnja podnosi i s njom živi. Pitanje patnje se ne može riješiti filozofskim putem, to je jedna druga razina.
Pokušaji objašnjenja patnje u kršćanskom kontekstu
U traženju odgovora na ovo veliko pitanje, kršćanstvo se oslanja na Božju objavu, u kojoj se Bog pokazao kao Bog ljubavi. Bez vjere u Boga ljubavi je teško naći zadovoljavajući odgovor.
Toma Akvinski (1225.-1274.) u pokušaju da objasni prisutnost zla u svijetu kaže: „Kao što Augustin ispravno primjećuje, Bog, koji je beskrajno dobar, ne bi dopuštao nikakvo zlo u svojim djelima da nije bio toliko svemoguć i dobar, pa i zlo pretvoriti u dobro.“ Toma govori o „privatio boni“ [nedostatak dobra] koje nije Bog stvorio. Iako je zlo veliko, dobro je uvijek veće. Bog okreće zlo na dobro.
Biblijska i teološka tradicija vide zlo kao posljedicu grijeha. Bog je u svojoj stvoriteljskoj ljubavi dao čovjeku slobodu da mu se obrati ili da se okrene od njega. Veličina i svemoć Božja je u snazi ljubavi. Dopustio je čovjeku da radi i protiv svoga Stvoritelja i odatle zlo u svijetu. Ali kako objasniti prirodne katastrofe za koje čovjek nije odgovoran, primjerice posljednji potres u Siriji i Turskoj? Crkva se još uvijek poziva na Tominu teoriju o „nedostatku dobra“ i nada se u dovršenje započetog stvaranja u konačnom zajedništvu s Bogom. Također se postavlja pitanje o biti čovjekove prirode: Zašto je čovjek takav kakav jest, zašto nekada daje prednost zlu pred dobrim? Čovjek se smije nadati u otkupiteljsku Božju ljubav bez obzira na sve prijestupe koje je napravio. Primjer su dvojica raspetih zločinaca zajedno s Isusom. Onome koji se iskreno kaje za svoje grijehe, iako nema vremena za obraćenje, sve se oprašta.
Kršćanski odgovor na patnju je nemoguć bez pogleda na Kristovu patnju na križu: „Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio.“ Upravo je ovu Isusovu patnju Bog uzdigao na život. Bog je upravo u vidljivoj ostavljenosti. On je solidaran s patnikom, nosi ga u njegovoj patnji i smrti. Bog ne uklanja patnju nego supati. Njegov odgovor na patnju svijeta je „nemoć ljubavi“. Bog dolazi na svijet i ne želi čovjeka i svijet promijeniti silom, nego preko ljubavi, postaje solidaran u patnji sve do smrti. Križ je posljednji izraz vjere odanoga čovjeka, zadnji čovjekov čin slobode kada osjeća da nikoga pouzdanoga nema, kad se ne osjeća ni Božja djelotvorna prisutnost. To je radikalna vjera koja postaje goli čin totalnog predanja.
Centralni kršćanski odgovor na pitanje o patnji i zlu je prevladavanje patnje po uzoru na Isusa Krista, koji je bio spreman patnju drugih preuzeti na sebe. S Isusom iz Nazareta je križ postao simbolom nade, put prema uskrsnuću, sigurnost da se Bog ne oglušuje na ljudsku patnju. Moramo računati i na poraze i vlastitu nemoć, što je i on sam doživio. U patnji i smrti ljubav ima zadnju riječ. Borba protiv zla u svijetu na Kristov način je nada u bolju budućnost.
***
Prije nekoliko godina radni kolega mi je ispričao kako je u jednoj životnoj fazi ušao u neku vrstu duhovne krize (po zanimanju je kemičar) te je odlučio otići u Indiju da tamo pronađe odgovor na svoja pitanja koja su ga mučila (svakodnevna patnja). Zašto u Indiju? Naime, smatrao je da je upravo hinduizam – koji je upoznao u Beču na jogi – religija koja bi mogla utažiti njegovu žeđ, a ne kršćanstvo koje je oprimirajuće. Pričao mi je o lijepim i manje lijepim iskustvima u Indiji. O ljudima, hrani, običajima, odnosu prema prirodi i svemu drugom. Proveo je godinu dana u Indiji. Dakle, njegov sud nije bio onaj prvi koji nam dođe u glavu kad negdje nakratko otiđemo. Pričao mi je mnogo o hinduizmu. Na kraju mi je rekao: „Hinduizam nije religija za nas Europljane, ona je glasna i prljava, kršćanstvo je religija za nas.“
Ove dvije riječi „glasna i prljava“ su me jako pogodile. Reći da je jedna religija „glasna i prljava“, nije primjereno. Odmah sam mu rekao da se ne slažem s njim i da mislim da nije objektivan te da nije korektno pričati tako o nekoj religiji. Dodao sam: „Prvo si otišao u Indiju, misleći kako je hinduizam prava religija a kršćanstvo oprimirajuće – koje nisi ni upoznao – a sada si se vratio i kažeš kako je hinduizam glasan i prljav. Mislim da je tvoj sud o kršćanstvu bio površan i subjektivan, jer nisi ni pokušao tražiti vlastiti put u njemu. A tvoj sud o hinduizmu je također subjektivan i nekorektan, kao prema religiji koja tebi ne odgovara.“ Nakon ovog razgovora nismo više pričali o hinduizmu i kršćanstvu. Doduše, on je ubrzo bio premješten, ali ne zbog stava prema hinduizmu i kršćanstvu.
Ono u čemu se slažem s bivšim kolegom je to da je kršćanstvo kulturološki prava religija za nas Europljane, ili islam i židovstvo, već prema tome tko je u kojoj religiji rođen. Biblija, zapadna filozofija i kultura, kršćanstvo, pa i ateizam odredili su naš svijet. Samo u tom svijetu možemo tražiti sebe i odgovore na svoja pitanja, pa tako i na pitanje patnje. Da ovo malo objasnim te tako izbjegnem nesuglasice. Danas je ova izjava, da je kršćanstvo religija za nas Europljane, mnogim populistima i ekstremistima svih vrsta postala geslo za borbu protiv drugih i drugačijih.
Naime, njemački protestantski teolog Ernst Troeltsch (umro 1. veljače 1923.) je rekao kako je kršćanstvo oblikovalo zapadnu kulturu i zapadnog čovjeka, te da zapadni čovjek ne može tolerirati drugu kulturu. Prema onome kako je on vidio kulturu i kršćanstvo uopće, kao rezultat ljudskog uma i tradicije, ne mogu vjerovati da je on kršćanstvo i zapadnu kulturu vidio kao ideale prema kojima bi sve druge kulture i religije trebale težiti. On u njima vidi stvarnosti koje je zapadni čovjek stvorio i dalje stvara po svojoj mjeri. U tom smislu se može u kršćanstvu i kao vjernik lakše realizirati.
***
Osobno mi na pitanje o patnji nude odgovore: Jobova vjera u Boga ljubavi i života; psalmistovo traženje sreće i spasa u Božjoj blizini; Isusov odnos prema patnji; Pavlova nada protiv svake nade; Kantov nauk o ograničenosti uma; Hegelovo viđenje zla kao prijelazne faze; Büchnerovo viđenje vjere; Tomino dobro koje je uvijek veće od zla; zlo je također posljedica slobode i grijeha; Bog je supatnik; prevladavanje patnje po uzoru na Isusa Krista.
To ne znači da smo mi vjernici uspješniji u prevladavanju patnje. Upravo kao što je gore rečeno, „moramo računati i na poraze i vlastitu nemoć“. Prevladavanje patnje znači borbu protiv zla. Kad bi se svi kršćani zauzimali za dobro protiv zla, imali bismo manje ratova, manje gladnih u svijetu, manje razvedenih brakova i ostavljene djece, manje skandala u Crkvi, manje korupcije i kriminala, manje egoizma, manje straha, manje mržnje, manje laži; a više mira, više blagostanja, više razumijevanja i ljudskosti, više autentičnosti, više altruizma, više radosti, više slobode, više istine, a manje patnje. Patnja jedino u ljubavi zadobiva smisao.
Predrag Mijić, polis.ba
