Salman Rushdie: O cenzuri

Ako vjerujemo u slobodu, ako želimo da vazduha koji udišemo i dalje bude u izobilju, ovo je umjetnost čije pravo na postojanje moramo ne samo braniti, već slaviti. Umjetnost nije zabava. U svom najboljem izdanju, ona je revolucija.

Autor: Salman Rushdie

Nijedan pisac ne želi da priča o cenzuri. Pisci žele da pričaju o stvaranju, a cenzura je suprotna stvaranju, negativna energija, poništavanje stvaranja, ili, da upotrijebim opis smrti koji je dao Tom Stoppard, “odsustvo prisustva”. Cenzura je stvar koja vas sprečava da radite ono što želite, a pisci žele da pričaju o onome što žele da rade, a ne o onome što ih sprečava da to rade. Pisci žele da govore i o tome koliko su plaćeni, i žele da tračaju druge pisce i pričaju o tome koliko su oni plaćeni, i žele da se žale na kritičare i izdavače, i da kritikuju političare, i žele da pričaju o onome što vole, o piscima koje vole, o pričama ili čak rečenicama koje im nešto znače, i, na kraju, žele da pričaju o svojim idejama i svojim vlastitim pričama. Svojim stvarima.

Britanski humorista Paul Jennings, u svom izvanrednom eseju o Rezistencijalizmu, parodiji na egzistencijalizam, tvrdi da je svijet podijeljen na dvije kategorije, “Nešto” i “Ništa,” i  da se između ove dvije kategorije neprestano odvija rat. Ako je pisanje Nešto, onda je cenzura Ništa, i, kako je Kralj Lir rekao Kordeliji, “Od ničeg samo ništa nastaje”.

Uzmite, na primjer, vazduh. On je tu, svugdje oko nas, ima ga u izobilju, besplatan je i svi ga mogu udisati. I da, znam, nije savršeno čist, ali ga ipak ima mnogo, dovoljno za sve nas i još puno više. Kada vazduha ima za sve i u tolikim količinama, bilo bi suvišno zahtijevati da se svima obezbijedi besplatan vazduh i u dovoljnim količinama za potrebe svih. Ono što imate možete lako uzeti zdravo za gotovo i ignorisati. Jednostavno, nema potrebe da oko toga dižete galamu. Slobodno udišete vazduh dostupan svima i nastavljate sa svojim poslom. Vazduh nije tema. To nije nešto o čemu bi većina nas htjela razgovarati.

Zamislite, sada, da negdje gore postoje velike česme, i da vazduh koji udišemo teče iz tih česmi, vruć, hladan i mlak vazduh iz nekog nebeskog rezervoara. I zamislite da neko biće gore, nama nepoznato, ili možda čak poznato, počne jednog dana da zavrće česme jednu po jednu, tako da polako počinjemo primjećivati da je vazduh koji je i dalje besplatan i koji možemo udisati, sve rjeđi. Dođe trenutak kada počnemo teže da dišemo, možda čak i da se borimo za vazduh. Do ovog trenutka, mnogi od nas su već počeli protestovati, osuđivati redukciju vazduha, i glasno se zalagati za pravo na besplatan vazduh. Nestašica, mogli bismo reći, stvara potražnju.

Sloboda je vazduh koji udišemo, a živimo u dijelu svijeta gdje je vazduh, iako nije savršen, ipak svima besplatno dostupan, barem onima od nas koji nisu crni gangsteri sa kapuljačama u Majamiju, ili, naravno, osim ako smo žene u republikanskim državama i pokušavamo da donesemo slobodne odluke o vlastitim tijelima. Nesavršeno dostupan, nesavršeno čist, ali dok ga ima i dok je besplatan ne osjećamo potrebu da pravimo halabuku oko toga. Uzimamo ga zdravo za gotovo i nastavljamo sa svojim poslom. A uveče, idemo na spavanje sa pretpostavkom da ćemo i sutra biti slobodni, jer smo danas bili slobodni.

Kreativni čin zahtijeva ne samo slobodu, već i ovu pretpostavku o slobodi. Ako umjetnik brine da li će sutra biti slobodan, onda on nije slobodan ni danas. Ako se plaši posljedica svog izbora teme ili načina na koji ju je obradio, onda njegovim izborom neće upravljati njegovog talenat, već njegov strah. Ako nismo sigurni u svoju slobodu, onda nismo slobodni.

I, što je još gore, kada se cenzura upliće u umjetnost, ona postaje tema; umjetnost postaje “cenzurisana umjetnost,” i tako je svijet vidi i razumije. Cenzori označavaju to djelo kao nemoralno ili bogohulno, pornografsko ili kontroverzno, i te riječi zauvijek prate cenzurisana djela, kao albatrosi što vise oko vratova onih ukletih mornara. Napad na neko djelo ne samo da definiše to djelo; na neki način, za širu javnost, taj napad postaje djelo. Na svakog čitaoca knjige “Ljubavnik ledi Četerli’” ili “Jarčeva obratnica,” svakog gledaoca “Posljednjeg tanga u Parizu” ili “Paklene pomorandže,” biće deset, stotinu, hiljadu ljudi koji će “znati” da su ova djela pretjerano skaredna  ili nasilna ili oboje.

Pretpostavka o krivici zamjenjuje pretpostavku o nevinosti. Zašto je indijski muslimanski umjetnik morao naslikati hinduističku božicu golu? Zar nije mogao poštovati njenu čednost? Zašto je glavni junak iz knjige onog ruskog pisca morao da se zaljubi u maloljetnicu? Zar nije mogao izabrati nekog zakonski prihvatljive dobi? Zašto je britanski dramaturg opisao seksualno napastvovanje u hramu Sika? Zar nije taj napad mogao biti izmješten sa svetog tla? Zašto su umjetnici tako problematični? Zar nam ne mogu ponuditi ljepotu, moralnost i vraški dobru priču? Zašto misle da ako se ovako ponašaju, da bismo trebali biti na njihovoj strani? “I svi ljudi su rekli sjednite dolje, sjednite dolje, ljuljate brod. Vrag će vas povući na dno, sa tolikim teretom na duši nikada nećete isplivati na površinu. Sjednite, sjednite, ljuljate brod.”

Najveći uspjeh cenzure je kada laž cenzora zamijeni istinu umjetnika. Kada se smatra da je ono što je cenzurisano zaslužilo da bude cenzurisano. Kada se osudi ljuljanje broda.

To ne važi samo za svijet umjetnosti. Ministarstvo istine u današnjoj Kini uspješno je ubijedilo veliki dio kineske javnosti da su heroji sa Trga Tiananmen zapravo negativci koji žele uništiti naciju. To je konačna pobjeda cenzora: kada ljudi, čak i ljudi koji znaju da im se rutinski laže, prestanu biti sposobni da shvate o čemu se zapravo radi.

Ponekad velika, zabranjena djela prkose cenzuri i uspiju da nametnu sebe svijetu—“Uliks,” “Lolita,”, “Hiljadu i jedna noć.” Ponekad veliki i hrabri umjetnici prkose cenzorima kako bi stvorili veličanstveno književno podzemlje, kao što je slučaj sa samizdat književnošću Sovjetskog Saveza, ili kako bi napravili suptilne filmove koji izmiču oštrici cenzorskog noža, kao u slučaju savremene iranske i kineske kinematografije.

Čak ćete naići na ljude koji će vam reći da je cenzura dobra za umjetnike jer podstiče njihovu maštu. To je kao da kažete da je dobro kada čovjeku odsječete obje ruke, jer ga onda možete pohvaliti što je naučio da piše držeći olovku u zubima.

Cenzura nije dobra za umjetnost, a joše je gora za umjetnike. Djela Ai Weiwei opstaju, ali je samom umjetniku život sve teži. Pjesnika Ovidija prognao je na Crno more nezadovoljni Cezar, i on je proveo ostatak svog života u nekoj zabiti po imenu Tomis, ali Ovidijeva poezija je nadživjela Rimsko Carstvo. Pjesnik Mandelstam umro je u jednom od Staljinovih radnih kampova, ali je njegova poezija nadživjela Sovjetski Savez. Pjesnik Lorka ubijen je u Španiji po naređenju Generala Franka, ali Lorkina poezija je nadživjela fašističku falangu. Možda možemo tvrditi da je umjetnost jača od cenzure, i možda često i jeste tako. Umjetnici su, međutim, ranjivi.

U Engleskoj je prošle sedmice, englesko udruženje PEN protestovalo jer je Londonski sajam knjiga pozvao samo “zvanične” pisce iz Kine, koje je država odobrila, dok se glasovi najmanje tridesetpet pisaca koje je režim zatvorio, uključujući nobelovca Liu Xiaobo i političkog disidenta i pjesnika Zhu Yufu, nisu mogli čuti. U Sjedinjenim Državama, svake godine, religijski fanatici pokušavaju zabraniti pisce kao što su Kurt Vonnegut ili čak J. K. Rowling, kojoj spočitavaju da zagovara čarobnjaštvo i crnu magiju; da ne pominjemo nesrećnog, bezbožnog Charlesa Darwina, protiv koga zagovarači inteligentnog dizajna nastavljaju marširati. Jednom sam napisao, i još uvijek mi se čini istinito, da napadi na teoriju o evoluciji u nekim dijelovima Sjedinjenih Država i sami na neki način pobijaju tu teoriju, demonstrirajući da prirodna selekcija ne funkcioniše uvijek, ili barem ne na području Kanzasa, i da su ljudska bića takođe sposobna da evoluiraju unatrag, prema “karici koja nedostaje”.

Još gora jeste sve raširenija reakcija – ne ljuljajte čamac – na one umjetnike koji ga ljuljaju, i rastuće slaganje da cenzura može biti opravdana kada određene interesne grupe, ili rodne ili religijske, izjave da ih vrijeđa određeno umjetničko djelo.

Velika umjetnost, ili, hajde da to kažemo skromnije, originalna umjetnost nikada nije “u zlatnoj sredini”, već je uvijek na ivici. Originalnost je opasna. Ona izaziva, propituje, pobija pretpostavke, talasa moralne norme, ne poštuje svete krave ili druga slična bića. Ona može biti šokantna, ružna ili, da upotrijebim sveobuhvatni termin koji tabloidna štampa toliko voli – kontroverzna. A ako vjerujemo u slobodu, ako želimo da vazduha koji udišemo i dalje bude u izobilju, ovo je umjetnost čije pravo na postojanje moramo ne samo braniti, već slaviti. Umjetnost nije zabava. U svom najboljem izdanju, ona je revolucija.

Iz predavanja “Arthur Miller: Freedom to Write”, koje je Rushdie održao 6. maja 2012. godine u sklopu festivala  PEN World Voices Festival.

 

Preuzeto sa The NewYorker. Za BUKU prevela Milica Plavšić.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close