Said Šteta: Top vijest, crno, crnje, najcrnje

Nije vijest kada u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih i sve bliže, četiri stotine hiljada penzionera, čujemo šturo, stidljivo, da su dva vrijedna zaljubljenika u elektroniku, Sarajlije, otac i sin, izumili elektromotor koji ne treba četkice i na kojem izumu bi im pozavidio i sam Nikola Tesla.
Nije vijest, prije neki dan na Internacionalnom BURCH univerzitetu u Sarajevu, srednjoškolke i srednjoškolci, izlažući pamet u vidu inovativnih riješenja iz oblasti enrgije, inžinjeringa i ekologije, osvajaju zlata, srebra i bronze za ponuđena riješenja, na kojima bi se podobro oznojili i stariji istraživači u navedenim oblastima.
Nije vijest kada mladi čovjek iz okoline Gruda, iz čijih se riječi osjeti jedna, neizmjerna ljubav prema zemlji kao vrednoti koju mu je podario Uzvišeni Bog, a on je tu samo, da joj služi i ubire plodove. Vrijedni čovjek je zajedno sa svojom obitelji od djeteta do starca, podigao voćnjak zasađen raznim sortama jabuke, tako kultivisan da je on već sad u Evropi, sa svim potrebitim sistemima navodnjavanja, prehrane i zaštite.
Podlegli globalnom informisanju koje po onoj narodnoj, pravi „od muhe medvjeda“, otuđujemo se od sebe samih i podliježemo nečem što nam nikako ne pripada, nečem, čime bi se uveliko trebali pozabaviti sociolozi, psiholozi, posebice pedagozi.
Osvrnemo li se na skora dešavanja, počinjemo svakodnevnicu bojiti u crno ispisujući crnu hroniku tu negdje nedaleko, zatim u svome gradu, u svojoj mahali i naposljetku u svom haustoru pa i u svom domu.
Kao građanin, ogorčen viješću koja me još drži u grču koja mi kao čovjeku daje jednu, nemilu spoznaju da se to dešava tu među nama, govorim o svirepom, gnusnom, zločinu nad jednim svijetlim primjerom ljudskosti, kakvu je posjedovao ubijeni svećenik. Zlo je utoliko veće što su to počinili maloljetnici, znači djeca, što mi nameće pitanje na kome ostavljamo svijet, mi koji smo odgovorni za njihov odgoj, mi koji im trebamo pripremiti ambijent njihove opstojnosti, kako bi i oni to mogli ponoviti sutra onima koji će doći iza njih.
Ne, mediji i svi zvaničnici koji su radili na ovom nemilom događaju, pitali su se šta je motiv? Ma kakav motiv, kakva to racionalna razložnost može opravdati krvoproliće. Ne tvrdim da su tražili upravo tu razložnost ali tendencija da se istraži motiv, ponekad više nego li akter zločina, naprosto me ljuti i tjera na pomisao, kako je u traženju motiva, traženje i sopstvene neodgovornosti ili pak spiranja krvavog traga sa jednog, drugog , trećeg od konstitutivnih.
I kad se podvuče crta, ostaje gorka istina da svećenik neće obaviti svoju zlatnu misu o kojoj je sanjao, svoj životni Mont Everest, koji je trebao savladati. U težnji dobra i prožimanju dobrote, ovaj put, i koji put zaredom, pobjedilo je zlo.
Zato, dižem glas i pozivam ljude, nevažno, kojoj religioznoj skupini pripadali, uslov je da su ljudi, koristeći po ko zna koji put, onu misao, velikog pisca A. G. Matoša „Postati čovek je ljepše nego postati kralj,“ da istupe iz svoje svakodnevnice, otrgnu se iz čeljusti učmalosti i nebrige.

Pozivam medije, posebice one što se vole nazvati državnim, to samo jesu utoliko, koliko su privezani na državne jasle, po svemu drugo su stranački, zato ih pozivam ponovo, da počinju raditi na tim mladim ljudima, nudeći im informaciju koja budi život a ne da ga ubija, nudeći im formulu kako se voli a ne kako se mrzi, nudeći im bajku života a ne krvavu bajku, nudeći im odrastanje a ne strmoglavo starenje i umiranje.
Rećemo globalizacija, i prihvatiti krizu morala, stid je odavno izumro prije svega kod onih starijih a to slijede i djeca, kako reče jedan prijeratni zabavnjak, „majmun radi šta majmun vidi“, nije nam to izgovor i ne smije biti.
Oni koji pišu i prave vijest moraju dati prioritete, svijetlim primjerima života i stvarnosti, ma koliko se činila okrutnom, nikako onim crnim ili ponekad zabavljačkim vijestima, tipa kako je premijer virio u glumičino međunožje, možda nesvjestan, da upravo gleda crne vijesti.
Sve dok nas takve vijesti budu osvajale, živjet ćemo tuđim životom samo na tren, a nesreća, bit će svakodnevnica življenja. I opet, kao po navici, diktatu ili ne znam čemu, tražit ćemo motiv? Biće to potraga za igubljenim blagom, a oni koje često zovemo obični ljudi, ja ću ih nazvati samo ljudi, koji svojim znanjem, skromnošću i ljudskim vrlinama pokušavaju pokrenuti vjetrenjaču, u smjeru dobra i dobrote, ostaju usamljeni, na kraju, ubijeni.
Ne tražimo izgovor u vremenu, za sve gadosti koje okupiraju smisao života, današnjih stanovnika planete Zemlje, jer sahat je isto brojio i prije stotine i stotine godina, u istom smjeru hodile kazaljke, sa iste strane izlazilo sunce i nasuprot zalazilo baš kao i danas. Iako spočitavam Darvinu za ono njegovo otkriće evolucije, sumnjajući da je evolucija čovjeka krenula u obrnutom smjeru, složiću se s njim u samo jednoj konstataciji, da„Nisu loša vremena, nego čovjek.“
Nisam siguran, da li je, zadnje rečeno, vijest.

www.magazinplus.eu – Said Šteta