Said Šteta: Suze boje ćumura

Ispod prigušenog svjetla Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, na pozornici, zajedno makar na slikama, poginuli komorati: Fahir Halač, Mehemed Dizdarević, Fejzo Isaković, Mehmedalija Halilović i Hajrudin Bradarac, koji je radio tek svoju četvrtu dnevnicu ili kako to rudari vole reći šihtu.

(Said Šteta – dnevno.ba)

Pored njihovih slika sa cvijećem, stajali su dvojica komorata u onim rudarskim odijelima sa ugašenom lampom na čelu. Očito svjesni kako je malo svjetla na toj rudarskoj lami koja bi otjerala napadali mrak na ona bolna komoratska srca. Uči se Fatiha!

Onda se redaše govornici. Predsjednik sindikata zeničkih rudara jecajući reče, kako izražavamo nevjericu da su nas napustili. A da li su nas oni napustili, ili su njih i njihove preživjele drugove napustili oni, iz prvih redova svakoga slikanja pa i ovog komemorativnog u BNP Zenica. Oni što hoće i upinju se da su država, da su vlast!

Potom je jedan obećao širom otvorena vrata. Pitam se šta će porodice poginulih kada udare kao nebrojeno puta do sad, na ona zatvorena srca. A vrata svaka pa i ona od najtvrđeg čelika, otvaraju se srcem. Nikada nećemo znati šta je rudarski posao, samo to znaju rudari. I toj smo spoznaji poklekli kao neuka nejač.

A zašto?

Zašto tako često odlaze dobri ljudi, pita se i prvi čovjek grada Zenice, dok mu riječi guši prigušeni plač. Zašto kada su smogli snage nositi teret kakav niko nije. Heroji, oni su istinski heroji. I jesu! Samo neka pitanja u tom ljudskom bezizlazu, zauzmu puno prostora, pa se nema gdje utisnuti odgovor. Taman i da ga znamo. A znamo li, evo i ja pitam?Jer kako reče resorni ministar, atmosfera jama, podgrada, grabuljara, ne da se izmaštati. Ona se treba doživjeti. Ona neće svilu i kučine, nit kravatu što se pod vrat veže. Previše je veza obješeno na crn vrat svakog komorata. Što stišću poput gajtana kakvim se samo duši da propusta da izađe. Previše je straha za ostati, pa se čini kako je potreba otići sa ovoga svijeta. Previše!

A treba biti hrabar?!

Je li hrabrost iznuđeno moranje? Ili je hrabrost morati se hrabriti? Pa ti potom spadne na moranje, bezizlazom dičiti se gordo. Hljeb rudarski, sa sedam je kora. Kažu. Sa sedamnaest, evo i ja velim. Još se bojim da od toga tek dobiju koru, dok sredinom slade se prvaci. Eto, iza poginulih komorata ostade i ona kora. Nisu je stigli pojesti!

Prestajem dalje bilježiti izričaje govornika, jer me uhvati srklet nad samo jednom, koju evo neću ni spomenuti. Na mojoj bilježnici koju ukapah suzama, nema mjesta za licemjere. Nema, niti će biti! Vucibatine što se poput virusa uvuku u onaj svaki slikajući objektiv. A riječi im lelujaju prazne, ko prigušena svijetlost na zidovima i padaju poput prašine na onu crnu zavjesu. Očima kao da su tuđe, gledam kroz mrak. Tamo na pozornici u očima jednog komorata, vidio sam suzu. Suzu koja iskri poput najkaloričnijeg grumena ćumura na dubini od osamstopedeset metara. Baš tamo, gdje su stradali njegovi drugovi.

Poteče rijeka ljudi prema platou Kamberovića Polje. Gledam znana i neznana lica. Parkiraju se brojna vozila, autobusi. Dolaze građani iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Mnogi nisu došli, nisu mogli, a htjeli su. Mnogi će tu biti srcem. Onim kakvog vlast i oni što bi da su bajagi država, nemaju. Teče rijeka ljudi i tiska se na taj pretijesan prostor za ovu priliku. Visoko iznad, nadmeće se sunce s oblacima. Đahkad nas obasja i prižeže a đahkad, kada pobijede oblaci prekrije nas sjena, kao na pozornici ona crna zavjesa. Ovo je predstava života, stvarna da stvarnija ne može biti. Na otvorenom!

Džennaza!

Nebrojeno tisuća ruku poleti uvis i zaustaviše se vezane, tamo gdje ćutimo želudac i kad je pun i kad je prazan. Tamo gdje se raspozna ili si rudar ili samo njegov glasnogovornik. Ispred nas još jednom zajedno, u svojoj posljednjoj šihti na ovome svijetu: Fahir, Mehmo, Fejzo, Meša i Hajrudin. Na samo korak od mene, mlada novinarka Elma pokušava pobijediti suze, dok se javlja u program državne televizije. I ona je samo čovjek!

Pet zelenih tabuta odlaze, svaki u svoju rodnu grudu, osim Hajrudina. On neće otići u svoju Rogaticu. Niz lica klize suze. Zrcale na onom suncu koje pobijedi oblake. Kuda god pogledam isto. Pored mene moj ratni drug Vehid ima samo jedno oko. Iz njega suza klizi. Vjerujem tako je cijela Bosna i Hercegovina. Svako ono srce na kojem se vrata dobrote ne daju zatvoriti.

Ono spoznaje čovjeka i ljubi samo čovjeka, makar bio rudar. Ono srce koje ćuti bol i opor okus hljeba rudarskog: Fahirovog, Mehminog, Fejzinog, Mešinog i Hajrudinovog. Nebrojeno očiju kao jedno. Kako nas samo bol zna zbližiti, i isto rastužiti. I da gledamo i da plačemo isto. Suze su iste. Boje ćumura. Na licima gledam njihov trag i pitam se. Hoćemo li čekati neke druge suze, možda brojnije, da uočimo znak?

Nad Zenicom nebo prekriva tama. Sunce je izgubilo sjaj. Pet je svijetiljki rudarskih zauvjek ugašeno. One su znale otjerati mrak, donoseći nam svijetlo sa dubine od osamstopedest metara ispod zemlje. One su znale otjerati zimu. I svaki onaj i najmanji srca hlad. Odlazi rijeka tišine nekud. Koraka zvuk briše bezbroj nepotrebno izgovorenih riječi, beživotnih i neiskrenih.

U pratnji gorila sa onom spiralnom žicom u uhu odlaze govornici. Nekad su ljudi vodali životinje kako bi se čuvali od zvijeri. Danas neljudi vodaju zvijeri kako bi se čuvali od ljudi. Crni blindirani automobili sakriše oči govornika, što iza neprozirnog stakla, tek su samo klikeri u mraku. Ne, njihove oči ne znaju plakati. I kada bi slučajno potekle, njihove suze nemaju istu boju. Onih koji nazočiše komemorativnom upriličenju i činu oprosta od stradalih, onako po slovu protokola i bez duše. Hoće li stradali moći oprostiti njima. Sumnjam.

I ne ćutim dobar išaret!

Dok s lica brišem trag, boje ćumura…