Sahranjivanje predsjednikâ iz dječije perspektive

Vrijeme je čudna stvar. Ide i teče, a ne osjeća se. Vrijeme nije samo pitanje fizike već jednako tako historiografije i filozofije. Ljudi obično nemaju pravu predstavu o vremenu i vremenskim razmacima između događa i pojava. U starom vijeku vrijeme je bilo statično, u smislu da se za mnogo godina ništa bitno nije događalo. Statičnost je bila tolika da su antički mislioci redom bili ubjeđeni da je svijet takav kakav jeste, a samo se mijenjaju ljudi i carstva koja se uzdižu i padaju. Kada se danas pogleda na vrijeme, mnogi će se iznenaditi. Kada su građene piramide, još uvijek su ponegdje postojali mamuti. Mi smo danas vremenski bliži Rimskom Carstvu nego što je Rimsko Carstvo bilo graditeljima piramida.

Danas međutim vrijeme nije statično. Naprotiv. U posljednjih 100 godina u ljudskom društvu desilo se više promjena nego što se u proteklom vremenu dešavalo za 1000 godina. Ljudima je trebalo 2 i pol milijuna godina evolucije i razvoja da od običnog zaoštrenog kamena naprave sjekiru. Mi danas smo za samo 200 godina stigli od abaka (računaljke) do iPhonea 7. Brzina protoka vremena danas je tolika da se možemo iznenaditi jednako koliko iznenađuje i sporost vremena u starom vijeku. Iste suvremene generacije svjedočile su borbama s Indijancima i slijetanju na Mjesec. Ista generacija rođena u imperijalizmu svjedočila je dekolonizaciji. Generacija je proživjela Prvi svjetski rat kad se jurišalo bajonetama i Drugi svjetki rat kad je bačena atomska bomba. Oni koji su rođeni kada su auta izgledala kao kočije bez konja doživjeli su auta koja reklamiraju sexy ljepotice. Rođeni u vrijeme fiće i „stojadina“ doživjeli su BMW i7, levitirajuće vlakove i hiperloop.

Ono što doživi jedna generacija danas je dinamičnije nego ikada. Sama svjedočanstva jedne generacije su zanimljiva jer pokazuju dio istine o vremenu u kome su ti ljudi živjeli. Puno bolje o srednjem vijeku govore pisanja viteza kome svećenik savjetuje da se molitvom liječi od „ružnih snova iz bitke“, a zapravo današnjim rječnikom PTSP-a, nego neki dokument o darovanju imovine. Daleko više o ljudima i životu u SFRJ govore sjećanja ljudi nego kompletan arhiv Saveznog izvršnog vijeća. Bez sjećanja ljudi, ispravno analiziranih, nikad se ne može rekonstruirati prava slika o jednom vremenu.

Nisam živio u vremenu smrti predsjednika Tita. Zapravo sam rođen nešto oko okruglo 100 godina nakon Josipa Broza. Za nas rođene u ratu 1992., u Orašju pod upravom HDZ-a, gdje su se u HVO-u zajedno borili Hrvati i Bošnjaci, Tito nije bio nešto što se javno spominjalo. Sve slike Tita ekspresno su nestale početkom 1990-ih, Tita nije bilo na televiziji osim u negativnom kontekstu na TV kalendaru Hrvatske radio televizije. Danas mi je uvijek zanimljivo sjetiti se kako sam kao dijete otkrivao postojanje Josipa Broza Tita. Vjerojatno prvi susret bio je goblen Tita koji sam našao u ladici. Kada sam pitao tko je to, objašnjeno mi je da je to bio predsjednik prije. Djetetu od par godina sasvim dovoljno objašnjenje. Otkrivanje života u SFRJ bilo je još zanimljivije. Gledao sam na TV kalendaru da se u SFRJ nije smjela slušati američka muzika i da se za to išlo u zatvor. Pitao mamu, žena se šokirala odakle mi to. Objasnila mi da se živjelo normalno. U petom razredu osnovne škole ekskurzija u Krapinu, usput nas i u Kumrovec odveli. Djeca kao djeca, živi se ismijalo tamo, sprdačili se s Titom kao što smo se sprdali sa svim ostalim. One rafiniranije sprdačine poput viceva o Titu smo tek dosta kasnije otkrili. „Prilazi Sava Kovačević Titu usred Bitke na Neretvi, govori mu ‘Druže Tito, 200 sendviča, 500 ranjenika, nas na hiljade. Šta ćemo?’ ‘Sendviče ranjenicima!’ ‘A šta ćemo mi druže Tito?’ ‘Mi ćemo kod Gojka na janjetinu.'“

Za razliku od Orašja moja familija u Tuzli nije tako drastično posakrivala Tita 1990-ih. Sjećam se kad sam kod tetke vidio knjigu „Bilo je časno živjeti s Titom“ ili rođaka koji se zafrkavao „Nikad nisam sklonio sliku mog predsjednika. Eno ga pod ratkapom u garaži.“ Kombinacija televizije, priča odraslih, interneta i općeg otopljavanja 2000-ih polako su otkrili zabranjenog Tita i zabranjenu SFRJ i za mene. Kasnije smo i Tita kao pubertetlije usvojili kao redovnu temu i dio postojanja, pogotovo za zafrkancije. „Zašto ne staviš Titinu sliku u garažu?“ „Što?! Da me gleda dok ga psujem kad mi ne ide poso’?!“ Bio je i projekt da okačimo srp i čekić na zid, iz istih razloga.

Zapitkivanja svojih o tom vremenu priskrbila su mi vjerojatno stav o SFRJ i Titu. A nismo zapitkivali samo svoje. U srednjoj školi smo u pola školskog sata pitali profesora biologije, inače člana Hrvatske seljačke stranke: „Jeste li plakali kad je umro Tito?“ „Nisam.“ „Zašto?“ „Zato što nikad ne plačem!“ Djeca imaju taj talent da s pogledima kao mačak iz Šreka namjerno pitaju pitanja za koja znaju da su nezgodna i prave neprijatne situacije radi zabave. Mada ni stariji nisu zaostajali. Kod jedne komšinice goblen s Titom završio kao prostirka u WC-u, na opće zgražanje. Nakon što sam dosta kasnije okačio Titovu sliku u svojoj sobi, dolazi komšinica, vidjela sliku, ko’ iz topa: „O JEBO TI ON… Uh izvini, ja mislila Tuđman. TITAGA MOJ!!! Nema nama ništa bez tebe!“.

Za razliku od Tita, smrti Franje Tuđmana se sjećam osobno. Dan 10.12.1999. godine, prvačić, tek krenuo u školu. Još me samog do škole puštali nisu. Po TV-u stalno vijesti o „predsjedniku Tuđmanu“. U Orašju svima bilo žao ili glumili da im je žao. U Tuzli, sjećam se vica: „Koja je najsporija životinja na svijetu? Rak Franje Tuđmana.“ Očev komentar: „Javljaju da mu je bolje, a ovamo prave grob.“ Taj čovjek je imao talenta za sprdanje s brutalnim istinama. Umro Franjo, a treba u školu. Kod kuće instrukcije od mame: „Ako učiteljica bude pitala, reći ćeš da ti je žao što je predsjednik umro i da nam je svima žao.“ Kasnije će se pokazati da je učiteljica o „predsjedniku“ imala isto mišljenje kao i moji pa ništa nije ni pitala. Sve bilo jasno samo od sebe. Mada, kad danas to gledam iz ove perspektive, poprilično je sablasno živjeti u takvom sistemu u kome se dijete od 7 godina uči da mora reći kako mu je žao „obožavanog predsjednika“. Mentalna tortura nad svim neistomišljenicima koji su se bojali da ih dijete javno ne oda da su neistomišljenici. Kako god okreneš, poseban je luksuz danas što slobodno možeš poslati kojeg hoćeš od tri predsjednika u koju materinu god hoćeš.

O Srbiji nismo znali nešto mnogo kao djeca, osim Radio Televizije Beograd na kojoj smo gledali Bolji život, Srećne ljude, Tesnu kožu… I dan danas ih uglavnom znam gotovo napamet, pogotovo Tesnu kožu. Kao djeca smo slušali avione NATO-a kako iznad nas uz „eksploziju“ probijaju zvučni zid dok lete da bombarduju Srbiju. Igrali se „Rata na kosovu“ glumeći avione po sobi na jednom rođendanu, slušajući iste napolju. Danas znam da to djeci u Srbiji nije bilo tako zanimljivo već da su ih učili gdje su skloništa i da se ne boje. Otprilike isto ono što su nas učili u ratu dok smo spavali u hodniku da nas projektil ne raznese u dnevnoj sobi i izbjegavali terasu zbog moguće „snajpera s dalekovodnog stupa“ od čega su neki strahovali.

Izručenje Slobodana Miloševića Hagu 2001. godine, očev komentar na proteste: „Vidiš da ga samo babe i djedovi brane“ i Miloševićevo javljanje u program: „Dobro smo. Evo baš pijemo kafu“ ili tako nešto. Zoran Đinđić, nepoznata pojava i to ne samo djeci. O njemu je šira javnost „s ove strane Drine“ znala koliko danas zna o premijeru Kanade. Dan kad je ubijen Zoran Đinđić, 12. mart 2003., godine, vanredne vijesti, potresne snimke automobila koji izlijeće iz zgrade Vlade Srbije, vozača koji u panici maše drugim vozačima da ga propuste, opća uzbuna u Srbiji, vanredno stanje… To ni nama djeci od 10 godina nije moglo promaći iako baš i nismo znali šta je vanredno stanje. Pokazat će se da je tek smrt i Srbiji i regiji pokazala pravu vrijednost Zorana Đinđića. Još od Tita, a možda ni njega, Srbija nije nikog tako oplakala. Prijenos sahrane, nepregledne kolone građana, tišina i tuga. Kako će Vesna Pusić dosta kasnije u čuvenoj „Latinici“ Denisa Latina na HRT-u komentirati: „Mi tad nismo razmišljali o tome da tražimo saveznike u regiji.“ Ivica Račan, tadašnji premijer Hrvatske, će prvi put nakon rata otići u Srbiju tek na sahranu Zorana Đinđića.

Iste godine, 19. oktobra, umro i Alija Izetbegović. Bio je lijep i sunčan dan. Bile i vijesti na kojima su rekli da je umro. Dolazi komšinica mami na kavu, govori: „Izgleda umro Alija. Vidim ja na Tuzlanskoj (televiziji) žalopojke.“ „Ja, bilo je na vijestima. Hoćemo na terasi pit’.“ „Hajmo“. Aliju mi djeca nismo ni poznavali. Nas se učilo da smo Hrvati, koji pričaju hrvatski jezik, kojima je Hrvatska domovina, a šahovnica nam je simbol. U školi pa čak i vrtiću smo učili da se ne kaže makaze nego škare, ne hljeb ni kruv nego kruh, ne krompir nego krumpir, ne direktor škole nego ravnatelj škole, ne narandža nego naranča. Na glazbenom pjevali zagorske i podravske pjesmice (ja posadih repu, repu žena veli mak), na Hrvatskom učili domoljubne pjesmice napamet (Slovo o jeziku, Još Hrvatska ni propala itd.), na likovnom crtali Božić. Nastavnik Zoka, kome je to testeralo živce vjerojatno koliko i meni danas: „Ko’ neće to da crta… NEK CRTA PECANJE!“ Jedne godine kad je Božić bio blizu Bajrama, ovaj jadan pitao efendiju šta djeca mogu crtati za Bajram, efendija rekao: „Neka crtaju kako se kolje kurban.“ Nismo to crtali, iz razumljivih razloga. Iz svega toga i ne čudi što nam je smrt Alije bila bitno koliko i smrt Mao Ce-Tunga.

Dodatna je ironija što nam je Lijepu našu svirala nastavnica Eva, polu-Mađarica iz Vojvodine, Slovo o jeziku i ljubavi koju pjesnik ima prema domovini učila nas nastavnica koja se prezivala Hadžihalilović, Božić crtali kod nastavnika Stankovića, a zemljopis Hrvatske učili kod nastavnice Almire. Od svih njih samo nastavnica Ružica iz povijesti sama pričala da je bila partijaš, učestvovala u samoupravljanju, neki odbori šta li već. Svi ostali uglavnom po sistemu „šuti i trpi“ pa makar bilo „Još Hrvatska ni propala“ i pjevanje „Jajca i krumpira“. Takav plan i program bio.

Uz sahranjivanje predsjednika i premijera, odrastanje moje generacije obilježili su i napadi 11.9.2001. godine na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Upalio televiziju, prijenos uživo jednog blizanca kako gori. Tad mi to ništa nije značilo, čak je bilo i dosadno gledati, iako se radi o događaju koji će nam svima obilježiti živote i odrediti svjetsku politiku za sljedećih minimalno 20 godina. Mama u kuhinji pravila ručak. Nisam joj ni rekao šta je na televiziji, koliko mi je to izgledalo nebitno. Meni je to tad bilo kao dosadan film. Zove otac na telefon, rekao mami: „Napali Ameriku. Eno na televiziji.“ Žena se traumatizirala, mislila počeo Treći svjetski rat, nuklearna apokalipsa, doletila ko’ jastreb. Kad je vidjela šta je u pitanju, odmah ga zvala nazad i galamila što ju je isprepadao. Nekad u svoj toj zbrci u drugog blizanca također udara avion, što mi je bilo daleko zanimljivije od gledanja kako iz prvog blizanca suklja dim. Rušenje također. Ako neko želi osuđivati djecu što nisu tragično doživljavali tragične doživljaje, sad ima priliku.

Kad je umro Slobodan Milošević 2006. godine, to je već druga priča bila. Do tad je Milošević u svaku kuću bio ušao. Stariji su opsesivno i uporno, na opće zgražanje nas mlađih kojima je to tad (a i danas mi je) bilo ubitačno dosadno, gledali prijenos suđenja iz Haga koji je svaki dan trajao satima. I mi smo u međuvremenu prispjeli u fazu kad nam je sve bilo smiješno. Danas umro Slobodan Milošević, sutra već počele zajebancije. Odmah neko smislio pjesmicu:

Druže Tito na onome svijetu
eto Slobe nosi ti štafetu.
Ne puštaj ga kod Alije i Franje
jer će opet napraviti sranje.

Tone viceva. Ultimativni zločinac Balkana postao Slobo, predmet zafrkancije, tupav i naivan lik iz viceva. Narod počesto dobro u svojim šalama opisuje situaciju. Rusi su navodno imali frazu: „Neka godina bude rodna kao brežnjevljeve obrve.“ Ako neko ne zna kakve su brežnjevljeve obrve, dovoljno je reći da je taj i Stjepana Mesića zajeb'o. Tako su i kod nas vicevi o Slobi uključivali dijelove njegove realnosti: Titu, Hag, Aliju i Franju. Fraza: „Slobe smo se oslobodili.“ Kad smo već kod Haga, tek o tome je viceva bilo. „Po Bosni hoda pedofil Karlo del Ponte, traži nekog mladića.“ Bilo je i ono: „Gotovina stigla u Hag“. „Šta je to muškarac bez brkova? Karla del Ponte.“ Uz takvu podlogu ne čudi opće smijanje kad se glavna haška tužiteljica skotrljala niz stepenice u Sarajevu. A nama u pubertetu je ionako malo falilo da se smijemo. I još jedan vic o Slobi, ne mogu odoliti: „Umro Slobo, otišao na drugi svijet pa krenuo pravo u raj. Zaustavi ga Glavni, govori mu: „Gdje ćeš ti!? Kakav ti i raj!“ Pobuni se Slobo: „Ne može to tako. Meni je anđeo obećao da ću u raj ako se otrujem večeras.“ „Ma koji anđeo?“ „Eno onaj tamo bez noge.“ Govori Glavni anđelu: „E Tito, Tito… 30 godina si s nama, a i dalje praviš zajebancije.“

Nekako od čitave te garniture koja je umrla 1990-ih i ranih 2000-ih, od svih tih događaja, jedino me pogodila smrt Ivice Račana. Druge ili nisam ni volio ili sam bio premlad da shvatim tragediju. Bilo je nekako tužno pratiti zadnje dane Ivice Račana, Stjepana Mesića koji izlazi iz posjete Račanu i govori kako ga je Račan jedva prepoznao te zaključuje: „Stanje je veoma ozbiljno.“ Mada su to već bila druga vremena, s drugim nama iz te generacije. Život i s njim ljudi bili su slobodniji da misle i svađaju se. Do kraja 1990-ih bilo je propisano šta se voli, šta se mrzi, o čemu se priča i o čemu se ne priča. Odrastati u sredini u kojoj je „Srbin“ prosta riječ koja se ne izgovara i samo iznimno u povjerenju šapuće tad je bilo nešto sasvim normalno. Danas kad se gleda, bilo je sablasno.

Svakako je bilo prijatnije sprdati se sa Slobom nego tugovati za Franjom. Isto tako je bilo daleko prijatnije žalovati za Račanom ili se radovati zbog Račana nego po komandi oplakivati Franju koji je s godinama postao Njofra i sinonim za svaki crtež čovjeka na likovnom kome su usta ispala nakrivo. Koliko god „ućerivali“ (za razliku između „zaćerivanja“ i „ućerivanja„ pogledati „Ućerivanje“ Josipa Pejakovića), ljudi će se na kraju ipak sprdati. Od Hitlera, preko Tite pa sve do Franje, Slobe i Alje uvijek se dođe do viceva. O današnjim političarima da ne govorimo. Nekako je povijesno prijatnije iskustvo kad je sam predmet viceva sklon zafrkancijama. Valjda ga onda dođe manje traumatično za njegovu povijesnu sliku. Svakako je manje potresno za Stjepana Mesića i obožavaoce istog kad neko priča viceve o Mesiću koji je i sam pričao viceve i na svom pobjedničkom skupu puštao Šajetu i pjesmu „Party za ekipu“ u kojoj je Mesić prikazan kao karikatura, nego za obožavaoce Tuđmana kada se pričaju vicevi o istom.

Čitavu tu priču o odrastanju moje generacije dobro je Šajeta opjevao:

Ja nisam vidio Tita maršala
nisam baš znao Franju generala
ali zato se dobro znam sa Stipom
i stvarno mi je cool s tim tipom

I za kraj jedan ofucan ali dobar, u čast predsjednika Alije. Ipak mu je godišnica ublizu bila:
Dogovarali se Sloba, Tuđman i Alija da posade drvo mira.
Govori Slobo: Hajmo posadit’ breskvu.
Ne može, ima bre.
Predlaže Franjo: Mogli smo posadit’ kajsiju.
Ne može, ima kaj.
Predloži Alija: Hajmo posadit’ vinovu lozu.
Kontaju ova dvojica, kontaju i slože se. Posadili vinovu lozu. Nakon par dana zove Slobo Franju:
Franjo, zajebo’ nas Alija! Em zelena, em se obrezuje!

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba

20.10.2017.