PAX AMERICANA, POVRATAK AMERIKANACA NA BALKAN: HDZ BiH ne čekaju ugodni trenuci, ali bolje nije ni zaslužio; Banja Luka ostaje sama…
Mediji nisu dobro prenijeli moju izjavu. Rekao sam mu da više očekujemo od njegove supruge jer je ona rođena u Beogradu, a u našem narodu postoji izreka “odande si, odakle ti je supruga” – ovako anegdotalno, kako on to voli, srbijanski je ministar vanjskih poslova Ivica Dačić objasnio svojoj javnosti što je rekao Matthewu Palmeru, posebnom predstavniku američkog državnog tajnika za Zapadni Balkan.
Piše: ŽELJKO TRKANJEC
A sve se zbivalo na Bledskom strateškom forumu gdje je Palmer nastupio prvi put u svojoj novoj funkciji.
A zadatak je više nego jasan. U šturom priopćenju State Departmenta to se može precizno iščitati: “U svojoj ulozi Palmer će upravljati našim naporima da se ojača američki diplomatski angažman u podršci miru, stabilnosti i prosperitetu regije te se usredotočiti na integraciju zemalja Zapadnog Balkana u zapadne institucije.” Dakle, SAD se diplomatski snažno vraća na Balkan koji su proteklih godina zapustili. Pa se moglo dogoditi da bivši kosovski premijer Ramush Haradinaj svojevoljno nametne carine u iznosu od 100 posto na uvoz robe iz Srbije i BiH. Što je potpuno blokiralo pregovore Beograda i Prištine jer je Srbija, s punim pravom, rekla da ne kani sjesti za stol s kosovskim pregovaračima dok se carine ne ukinu.
Već se i prije Palmerova imenovanja moglo detektirati da je Washington odlučio snažnije djelovati na Zapadnom Balkanu kad je Haradinaj iznenada podnio ostavku: pozvan je u Den Haag pred posebni sud koji istražuje zločine Oslobodilačke vojske Kosova. Gdje je proveo jedan dan i vratio se na Kosovo, ali ne više kao premijer.
Drugi važan dio navedene rečenice je “integracija zemalja Zapadnog Balkana u zapadne institucije”. State Department je svjesno izbjegao tradicionalnu terminologiju: ulazak u EU i NATO ili euroatlantske integracije. “Zapadne institucije” pokrivaju sve to, ali i više od toga. Primjerice, Kosovo nije članica Vijeća Europe (koje od 1. rujna kao glavna tajnica vodi bivša hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić). Ni Interpola. Ni UN-a. A Srbija ne želi (barem glasno) postati članicom NATO-a. Što su sve “zapadne institucije”. Dakle, mudar izbor riječi na koji, primjerice, Milorad Dodik ne može imati nikakva prigovora.
Američki su posebni izaslanici na balkanskim gudurama ostavili dubok trag – neki su ovdje, u BiH, i poginuli u mirovnim misijama. Simbol svih njih je Richard Holbrooke, čovjek koji je kreirao Daytonske mirovne pregovore i tako dovršio rat na prostoru bivše Jugoslavije iako su mu mnogi zamjerali da je bio pretjerano sklon Slobodanu Miloševiću, koji je otkrio njegovu ljubav prema srpskoj viljamovki. Što, jasno, ni izdaleka nije točno. Detaljnije o tome možete pročitati u tekstu “Kraj američkog stoljeća” (The End of the American Century) u svibanjskom broju časopisa The Atlantic. Podnaslov teksta, “Što nam život Richarda Holbrooka govori o rastakanju Pax Americana”, više nego jasno govori koliko je važna bila uloga ovog diplomata od formata u događajima potkraj prošlog stoljeća.
“Zajedno s ovom novom dužnosti posebnog izaslanika američkog državnog tajnika za Zapadni Balkan, Palmer će nastaviti obnašati dužnost zamjenika pomoćnika tajnika u Odjelu za europska i euroazijska pitanja, položaj koji drži od 2018. godine. Prethodno je bio ravnatelj Ureda za južnu i središnju Europu pri State Departmentu”, stoji u priopćenju. Dakle, Palmer je “one man band” za ovu regiju. Izravno odgovoran samo državnom tajniku Mikeu Pompeu. Što je više nego dobra situacija – Holbrooke se o svemu dogovarao s Billom Clintonom, ali je veliku važnost imala spremnost tadašnjeg državnog tajnika Warrena Christophera da mu prepusti taj posao. Mnogi drugi posebni izaslanici, posebno oni europski, imali su ogroman problem upravo s preklapanjem ovlasti (jedan od rijetkih koji je to uspješno izbjegao bio je Paddy Ashdown).
Palmer je vrlo zanimljiva osoba. Osim na stranici State Departmenta, važne podatke o njemu naći ćete na web-stranici izdavača Penguinrandomhouse. Naime, Palmer piše trilere. Za razliku od Johna Le Carrea ili Roberta Ludluma, Palmer nije čekao da napusti diplomatsku službi pa se posveti književnoj karijeri. On je diplomat i autor. I to ne neki osrednji kojem diplomacija otvara vrata izdavača u zemlji u kojoj djeluju (a ima takvih jako puno po svijetu). Njegovo djelo “Državne tajne” (Secrets of State) bilo je knjiga godine prema izboru NPR (američki nacionalni radio). Evo kako je preporučuju: “Iz pera veterana, insajdera s više od dvadeset godina iskustva u američkoj službi vanjskih poslova, dolazi napet, pronicljiv triler o globalnim intrigama i međunarodnoj politici iza scene.” U njegovoj se bibliografiji, kad je riječ o Zapadnom Balkanu, ističe knjiga “Sarajevski vuk” (The Wolf of Sarajevo), koja govori o američkom diplomatu koji se vraća u Sarajevo u vrijeme kad se jedan čelnik bosanskohercegovačkih Srba, koji se smatrao umjerenim, ponovno vraća nacionalističkim korijenima prijeteći da će u krvavome sukobu podijeliti BiH. Nadamo se da zaduženi za Zapadni Balkan u hrvatskoj diplomaciji čitaju barem “Vuka”.
Tijekom svog prvog boravka u Beogradu, ranih 1990-ih, Palmer je ondje upoznao svoju suprugu Danicu, liječnicu, o kojoj je govorio Dačić. Srpski mediji su uprli sve svoje snage da pronađu njezinu sliku, ali nisu uspjeli. A sam je Palmer rekao 2014. godine da ona ima crnogorske korijene.
Trenutak njegova imenovanja je indikativan. Zahvaljujući snažnom naporu Zapada, u lipnju prošle godine potpisan je Prespanski sporazum kojim je riješeno pitanje imena između Atene i Skoplja. Koje je prihvatilo ime Sjeverna Makedonija.
Što je bio težak udarac Rusiji koja je nastojala taj spor što dulje držati neriješenim kako bi mogla svojim vezama, među kojima se ističe Pravoslavna crkva, onemogućavati stabilizaciju juga Balkana. Poraz je bio spektakularan, a Sjeverna Makedonija je već korak do članstva u NATO-u. Washington se nadao da će na valu pozitivnog odjeka rješavanja jednog od mentalno najtežih balkanskih problema doći do pomaka i na planu ostalih sporova: prije svega Kosovo, a zatim BiH. Očekivanja su bila pretjerana. BiH gotovo godinu dana nakon izbora nema vladu, a veliko je pitanje kad će je dobiti (tako da je premijer istovremeno i predsjednik parlamenta, Denis Zvizdić).
A Beograd i Priština se gledaju preko nišana. U trgovinskom ratu, ali preko nišana. Federica Mogherini, konsenzus je i u Europi i u SAD-u, nije bila na razini zadatka. A Washington je zaključio da bi proces tranzicije vlasti u Europskoj komisiji mogao potrajati: s jedne strane to ih je zabrinulo jer znači da nastupa razdoblje vakuma u koje mogu uskočiti Rusija, Kina, Turska ili netko sličan (Iran bi rado), a s druge su u tome vidjeli svoju priliku. Ako sada uskoče, mogu im snažno skočiti dionice u svijetu kao rješavatelju problema u samom srcu Europe.
Pompeo je pozvao srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u New York i sve mu ondje lijepo obrazložio, a zatim je Kvinta (SAD, Ujedinjena Kraljevina, Njemačka, Francuska, Italija) objavila što je kome činiti: Srbija mora prestati nagovarati države da povuku priznanje Kosova i prestati sprečavati ulazak Kosova u međunarodne organizacije (ne govori se o UN-u, ali se svakako misli na Interpol), a Kosovo mora ukinuti carine na robu iz Srbije. Pa zatim svi moraju sjesti za stol.
Matthew Palmer u svojim je prvim nastupima bio više nego jasan: želimo obnoviti dijalog, a cilj je međusobno priznanje. Kosovski čvor je njegov ključni zadatak jer je ta država “ni na nebu, ni na zemlji” – priznata, a nepriznata (pet članica EU je ne priznaje kao ni dvije stalne članice Vijeća Sigurnosti UN-a), druga kritična točka na Zapadnom Balkanu. Prva, najopasnija je Sjeverna Makedonija jer bilo kakav konflikt u njoj prijeti regionalnim ratom s upletanjem velikih sila. Prespanski je sporazum ozbiljno smanjio prijetnju takvog scenarija, ali albanski faktor u toj zemlji i dalje je drži kriznom. A on će se smiriti kad se urede odnosi Srbije i Kosova. Što bi trebalo imati blagotvoran učinak i na trenutno nestabilnu Albaniju.
Dakle, strateško je pitanje stabilnosti Balkana u ovom trenutku Kosovo i SAD je očito odlučio zatvoriti i to pitanje i tako konačno zaključiti sigurnosne prijetnje nastale raspadom bivše Jugoslavije. Taj bi diplomatski uspjeh, u nizu neuspjeha, dobro “legao” američkom predsjedniku Donaldu Trumpu pred izbore iduće godine: u SAD-u ima velik broj glasača albanskog i srpskog podrijetla. I jednima i drugima odgovarao bi sporazum iza kojeg stoji autoritet Amerike. A taj bi faktor bio od velike pomoći Aleksandru Vučiću da suzbije prorusku opoziciju unutar svojih redova i da uspije u onome što silno želi: biti zabilježen kao Srbin koji je riješio pitanje Kosova i uveo Srbiju u “zapadne institucije”.
Kosovo se tu nema što puno premišljati. Ako želi prekinuti ovaj neizdrživi status, mora pristati na neke ustupke jer nagrada je uistinu dragocjena: globalno priznanje, ulazak u UN, pokretanje pregovora s EU i NATO-om. Ispunjenje sna. Puna suverenost.
Balkan je kroz povijest nosio negativne konotacije, najčešće s punim pravom. Na njemu je još u doba Rimskog Carstva nastao limes koji je dijelio Europu stoljećima, limes koji nije poštovan jedino na Jalti (možda bi ga se pregovarači i držali da nije bilo Ante Pavelića i njegove velike odanosti nacističkom režimu pa bi se stvari drukčije razvijale, ali njega je najmanje zabrinjavala budućnost Hrvata: više se brinuo da on bude na vlasti). EU nastoji izbrisati tu barijeru, pa je danas prvi put u povijesti geografski jasno definiran Zapadni Balkan: prostor BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije. Što pruža mogućnost da se onda jasno definiraju i politike jer su drugi, ranije korišteni termini, bili u pravilu preširoki (Jugoistočna Europa, Balkan – koji je to prostor uopće? Za austrijskog ministra Metternicha počinje ispod balkona u Hofburgu, za hrvatske suvereniste na Savi i Uni).
A gdje je u Palmerovu planu BiH, gdje je mjesto zbivanja njegova “Vuka”? On je bio više nego jasan: “U BiH trebamo neku vrstu političke reforme koja će podržati snažne i funkcionalne institucije na državnoj razini i na razini Federacije BiH. Posvećen sam partnerskom radu s vlastima na svim razinama.” Realno, BiH nije geostrateški problem poput Sjeverne Makedonije. Ona je prostor koji zaobilaze transeuropski transportni koridori, ona realno nikome ne smeta, kriza u njoj ne izaziva potrese u regiji (rat je počeo u Hrvatskoj, pa se proširio na BiH; a zaključen je kad su se Hrvatska i Srbija dogovorile da pristanu na mirovni sporazum). Dodik malo diže larmu svojim ruskim vezama, ali i Moskvi je jasno da tu ima malo koristi. Crna Gora, to je bio gubitak, BiH baš i ne. Palmer će zato najaviti da pritisak ide prema Federaciji BiH – HDZ BiH ne čekaju ugodni trenuci, ali bolje nije ni zaslužio. Jer je pravilno zaključio da Republika Srpska uspješno zlorabi sukob Bošnjaka i Hrvata.
Kad se riješi ovo potonje, Banja Luka ostaje sama. I tada se situacija radikalno mijenja. Posebno ako u međuvremenu nestane kosovski problem. Gotovo je nakon toga s Dodikovim prijetnjama odcjepljenjem jer će Beograd biti zaokupljen pitanjima približavanja EU.
“Željezni kancelar” Bismarck rekao je da Balkan ne vrijedi kostiju jednog pruskog grenadira. Da bi nakon toga na tom Balkanu kosti ostavile vojske njemačkih, francuskih, ruskih, britanskih vojnika. Ako Palmer uspije, možda se konačno promijeni značenje pojma balkanizacija te postignemo ono o čemu se pričalo 1990-ih: da ovim prostorima zavlada skandinavizacija.
(Prenosimo s portala EurActiv)
