Sa reisom Kavazovićem pokrenut ćemo širi dijalog; Mir nije skup, rat je skup i glup!

TV1: Večeras sudjelujete na teološkoj tribini pod nazivom :”Uloga vjerskih poglavara u oslobađanju ljudi od mržnje”. Kakva je po Vašem mišljenju ta uloga i koliko je važna upravo u ovome trenutku?

GRIGORIJE: U ovom trenutku mi se čini izuzetno važna zato što prosto zahvaljući i medijima i informacijama možemo da vidimo da je cijeli svijet u krizi u koju polako tone, možemo slobodno reći u krizi u kojoj smo mi bili krajem dvadesetog stoljeća. U tome smislio sam mislio da je možda, ma koliko to zvučalo neočekivano, potrebno da se čuje riječ iz Bosne i Hercegovine. Riječ da ratovi i ubijanja na bilo kojoj osnovi, a pogotovo na nacionalnoj, nemaju nikakvog smisla. U tome smislu moja riječ će ići u tome pravcu da mi pošaljemo snažnu poruku da smo izvukli pouku iz naših rana i ratova a sa druge strane kažemo to kao teolozi da život bez drugoga nije moguć, ma ko taj drugi bio, jer on je važan za naše postojanje. Ukoliko nastavimo sa ovim trendom, ne samo mi nego cijeli svijet, trendom usudio bih se reći egoizma, onda ćemo shvatiti ne samo da nam ne treba drugi nego i da mi ne trebamo nikome drugome i onda možemo da dođemo do jednog paradoksa da shvatimo da time što u našim srcima nema mjesta za drugoga da neće biti mjesta ni za nas, ni kod drugih a ni u ovom svijetu u kojem živimo.

Politika izaziva sukobe

TV1: Kakvi su odnosi među vjerskim poglavarima u Bosni i Hercegovini i koliko često razgovarate i sastajete se?

GRIGORIJE: Vrlo često čujem to pitanje. Moram da kažem čim nismo medijski interesantni znači da su odnosi dobri. Inače da se svađamo i tučemo onda bi bilo velike zainteresovanosti za nas i pitanja oko nas. Međutim, ne mogu da kažem da su to neki izvanredni odnosi. Ono što mi radimo jeste da trudimo se da razgovaramo i trudimo se da razgovorama iskreno. Nedavno sam smo zaključke na osnovu kojih mislim da možemo uraditi neke konkretnije korake za pomirenje naroda koji živi u  BiH, prije svega kada je riječ o pravoslavcima Srbima i Bošnjacima muslimanima i da pomognemo u intezivnim razgovorima sa vjerskim vođama iz katoličke crkve. Možemo da se vrlo brzo razumijemo ali svakako smo svjesni historijskih tegoba koje nas prate. Međutim postoji jedna dobra volja na svim stranama da razgovaramo i da pokušamo da učinomo ono što je do nas, a do nas je čini mi se mnogo, da govorimo jezikom koji ljudi razumiju i jezikom koji u ljudima otopljava srca a ne da raspiruje mržnju.

TV1: Često pominjete pomirenje između Srba i Bošnjaka. Već ste rekli da ste imali kvalitetan razgovor sa reisom Kavazovićem. U tome smislu šta bi mogli biti Vaši sljedeći koraci?

GRIGORIJE: Ja sam mu predložio  i on je pokazao otvorenost za takvu ideju, da je potrebno otvoriti dijalog na mnogim razinama  na jednoj teološkoj, filozofskoj i naučnoj i svim mogućim pozicijama na kojima imamo neke nesuglasice ali sa jednim na kulturu dijaloga u kome bi svi ljudi mogli da iznose argumente, politolozi, filozofi, historičari itd. Da ne idemo da se svaka stvar riješeva na način koji je pod tenzijama a najčešće političkim nego sa aregumentima i da ti argumenti imaju što veći značaj za onog drugoga, da izađemo jedni pred druge te naše rane iznesemo na svjetlost sunca i probamo da se to jednom spere i da prestanemo samo da razmišljamo o prošlosti, samo na način u kojoj je ta prošlost crna a nije u svim segmentima crna. Da pogledamo u budućnost koja može da bude dobra i mirna i sa svješću ukoliko tako ne budemo uradili imaćemo za alternativu ono što je sukob i svađa a iz toga može da dođe ponovo ono što smo gledali, a to su rat, rane i muke, i da opet niko ne bude pobjednik a da svi budu gubitnici.

TV1: Koliko u ovom trenutku tu dobru volju prati i politika u Bosni i Hercegovini? Koliko vjerske zajednice mogu imati utjecaja na politiku da krenu tim putem i koliko u tome kontektu znači nedavni sastanak premijera Denisa Zvizdića i Aleksandra Vučića?

GRIGORIJE: Mislim da su vjerski lideri ali i narod pridali previše značaja politici u smislu da su političari vanzemaljci koji treba da određuju sve. Kada narod i ljudi od istinske hrabrosti i vjere postave na pravi način, političari su često oni koji su oportunisti i po prirodi stvari se okreću tamo gdje je masa naroda. To im nalažu i izbori gdje hoće da prihvate mišljenje većine. U tome smislu smatram da ne trebamo polaziti sa političke osnove nego sa naučne, filozofske, teološke i dijaloške osnove te da prosto na taj način uđemo među ljude i kažemo ljudima da je alternativa miru i dijalog rat i zlo. Ja vjerujem da ljudi ako budu na vrijeme dobili tu poruku da će napraviti takvo stanje u društvu na koje politika neće moći da odgovara tako što će uvijek raditi jedno te isto, na najlaški mogći način, populistički i homogenziranem jedne grupe ljudi protiv druge u cilju izazivaja sukoba. Naše iskustvo sa kraja dvadesetog stoljeća je neizrecivo važno i sad ga kao pametni ljudi možemo iznijeti teoretski i na toj teoriji zasnovati novu praksu koja bi išla ka miru a nikako ka ratu.

 Važnije je graditi nego tužiti

TV1: Šta bi, prema Vašem mišljenju, mogla donijeti revizija tužbe BiH protiv Srbije? Za bošnjačke predstavnike, to je pravno pitanje u koje ne treba da se miješa politika. Iz RS tvrde da to može dodatno destabilizovati odnose u BiH i regiji. Imate li Vi komentar? 

GRIGORIJE: Na neki način me opet uvlačite u nešto što je aktuelna politika. No, rećiću jedan način na koji sam ja postupio. Ja nisam došao u Mostar i rekao da ćemo prvo tužiti ko je srušio Sabornu crkvu, nego sam rekao hajde da gradimo Sabornu crkvu svi zajedno. U tom smislu, mislim da je važnije da izgradimo nešto zajedno, nego jedni druge da tužimo. Kada tužimo, imaćemo situaciju u kojoj opet stojimo na istim osnovama, bez obzira ko tužbu dobio, a ko izgubio.

Već smo gledali te scenarije kada neko dobije ili izgubi tužbu. Baš sam bio u ovoj kući kada je donošena neka presuda u Hagu, pa su i jedni i drugi bili nezadovoljni. Vrlo često se dešavaju takve presude, bilo da su međunarodne ili naše, kojima su i jedni i drugi nesrećni, a niko nije srećan i niko nije zadovoljan i niko nije spokojan u tom smislu. Ja ne govorim o tome da li su u pravu ovi ili oni, da li sa pravne tačke gledišta treba da rade ovo ili ono, samo sam rekao šta sam ja uradio.

TV1: Šta je, prema Vašem mišljenju, ključno za izgradnju mira, povjerenja, suživota, što nam je svima važno u BiH? Je li to dijalog, razmišljanje o budućnosti, tradicija zajedničkog življenja koju zaista imamo? 

GRIGORIJE: Ubjeđen sam u to da smo imali ogroman broj godina iskustva, dana, časova u kojima smo bili pravi primjer zrelosti u smislu poštovanja tuđeg običaja, tuđe vjere, tuđeg načina života. Onda kada bi dunuli vjetovi, bilo sa istoka ili zapada, mi bismo u nama razgarali neki nama nepoznati plamen mržnje i nepoštovanja onog drugoga i učestvovali u nečemu iz čega je možda taj neko treći ili četvrti izvlačio korist, a mi smo uvijek dobijali ono što je najgore – rane i smrt, tugu, nesreću i siromaštvo.

U tom smislu činilo mi se da zbog toga ovi i sa istoka i sa zapada uvijek govore kako su Bosanci glupi, ali ustvari mi nismo bili glupi nikada kada bismo ostali u zatišju, tišini i miru. Pokazivali smo zrelost kako možemo da poštujemo drugoga.

Drugog načina nema, nego da poštujemo običaje i pravo drugoga, da poštujemo njegovu drugost i njegovu različitost, jer jedino tako ćemo moći da očekujemo da bude poštovana naša drugačijost i naša različitost, naš običaj, naš način života. Mislim da je to bilo veliko dostignuće Bih kroz vijekove. Pamtim moje pretke koji su tako živjeli sa svojim komšijama, pamtim i samog sebe koji sam imao i danas imam prijatelje koji nisu ni Srbi ni pravoslavci, a da mi to nikada nije bila smetnja da poštujemo jedni druge kao ljudska bića, kao stvorenja Božija i kao nekoga ko zaslužuje poštovanje. Ja ne vidim drugog puta. Možda sam za mnoge lud kada tako govorim, ali sam ubjeđen da drugi put ne postoji. I ako postoji, to je stranputica i to nije dobar put.

Mir nije skup, rat je skup i glup

TV1: Je li za pomirenje u BiH potrebno malo ili je to dug, za neke i nemoguć, put?  

GRIGORIJE: Pitanje je vrlo složeno. Ne može biti dug put ako je to put mira. Ako je put mira, on podrazumijeva dijalog, razgovor, poštovanje, neke manje ili veće nesuglasice, ali ako postoji otvorenost za dijalog i ako postoji prvobitna dobra namjera za poštovanje drugoga, onda ne postoji mjera vremena ili dužine.

Ako tražite direktan odgovor, za mir jeste potrebno dugo, ali to dugo nikako nije skupo. Ako me  pitate za rat – potrebno je malo, ali to je jako skupo i dugoročno se ne isplati, glupo je, nije ljudski. Ako izgubimo ljudskost, sve će nam biti džaba, da ne bude samo cijela Bosna naša, nego i cijeli svijet.

TV1: Sarajevo bi u maju trebalo da dobije mitropolita?

GRIGORIJE: Jeste. Sarajevo će dobiti mitropolita i to će sigurno biti u maju na Saboru. Treba svi da se molimo Bogu, svako na svoj način, da taj čovjek bude dobar. Volio bih da to bude neko ko je mlađi čovjek, da pokaže snagu i volju, a mislim da među mladim monasima postoji vrlo dobrih ljudi koji imaju otvorenost za druge i koji vrlo dobro znaju hrišćansku teologiju koja podrazumijeva, prije svega, poštovanje drugoga kao samog sebe.

(Vijesti.ba)