Rusija pred velikim geopolitičkim porazom?

Odustaje li Moskva od potpore za pobunjenike na istoku Ukrajine ili ta potpora nikada nije niti postojala? To je pitanje na koje će se tražiti odgovor nakon najnovije vijesti koja stiže iz Rusije – naime, ruski predsjednik Vladimir Putin danas je od ruskog parlamenta zatražio ukidanje vlastite rezolucije od 1. ožujka o slanju oružanih snaga u Ukrajinu.

(advance.hr)

Podsjetimo, u trenutku eskalacije krize, nakon što je izveden oružani državni udar u Kijev, Putin je od parlamenta zatražio odobrenje za slanje vojske u Ukrajinu ističući kako je taj potez nužan u obrani “ruskih sunarodnjaka”, referirajući se na milijune etničkih Rusa koji žive većinom na prostoru istočne Ukrajine.

No, za razliku od istočne Ukrajine gdje su etnički Rusi i Ukrajinci miješani, u fokus je prvo došao poluotok Krim gdje su većina stanovnika Rusi. Uz potporu tamošnjih stanovnika, regionalnih političara, ali i ruskih vojnih snaga koje su brzinski i bez ijednog ispaljenog metka preuzele kontrolu nad vojnim lokacijama, održan je referendum nakon kojega Krim prelazi u sastav Ruske Federacije.

Nakon Krima dolazi do pobune u istočnim regijama Donjeck i Lugansk. Pobunjenici provode sličnu strategiju – preuzimaju kontrolu nad državnim zgradama, organiziraju referendum, proglašavaju Narodne Republike… ali pomoć Rusije, bar onakva kakva je viđena na Krimu, jednostavno ne dolazi.

Nove vlasti u Kijevu oprezno prilaze pobunjeničkim teritorijima, paržljivo pokreću prve akcije u strahu da bi ruska vojna invazija mogla započeti svakog trena – na kraju krajeva, Putin je jasno pred svima rekao kako će Rusija “braniti svoje sunarodnjake”. Dani prolaze, magnituda ukrajinske vojne ofenzive biva sve veća i veća. Tada se događa i strašan masakr u Odesi gdje su radikali žive spalili anti-vladine prosvjednike, među kojima je bilo i dosta etničkih Rusa.

To je možda bio i prijelomni trenutak. Kijev je uvidio ruski blef, da od zaštite sunarodnjaka zapravo neće biti ništa. Neposredno zatim kreće daleko žešća vojna ofenziva na istok zemlje. Počinju se bez imalo obzira granatirati rezidencijalne četvrti po Slaviansku i Kramatorsku, usred dana izvode se zračni napad na Lugansk, a po svemu sudeći Kijev se ne ustručava koristiti ni zabranjeno oružje poput bijelog fosfora i sličnih supstanci.

Iz opkoljenog i tjednima bombardiranog Slavianska stižu očajni vapaji za pomoć, ali i gnjev zbog ruske reakcije – tj. nedostatka ruske reakcije (opširnije: Veliki pregled stanja na istoku Ukrajine i osvrt ruskih analitičara na upozorenje Strelkova da nakon “Ukrajinska zime” dolazi “Moskovski Maidan”).

Može se tvrditi kako Kremlj nije pokrenuo ove pobune na istoku Ukrajine te kako su one zaista autentičan otpor naroda protiv novih vlasti u Kijevu. No, Moskva ipak snosi odgovornost za ovu situaciju u Ukrajini, pa i žrtve na istoku. Da je Rusija odmah poručila kako nikada neće poduprijeti pobunu na istoku zemlje, može se spekulirati da se ista ne bi niti dogodila.

Politikantstvo je uvelike odigralo tragičnu ulogu – Putin nije želio pred vlastitim narodom reći da se potpora sunarodnjacima neće pružiti, naročito ne u trenutku kada mu je popularnost u Rusiji naglo skočila nakon situacije na Krimu. Ti podaci nam govore kako je većina Rusa u Rusiji očekivala pomoć za istočne samoproglašene Narodne Republike, ali izgleda da od te pomoći neće biti ništa.

Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov prije nekoliko trenutaka je poručio: “Zbog početka trostranih pregovora po pitanju rješavanja situacije na prostoru istoka Ukrajine, predsjednik je zatražio od federativnog vijeća da se ukine rezolucija o uporabi ruskih oružanih snaga na teritoriju Ukrajine”.

Zamjenik predsjednika vijeća za međunarodne poslove, Andrej Klimov, potvrdio je kako će gornji dom ruskog parlamenta već sutra usvojiti ovaj zahtjev te ukinuti rezoluciju kojom se odobrava slanje ruske vojske u Ukrajinu.

Očekivano, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko je pozitivno reagirao na ovu vijest – “Ovo je prvi praktični korak prema rješavanju situacije na istoku Ukrajine”, rekao je.

Ne čudi stoga da su lideri samoproglašene Narodne Republike Donjeck sinoć odmah prihvatili primirje (vidi: Pobunjeničke vlasti na istoku Ukrajine prihvatile primirje do petka: “Nadamo se početku pregovara i mirnom rješenju sukoba”).

Ruska kapitulacija?
Da li je ovo ruski poraz u jednom ogromnom geopolitičkom srazu koji je daleko veći od samog sukoba unutar Ukrajine? Dakako, ovakav ishod se može interpretirati na bezbroj načina – ali, ako je cilj Rusije bio spriječiti da granica s Ukrajinom u bliskoj budućnosti postane granice s NATO-om, onda jest – ovo je veliki i donekle očekivani ruski poraz.

S druge strane, ako Kijev vrati punu kontrolu nad istokom zemlje – bez obzira da li pritom dopusti neki viši stupanj decentralizacije ili ne – to će ujedno biti i ogromna pobjeda Zapadnih sila izvojevana u prvom redu ekonomijom. Gomilanje NATO-ovih trupa na istoku Europe nije uopće pretjerano uznemirilo Rusiju, ali sankcije i prijetnje još većim sankcijama itekako jesu. U jeku krize krenuo je i veliki napad na Južni tok – za Rusiju iznimno važan, vitalan, projekt.

Rusija danas ima svojevrsne ambicije koje teže autonomiji, ali ideološki se nema čime suprotstaviti sve snažnijim pokušajima Zapada da ih se vrati na odnose koji su egzistirali 90-ih godina, kada je Rusija – na tragediju vlastitog naroda – zaista bila “partner”. Ruska kapitalistička ekonomija je njena Ahilova peta i sve dok dominantu ulogu u toj ekonomiji ima Zapad, Rusija neće imati snage za neke više razine autonomije.

Bitka za Ukrajinu je počela prošle godine kada je pala, s obje strane, odluka da se više nema strpljenja za ukrajinsku nesvrstanost. Ukrajina je morala postati ili dio ruske sfere utjecaja ili dio EU-SAD sfere utjecaja. Kada je izgledalo da Rusija prelazi u vodstvo, nakon što je tadašnji predsjednik Janukovič odbio EU trgovinski sporazum i najavio okretanje Rusiji, Zapad je pokrenuo sve što se pokrenuti moglo – u svega nekoliko mjeseci srušilo se Janukoviča, mada su ovog puta, za razliku od 2004., morali igrati na kartu najgorih aktera, uključujući i koketiranje s neo-fašistima, ali cilj (koji opravdava sredstvo) je ipak postignut.

Čak je i radikalni element ubrzo stavljen “na čekanje”, a na vlast je doveden podoban oligarh, Petro Porošenko, dok su radikali – koji će još dugo vremena biti utjecajni – ipak svedeni na neku marginu, tj. nije se dopustilo da dođe do fašističke revolucije u Kijevu, mada je ona već opasno prijetila.

Rusija je uspjela “spasiti” Krim i vratiti ga natrag u svoj teritorij, ali i tu će biti još puno problema. Dakako, neki će reći kako je strateški Krim ipak bio najvažniji, ali ima li onih koji će tvrditi da je pitanje ukrajinskog potencijalnog ulaska u NATO nebitno? Zasigurno ih ima, naročito u redovima koji nisu baš spremni prihvatiti da ovo jest poraz Rusije, i to znatan.

Dakako, ovo nije kraj krize u Ukrajini – teško je očekivati da će stanje na istoku preko noći postati stabilno. Ovo nije ni kraj ruskog geopolitičkog angažmana, ali je početak ruskog prihvaćanja pojedinih stvarnosti, a jedna od njih je i činjenica da nisu spremni upuštati se u ovakve konflikte, bar ne dok ih sama pomisao na Zapadne ekonomske sankcije ostavlja u tolikom šoku.

Ali Rusija mora znati da ovo nije samo potez ograničen na Ukrajinu – cijeli svijet je pratio što će Moskva učiniti. Malo tko je zagovarao ili očekivao rusku invaziju, ali da su mogli vojno spriječiti napade na gradove – naročito kada je ta Putinova rezolucija već postojala – mogli su. Zanimljivo je i to da je NATO od početka isticao kako “neće vojno braniti Ukrajinu”, jer Ukrajina nije članica. Drugim riječima, neki apokaliptični rat ne bi se dogodio oko Ukrajine.

Neki će reći kako je dugoročno ovo pozitivan potez te kako Rusija ovime ne dozvoljava uvlačenje sebe u sukob s Europom, no trenutačno nema nekih naznaka da Europa želi Rusiju kao ravnopravnog partnera, već isto kao i SAD želi politički slabu Rusiju od koje će imati veliku ekonomsku korist.

Izgleda kako je Moskva došla na spoznaju da je Ukrajina bila “zamka”, da su određene sile zapravo željele da uđu vojskom, kako bi im mogli zadati smrtonosni udarac ekonomskim sankcijama na koje Rusija očito nije bila spremna. To možda i jest tako, ali ne umanjuje očiti ishod ovog sukoba – u Kijevu se danas na vlasti nalazi predsjednik kojeg SAD nazivaju “svojim čovjekom” (vidi: Dokumenti potvrđuju kako je Petro Porošenko već godinama “američki čovjek” u Kijevu), istok Ukrajine pregovara o predaji Kijevu, ugovor o pristupanju EU trgovinskom paktu potpisuje se uskoro, a i NATO pregovori mogu bez problema početi. Zar ovi podaci nisu posve dovoljni za odgovaranje na pitanje da li je ovo ruski poraz ili ne?

Izgleda kako je i Igor Strelkov dobio odgovor na svoje pitanje (vidi: Zapovjednik obrane Slavianska, Igor Strelkov: “Koliko još mrtvih treba da bi se Moskva odlučila na intervenciju?”).