Rusija i Kina uvele “petrojuan”
Rusija i Kina uvele “petrojuan” – BRICS razmatra o povrataku “zlatnog standarda” i udaru u same temelje hegemonije dolara
Dva su ključna argumenta za duboko razumijevanje činjenice kako svijet globalnih financija pogađaju geopolitičke promjene koje sa sobom nose smrt petrodolara i uspon kineskog juana.
U studenom prošle godine je portal Zero Hedge opisao “sporu smrt petrodolara”, sporo kretanje prema kraju sustava koji je desetljećima služio hegemoniji dolara.
“Prije dvije godine, na početku tiho, a zatim sve glasnije i glasnije, financijski sektor je počeo raspravljati o nečemu o čemu se nikada nije raspravljalo i što je u financijskim krugovima bila tabu tema. Tada se prvi put naglas počelo govoriti o kraju sustava koji je prema mnogima američkom dolaru otvorio put ka statusu svjetske rezervne valute – petrodolaru ili načinu na koji su zemlje izvoznice nafte ponovno koristile dobivene dolare za kupnju druge imovine, opet denominirane u dolarima, povećavajući tako financijsku moć rezervne valute, što je uzrokovalo povećanje cijena aktivne imovine, slijedom toga do još veće kupovine u američkim dolarima i tako dalje, stvarajući tako začarani krug, pogotovo za one koji su imali imovinu denominiranu u američkoj valuti” , prije nešto više od pola godine piše portal Zero Hedge.
Inicijativa za odmak od dolara, što uglavnom prešućuju mainstream mediji, dolazi zbog želje Rusije i Kine, kao i ostatka skupine BRICS, da u razvijenom svijetu razbiju “status quo” kojeg su održavale SAD i kroz bilateralne sporazume su odlučili uspostaviti globalnu trgovinu koja se neće temeljiti isključivo na američkom petrodolaru.
I doista, na inicijativu Rusije i Kine, zajedno s Iranom, sve više zemalja u razvoju jedne s drugima počinju trgovati u potpunosti zaobilazeći dolar i sklapaju bilateralne sporazume za trgovinsku razmjenu u nacionalnim valutama.
Kako prenosi Reuters, pozivajući se na studiju tvrtke BNP Paribas, po prvi put u gotovo dva desetljeća zemlje izvoznice energenata na svjetskim tržištima ne ulažu svoju dobit petrodolare. Dakle, petrodolar, koji je Sjedinjenim Državama dugi niz godina služio kao glavni instrument za poticanje i olakšavanje recikliranja dolara, te stalno reinvestiranje u imovinu denominiranu u dolarima u zemljama izvoznicama nafte, te ujedno bio sredstvo za stalno povećanje cijene te iste imovine, sada je počeo gubiti važnost.
Zero Hedge u svom novom članku citira američki Goldman Sachs čiji stručnjaci tvrde da je za kraj petrodolara zaslužno više čimbenika: ruska geopolitika, akcije samog FED-a i njegova politika “snažnog dolara”, u manjoj mjeri potezi Saudijske Arabije koja je preplavila svjetsko tržište sirovom naftom, na početku sa željom da našteti Putinu, a na kraju na vlastitu štetu i štetu Sjedinjenih Američkih Država.
Wall Street Italia piše: “Sve bliži odnosi između Rusije i Kine su doveli do toga da ruski div Gazprom postane treći najveći proizvođač nafte u svijetu, a sve svoje operacije u prodaji nafte Kini obračunava u juanu. Ovo je ujedno bio i odgovor Moskve na sankcije Zapada koje su protiv Rusije uvedene zbog sukoba u Ukrajini, a na kraju je sve više ruskih tvrtki u poslovanju počelo koristiti kineski juan.
Najviše od svih GazpromNeft, naftni odjel ruskog energetskog diva, koji od početka ove godine cjelokupni izvoz u Kinu koji ide kroz naftovode istočnog Sibira obračunava u juanima. Financial Times naglašava “kako ostale ruske energetske tvrtke još uvijek nisu spremne napustiti dolar u prodaji nafte”, ali zato Wall Street Journal ističe kako to uskoro neće imati nikakvog značaja, jer je tijekom 2014. kineski uvoz sirove nafte iz nekih većih zemalja članica OPEC-a primjetno opao, upravo zbog kupovine ruske nafte.
Kina je u 2014. uvoz sirove nafte iz Saudijske Arabije smanjila za 8%, iz Venezuele za 11%, dok je u istom razdoblju uvoz iz Rusije uvećala za ranije nezamislivih 36%.
Usporedo s koracima koje Peking sada već posve sigurno usuglašava s Moskvom, Kina u svoju orbitu lukavo privlači i američke saveznike i ugovorima s njima dodatno podriva hegemoniju dolara kao svjetske rezervne valute.
Zbog aktivnosti Pekinga i Moskve se sada doslovno govori o “protjerivanju dolara” iz brojnih zemalja, ali su možda važniji oni ugovori koje Kina potpisuje s američkim saveznicima kao što su, primjerice, Kanada i Katar.
Naime, u slučaju Kanade je ranije potpisan sporazum koji će omogućiti trgovinu u kanadskim dolarima i kineskom juanu, čime se otvoreno isključuje američka valuta. Štoviše, kanadski izvoznici su često znali naglasiti da su se, koristeći dolar u trgovini s Kinom, zbog čekanja i visokih troškova zamjene valuta morali nositi s visokim gubicima.
Kanada je bila prva zemlja na kontinentu koja je zaključila takav ugovor i CBC prenosi kako bi, prema analitičarima, ovaj sporazum “mogao udvostručiti, a možda čak utrostručiti razinu trgovine između Kanade i Kine”, prenosi WSJ.
Međutim, Peking se nije zaustavio ovdje i isto je potpisao s američkim bliskoistočnim saveznikom Katarom. Kina i Katar su otvorili izravnu valutnu swap-liniju u kojoj se koristi juan, a sporazumom se predviđa da će se trgovinska razmjena u tri godine povećati i do vrijednosti od 35 milijardi juana (5,7 milijardi dolara).
Katar, koji je sporazum s Kinom potpisao krajem studenog prošle godine, postao je 24. zemlja koja je svoje Forex tržište otvorila kineskoj valuti, a nakon Katara su to proteklih mjeseci učinili Australija, Tajand, Malezija i Čile.
Gledajući spisak zemalja koje su otvorile svoja tržišta juanu i činjenicu da Kina gotovo sigurno svu naftu želi plaćati u juanima, slobodno se može reći da je pogođeno samo srce hegemonije Sjedinjenih Američkih Država – petrodolar.
Štoviše, svi narodi koji su do sada kupovali dolare kako bi uopće mogli kupovati naftu na svjetskom tržištu, sada to više neće morati činiti, ili to barem neće činiti oni koji nisu podložni diktatu Washingtona. Gornji grafikon kojeg je objavio BNP Paribas jasno pokazuje da je izvoz petrodolara u 2014. po prvi put u 18 godina bio negativan.
Kako je nastao petrodolar, uglavnom je poznato. 1913. godine američki predsjednik Wilson postavlja individualni zlatni standard, to znači da je svaki građanin mogao ući u banku i kupiti uncu zlata za 30 USD. 1933. godine, američki predsjednik Roosevelt ukida individualni zlatni standard, to znači da samo države smiju posjedovati zlato, a građani ne, dok 1971. godine američki predsjednik Nixon ukida zlatni standard i uvodi petrodolar.
Za bolje razumijevanje važnosti ugovora Rusije i Kine, odnosno sporazuma prema kojem će se ruska nafta Kini prodavati za juane, bilo bi dobro podsjetiti što je prije samo tri godine, citirajući mass-medije, pisao hrvatski portal SBPeriskop.
“SAD može tiskati dolare bez pokrića i ne ući u inflaciju, odnosno hiperinflaciju i to stoga što je međunarodna standardna valuta za trgovanje naftom upravo američki dolar. Sve države koristite dolar za kupovinu nafte. Samim time, na vlastiti trošak, te države pokrivaju američki dolar, dok američki FED može tiskati dolar bez pokrića. Zato je, sve dok se dolar koristi kao međunarodna valuta za trgovanje naftom, američka vojska praktički nepobjediva. SAD imaju beskonačan izvor novca i zato imaju najveću i najjaču vojsku u koju se ulaže polovina svjetskog vojnog budžeta. Vojske Kine i Rusije nisu dovoljno snažne da bi pobijedile američku sve dok djeluje spomenuti princip petrodolara u kojem SAD imaju neprestani izvor prihoda. Kada bi neke države trgovale naftom u nekoj drugoj valuti, dolar bi oslabio, a ostale bi države slijedile primjer i počele koristiti druge valute ili čak zlato za trgovanje naftom. To bi uništilo dolar koji bi se našao na udaru hiperinflacije, jer više ne bi imao pokriće…”, ovako se pisalo i razmišljalo u rujnu 2012., ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu.
Sada se Sjedinjene Države suočavaju s ozbiljnim problemom, jer, kao što vidimo, svijet nimalo ne nalikuje onome od prije nekoliko godina kada je sve govorilo da je “Američko carstvo” trajati tisućama godina.
Da bi ironija bila veća, svojoj vlastitoj propasti će biti zaslužni jastrebovi u Washingtonu, koji se nikako nisu mogli pomiriti da Rusija s ostalim narodima bivšeg Sovjetskog Saveza, ne računajući one baltičke, te da s drugim zemljama središnje Azije čini jedinstveni ekonomski i geopolitički prostor.
Washington je podigao “željeznu zavjesu” između Europe i Rusije, te na štetu europskih naroda Rusiju doslovno prisilio na ekonomski, politički i, prema posljednjim podacima, strateški savez s Kinom. Strateški iz prostog razloga što se zbog ukrajinske krize i blokade ruskog kontingenta u Pridnjestovlju zajedničke rusko-kineske vojne vježbe u Sredozemnom moru ne mogu promatrati kao “rutinske”, jednako kao što “rutinske” nisu ni skore zajedničke vojne vježbe u posebnoj bazi u blizini Valdivostoka i najava zajedničkih kinesko-ruskih pomorskih vježbi u Južnom kineskom moru, području koje je zbog spornog Otočja Spratly potencijalni izvor sukoba između Kine i SAD-a. Priopćenje ruskog Ministarstva obrane o budućim zajedničkim aktivnostima ruske i kineske vojske u Istočnoj vojnoj oblasti Ruske Federacije je ujedno i poruka SAD-e da Kina u azijsko-pacifičkoj regiji nije sama.S druge strane, Peking je Zapadu nedavno održanim zajedničkim vježbama s ruskom flotom u Sredozemlju uputio jasnu poruku da se rusko-kineski savez podigao na jednu višu razinu.
Zbog uvođenja petrojuana, potom de-dolarizacije ne samo u trgovini s Kinom, nego i brojnih drugih primjera, kao što je trgovina između Irana i Turske, također u nacionalnim valutama, smrtni udarac za petrodolar bi vjerojatno bilo ponovno uvođenje zlatnog standarda kojeg je 1971. godine ukinuo američki predsjednik Nixon.
Ne samo da se tako podriva moć i hegemonija američkog dolara, nego stručnjaci tvrde da bi se na kraju mogla obistiniti i najveća noćna mora Washingtona, a to je da Peking i Moskva zajedno opet uvedu zlatni standard.
“Kina planira uspostaviti referentne cijene koje će se bazirati na zlatu i SAD ozbiljno strahuju da bi Kina mogla uvesti novi zlatni standard, čime bi juan u potpunosti zamijenio dolar. Natjecanje za tržištu zlata u Londonu se posebno intenziviralo od kada je Burza zlata u Šangaju (Shanghai Gold Exchange) osnovala Međunarodnu gospodarsku komoru u području slobodne trgovine u gradu i tako uspostavila slobodni protok kapitala”, piše njemački dnevni list Deutsche Wirtschafts Nachrichten.
“Kina je najveći svjetski proizvođač zlata i vjerojatno je zanima mogućnost određivanja svjetskih cijena plemenitih metala. Tržišta drže da će Kina imati svoju cijenu koju će odrediti krajem 2015. godine, a u međuvremenu se u zemlji ubrzano razvija tržište zlata. Prema tome, za očekivati je da će rudarske tvrtke i rafinerije koje čuvaju svoju imovinu u inozemstvu ponovno prenijeti svoje plemenite metale u Kinu. U ožujku je vlada u Pekingu znatno ukinula ograničenja za uvoz i izvoz zlata, a sve kako bi domaćim trgovcima olakšala trgovinu plemenitim metalima. Ovim je potezima Kina izazvala zabrinutost u Sjedinjenim Državama. Tijekom posljednjih nekoliko godina je Kina kupila velike količine zlata, potpuno suprotno međunarodnom trendu. Sada u SAD-u strahuju da Peking i Moskva rade zajedno kako bi ponovno uveli novi zlatni standard”, piše njemački dnevni list.
Ako 2012. godine Sjedinjene Države sa svojom vojskom i petrodolarom jesu bile neprikosnovena svjetska sila, danas, samo tri godine poslije, može se reći da u tako kratkom vremenu, osim Sovjetskog Saveza, niti jedna nacija koja nije poražena u ratu nije pretrpjela takav poraz kao američka.
S tim se slaže i politički analitičar Patrick Buchanan koji u svom članku za The American Conservative ističe da su na kraju predsjedanja Georgea H.W. Busha ranih ‘90-ih SAD bile jedina supersila na svijetu.
“Koji su uzroci američkog pada? Arogancija, ideologija, neprijateljstva i glupost. Sve to zajedno je odigralo ključnu ulogu u našoj propasti”, piše Buchanan, koji je bio savjetnik trojice američkih predsjednika, Richarda Nixona, Geralda Forda i Ronalda Reagana.
Prema njegovim riječima, napori Reagana i Nixona usmjereni u odvraćaju Kine i Rusije i razvijanju suradnje s obje zemlje zasebno nisu uspjeli.
“Kina i Rusija su sve bliže jedne drugoj i sada su veći neprijatelji SAD-u nego u bilo koje doba Hladnog rata”, rekao je Buchanan.
Nakon iskazivanja prezira prema Rusiji, NATO je zakucao i na sama vrata Moskve, posebno provodeći Obojene revolucije u bivšim sovjetskim zemljama. SAD se sada moraju suočiti s Vladimirom Putinom koji je došao na vlast obećavajući da će obnoviti ruski nacionalni ponos i veličinu, te da će zaštiti Ruse gdje god se nalazili i koji se zna nositi s američkom arogancijom.
Što se tiče Kine, otvaranjem američkog tržišta kineskim proizvodima, umjesto da postane partner i pridonese američkom blagostanju, Washington je uzrokovao razgradnju vlastite proizvodne baze i Kini pružio mogućnost da se obračuna sa Zapadom.
Najveće pogreške su počinjene na Bliskom istoku, kaže Buchanan. SAD su napale Irak, okupirale Afganistan i svrgnule vladu u Libiji i tako oslobodile demone islamskog fanatizma, tribalizma i sektaških sukoba.
Od 1992. su Ameriku preplavili imigranti iz Trećeg svijeta, od kojih mnogi primaju socijalnu pomoć. Nacionalni dug raste brže od BDP-a, a deficit iznosi 11 000 milijardi dolara. Ekonomska i vojna moć SAD-a je sada manja nego 1992. godine, dok zemlja ima sve više obveza prema svojim saveznicima diljem svijeta, dodao je Patrick Buchanan.
Brojni se stručnjaci slažu da bi temelje na kojima počiva moć Sjedinjenih Država Kina i Rusija mogle uništiti u bilo kojem trenutku. Konačno, danas je svakome jasno da SAD ne samo da nisu ono što su bile 1992., nego nisu ni sjena sile iz 2012. godine. Naravno da bi takav potez bio prava ludost, jer bi u tom slučaju, kako bi uopće opstale, Sjedinjene Države sa saveznicima morale aktivirati sve raspoložive resurse, vojne i financijske, što bi bio početak sukoba u kojem ne bi bilo pobjednika i poraženog.
“Bojno polje” koje su odabrali Peking i Moskva je puno efikasnije i umjerenim doziranjem financijskih udara kojima se podriva hegemonija petrodolara daje puno bolje rezultate od nasilne, arogantne i agresivne politike kakvu je protiv Rusije i Kine desetljećima vodio Washington.
Za kraj se nameće pitanje gdje je u svemu tome Europa? To je pitanje na koje je u ovom trenutku teško odgovoriti, jer europska politička elita naprosto ne donosi odluke u korist vlastitih naroda i u ovom trenutku, pod izgovorom krize u Ukrajini, vodi štetnu i samoubilačku politiku.
