Azerbejdžan – Miniraju li tri “diktatora” planove “demokratske“ Europe?

Putin i Erdogan u Azerbejdžanu Ilhamu Alijevu nude energetsku suradnju – Miniraju li tri “diktatora” planove “demokratske“ Europe?
Od kada je zbog vazalske politike bugarskog premijera Bojka Borisova Rusija i službeno priopćila da je izgubila strpljenje i da zauvijek odustaje od plinovoda Južni tok, te najavila novi koji će preko Turske ići do grčke granice i dalje u jugoistočnu Europu, američki podtajnik za energetiku Amos Hochstein je prešao tisuće kilometara, uvjeravajući Grke, Makedonce, Srbe i druge koji su i dalje namjeravali kupovati jeftini ruski plin da odustanu od suradnje s “ruskim agresorom” i odluče se za Južni koridor i plinovode TANAP i TAP, projektima u kojima neće ovisiti o Rusiji.

Zbog želje Washigntona da pod svaku cijenu stvori nepremostive prepreke za provedbu rusko-turskog projekta, Makedonija je umalo postala propala država. Doduše, plan kojega u ime američke administracije provodi lider makedonskih “socijaldemokrata” Zoran Zaev još je uvijek aktualan, ali bi se mogao izjaloviti iz prostog razloga što se Moskva u narednim danima odlučila pokrenuti ne Skoplju ili Ateni, nego u središtu svih nada Europske komisije i američkog podtajnika Amosa Hochsteina – Azerbejdžanu.

Budući da je Iran ranije izjavio kako neće sudjelovati u projektima koji konkuriraju ruskim plinovodima, Vladimir Putin je opet iznenadio svoje protivnike i odlučio ući u savez s Azerbejdžanom i tako projekt Gazproma uskladiti s isporukama azerbejdžanskog plina, jedini izvor u kojeg su Europska unija i SAD polagali sve svoje nade.

Uoči tripartitnog sastanka Alijev-Putin-Erdogan Rusija i Azerbejdžan osnivaju Međuvladinu komisiju za energetiku

Kako prenosi portal Neftegaz, Rusija i Azerbajdžan su dogovorili suradnji u energetskom sektoru, što ozbiljno dovodi u pitanje planove o diversifikaciji opskrbe energentima kroz plinovode TAP i TANAP, kojima bi Europa dobivala plin iz azerbejdžanskih polja Shah Deniz u Kaspijskom moru.

Prije nekoliko dana su čelnici Gazproma i talijanskog ENI-a pregovarali o povećanju kapaciteta plinovoda koji bi išao preko Turske i isporučivao plin talijanskim potrošačima, Rusija ne želi riskirati i s Azerbejdžanom je  odlučila uspostaviti radnu skupinu na najvišoj razini, koja će se fokusirati na razvoj dvosmjerne suradnje u sektoru nafte, plina i energije općenito. Tu je vijest 8. lipnja potvrdio  pomoćnik ruskog predsjednika Jurij Ušakov i dodao “kako će visoka radna skupina će biti uspostavljena u okviru posebne međuvladine komisije”.

U kontekstu novih okolnosti je važno napomenuti da je azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev 9. svibnja bio na proslavi Dana pobjede u Moskvi, dok se s druge strane 21. i 22. svibnja nije pojavio na summitu Istočnog partnerstva u Latviji, na kojem su o svojim odnosima pregovarale zemlje istočne Europe i Europske unije.

Odnosi između Rusije i Azerbjedžana se uspješno razvijaju. 2014. je volumen bilateralne trgovine dosegnuo rekordnih 4 milijarde USD, što je u odnosu na 2013. rast od 12%.

Trenutno intenziviranje odnosa nije slučajno. Danas i sutra će Vladimir Putin posjetiti Baku, gdje će nazočiti otvaranju prvih Europskih igara. Tamo će se susresti s Ilhamom Alijevom i s turskim predsjednikom Tayyipom Erdoganom.

Kada je u pitanju energetska suradnja, službeno nije poznata tema razgovora lidera Azerbejdžana, Turske i Rusije, ali je za pretpostaviti da će plin biti u središtu njihove pozornosti. Naime, poznato je da se Rusija i Azerbejdžan natječu oko mogućnosti izvoza plina u Europu, a ranije je Ilham Alijev izjavio kako njegova zemlja želi postati najveći dobavljač plina, uz Rusiju, naravno.

No, da bi se to učinilo, mora se izgraditi plinovod TANAP, koji bi u ovim okolnostima bio konkurent Turskom toku.

Krajem svibnja je predsjednik Ilham Alijev rekao da njegova zemlja barem 100 godina može  osigurati plin za vlastite potrebe, ali i za izvoz. Alijev je jednom izjavio da je strateški cilj Azerbejdžana stvaranje Južnog plinskog koridora koji će Europi izvoziti plin iz ležišta  Shah Deniz u Kaspijskom moru.

Europske zemlje, koje su odlučile u potpunosti “prijeći na obnovljive izvore energije”, ipak su se radovale dolasku azerbejdžanskog plina, što samo potvrđuje da su “obnovljivi izvori energije” san kojim se u nedostatku bolje opcije tješe europski čelnici.

Azerbajdžan, naravno, nema status super sile i za Bruxelles je poželjniji partner od Rusije. Izgradnja plinovoda TANAP je želja i Washingtona i EU, ali se konzorcij Shah Deniz na kraju odlučio za Transjadranski plinovod (TAP), koji je iz igre izbacio europski plinovod Nabucco i, namjerno ili ne, prednost u opskrbi plinom jugoistočne Europe dao Rusiji, prema kojoj Azerbajdžan iz više razloga provodi izuzetno uravnoteženu politiku.

To je bogata, samodostatna zemlja i vodi nezavisnu politiku koja nije usmjerena protiv Rusije. Azerbajdžan je svjestan da se situacija u pitanju plina može vrlo brzo promijeniti, a TANAP je sigurno jedno od iznenađenja.

TANAP, koji je dio Južnog koridora, počeo se graditi u ožujku ove godine i početni kapacitet će mu biti 16 milijardi kubnih metara, ali je 6 milijardi namijenjeno Turskoj, a tek ostatak Europi, prenosi portal Naftni Derivati.

Ilham Alijev zna da je u nemilosti Zapada i da je o zajedničkim aktivnostima na tržištu svakako bolje pregovarati s Rusijom i sa saveznikom Erdoganom.

S druge strane, ako Italija u plinskom sektoru može otvoreno surađivati s Rusijom, zbog čega to ne bi smio Azerbejdžan? Možda zato što će time iritirati Amosa Hochsteina i State Department, koji ionako nemaju pametnijeg posla osim dijeliti savjete Europi.

Italija je dogovorila uvoz plina iz azerskih polja Shah Deniz, te priključak na TAP i TANAP, ali su u Rimu svjesni da početnih 10 milijardi m3 azerbejdžanskog plina, koji u najboljoj varijanti mogu porasti na 20 milijardi kubnih metara godišnje, neće moći zadovoljiti potrebe svih zemalja jugoistoka Europe.

Turska vlada je nedavno izjavila da EU i Gazprom, unatoč činjenici da su odnosi između Rusije i Europe poremećeni, ne mogu  jedno bez drugoga. Italija gubi isporuke plina iz Afrike i od tada izražava veliko zanimanje za opskrbu plinom novim pravcima.

Vladimir Putin je već stigao u Baku i Zapad najviše strahuje od mogućeg sklapanja “energetskog trojnog pakta Rusija-Turska-Azerbejdžan”. Uzme li se u obzir činjenica da Turska velike nade polaže u ovaj projekt, a da Azerbejdžan ima vrlo dobre odnose s Rusijom, a još bolje s Turskom, onda je sve moguće.

Uspostave radnih skupina na najvišoj razini i osnivanje međuvladinih komisija, kao što su to 8. lipnja učinile Rusija i Azerbejdžan, obično služe pripremi za potpis službenih dokumenata.

Ruski analitičar Stanislav Tarasov za Regnum piše kako je Putinova posjeta Azerbejdžanu sve samo ne simbolična.

Većina susreta na ovako visokoj razini odlučuju globalna, čiji značaj nekada i sami ne primjećujemo.Svaki od tih susreta imaju svoje uzroke i posljedice i uklapaju se u neki od logičkih lanaca.

Putinov odlazak u Baku je važan jer je u tijeku  politički napad Zapada na dvije turske države – Tursku i Azerbejdžan, koje imaju prirodnu interakciju po modelu “jedan narod – dvije države”. Iako je Azerbejdžan dio bivšeg Perzijskog kanata, ta zemlja oduvijek naglašava “zajedničku povijest i vrijednosti” s Turskom, a kroz nju, kao što je naglasilo azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev, i “cijelim turskim svijetom”.

No, to je samo javno. Osim toga, turski liberalni list Hurriyet je objavio dokumente WikiLeaksa prema kojima je Alijev više puta potajno oštro kritizirao vanjsku politiku turske Stranke pravde i razvitka (AKP), koji je opisao kao “naivnu” i “pogrešnu”. Ipak, unatoč nekim izjavama, Ankara i Baku vode politiku zbližavanja, čak i ako su njihovi režimi potpuni različiti. Naime, vladajući AKP u Turskoj provodi u unutarnju politiku tzv. “umjerenog islama”, dok  Azerbajdžan čvrsto stoji na temeljima “kemalizma” – nacionalizma i sekularizma.

No, Baku je kao i Ankara u ovom trenutku meta oštre kritike Zapada i to pod vječnim izgovorom “kršenja ljudskih prava i demokratskih standarda”. Kao odgovor na optužbe, vlasti u Bakuu su odlučile prekinuti aktivnosti Ured koordinatora OESS-a u Azerbejdžanu.

Azerski portal Haqqin, pozivajući se na diplomatske izvore, piše kako “uzrok zatvaranja ureda u Bakuu treba tražiti u Sjedinjenim Državama koje žele promijeniti vlast u Azerbajdžanu, kao što su učinile Ukrajini i Gruziji”.

Naravno, Azerbajdžan, kao i većina bivšeg Sovjetskog Saveza, nije  “svetište demokracije”, ali su vlasti u Bakuu kudikamo tolerantnije od onoga kako ih opisuje Zapad.

Zamjenik ministra vanjskih poslova Azerbejdžana, Araz Azimov, kaže: “Svjedoci smo kontinuiranih pokušaja da se naruši strogo utvrđen sustav međudržavnih odnosa u okviru OESS-a i  da ga se pretvori u fleksibilnu “gumenu” strukturu koja ignorira prava, interese i stavove suverenih država, a sve se čini uz pomoć  tog istog OESS-a i raznih vrsta nevladinih organizacija koji zajedno djeluju u  području beskrajne kritike “nepoželjnih nekome”. Paradoks je da Zapad ne prestaje igrati na “kartu” Bakua, predlaže ili podupire alternativne projekte za izvoz ruskih energenata u Europu”.

Međutim, politolog Rasim Musabekov smiruje svoje sunarodnjake i tvrdi da “institucije EU pripremaju stotine različitih instrumenata politike, da bi ih sve zaboravile samo tjedan dana kasnije”.

“Odnose ss Zapadom treba ocjenjivati po energetskim projektima, a nema znakova da se Europska unija distancira od nas”, rekao je Musabekov.

Možda jest tako, ali vrijedi podsjetiti da je povećana kritika Azerbajdžana počela neposredno prije otvaranja Europskih igara u Bakuu. U tom smislu treba citirati još jednu izjavu Musabekova.

“Mi stvarno trebamo političku potporu, posebno zbog pravedno rješenje sukoba u Nagorno-Karabahu. Europska unija i ostali partneri tu nisu pokazali veliki interes”, za rekao je Musabekov, a treba podsjetiti da nakon svakog pucnja na liniji razdvajanja između Armenaca i Azera u Nagorno Karabahu, Armenija i Azerbejdžan hitno zovu Moskvu i Ankaru, a tek onda obavijeste EU što se događa.

To je područje posebno intrigantna geopolitička kombinacija. Zapad optužuje Ankaru za autoritarni stil vladanja, a turskog predsjednika Erdogana da Tursku vodi u podijele i odvajanje kurdskih područja, a “diktatora” Alijeva upućuju da problem Karabaha rješava po njihovom potpuno nejasnom scenariju.

I u prvom i drugom slučaju, Zapad otvoreno definira konture “posterdoganoveTurske” i “postalijevskog Azerbajdžana”.

U posljednjih nekoliko godina su Erdogan i Alijev pokušali manevrirati između centara moći, ali su se onda počeli distancirati od Zapada i nositi se s vlastitim geopolitičkim pitanjima. Odbacivanjem antiruskih sankcija su zadržali i unaprijedili trgovinske i gospodarske odnose s Moskvom.

Što se tiče Alijeva, on je ranije aktivno branio američke i europske strateške interese na Kavkazu, ali više ne.

“Takva politika nije dovela do rješavanja najvažnijeg problema u zemlji – sukoba u Nagorno-Karabahu. Međunarodne organizacije za ljudska prava su tražile da se tijekom 2014. godine podigne svijest o pogoršanju situacije, no službena kritika Bakua je ostala suzdržan. Događanja u Ukrajini u posljednjih godinu dana su pokazala odsutnost formalnog i eksplicitnog priznavanja teritorijalnog integriteta Azerbejdžana i suvereniteta od strane SAD-a, kao i u slučaju s Kijeva. Nova post-ukrajinska stvarnost nema neku težinu i samo će ojačati položaj proruskog dijela vladajuće klase, a treba podsjetiti i što se dogodilo Gruziji 2008. godine”, za The Guardian je izjavio azerski politolog Murad Hasanli.

Na kraju, što Turska i Azerbejdžan imaju od europskog i američkog tapšanja po ramenu, dok im Bruxelles i Washignton s druge strane rade o glavi i u Ankari i Bakuu žele vidjeti poslušnije režime od Erdoganovog i Ilhama Alijeva.

Njih dvojica dobro razumiju da Amerikanci gledaju samo vlastiti interes i da s jedne strane govore o “vječnom prijateljstvu”, dok s druge na vlast pokušavaju postaviti vjerne, poslušne i o njima potpuno ovisne kandidate.

U stvari, Rusija, Turska i Azerbejdžan su pod manje više istim pritiskom Zapada. Erdogan se nedavno suočio s nemirima u Turskoj koje su mnogi turski analitičari izravno povezane s aktivnostima Amerikanaca. SAD se slično ponaša i u Azerbejdžanu, gdje pro-zapadna oporba odavno kritizira Alijeva i spremna je podržati bilo koju vlast, samo ako je pro-zapadna i ovisna o odlukama Washigntona. Kao da treba napominjati, prozapadna oporba u Azerbejdžanu se financira uglavnom putem raznih američkih programa, što nije nikakva tajna.

Politolog Rovšan Ibrahimov naglašava kako je ključno načelo vanjske politike Azerbejdžana obostrano koristan odnos.

“U ovom slučaju mislim da su odnosi s Rusijom obostrano korisni. Baku je jednako udaljen od svih integracijskih procesa u regiji, pogotovo ako oni ne ispunjavaju naše nacionalne interese, ali je zato voljan jačati odnose na bilaterlanoj razini. Kao što znate, Azerbajdžan nije podržao sankcijr protiv Rusije. Naprotiv, proširili smo trgovinske odnose s Moskvom, a azerbejdžanski poljoprivredni proizvodi su u velikim količinama krenuli prema ruskom tržištu”, podsjeća Ibrahimov i dodaje kako su u slučaju Ankare plinovodi Turski tok i TANAP potpuno kompatibilni, jer Tursku pretvaraju u tranzitnu zemlju preko koje će do Europe sigurno teći i ruski i azerbejdžanski plin.

Izvanredni profesor sa Sveučilišta ekonomije i tehnologije u Ankari, Togrul Ismail, napominje da su Azerbejdžan i Turska oduvijek podržavali Rusiju.

“Svi glavni ekonomski i energetski projekti Turske i Azerbejdžana nikada nisu bili usmjereni protiv Rusije. Ne samo u regiji Crnog mora i Kavkaza, nego i kaspijskoj regiji i središnjoj Aziji, te zemlje su, što je više moguće, pokušale uzeti u obzir ruske interese. Rusija je također imala sluha za turske i azerbajdžanske interese, tako da su, unatoč svim poteškoćama u ekonomskoj sferi, te države uvijek našle zajednički jezik i, ako je bilo potrebno, pomagale jedna drugu”, za Bilten Kavkaza je izjavio profesor Togrul Ismail i dodao kako će Putin, Erdogan i Alijev promijeniti geopolitičku i geoekonomsku sliku cijele regije.

Kako prenosi bugarska agencija Novinite, Sofija sada tužno promatra što je propustila pod pritiskom Washingtona. Susret predsjednika Rusije, Turske i Azerbejdžana – Vladimira Putina, Erdogana i Ilhama Alijeva – sigurno nema samo simboličnu važnost. Po starom običaju, Kremlj u javnost ne želi unaprijed izlaziti sa svojim planovima, ali nema nikakve sumnje da će sastanak trojice lidera u Bakuu, biti ključan za energetsku sigurnost jugoistočne Europe.

altermainstreaminfo.com.hr

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close