Koliko su žene u BiH vidljive, cijenjene i ravnopravne?
Evropska unija pitanje ravnopravnosti spolova prepoznaje u okviru 14 prioriteta koje je potrebno ostvariti u procesu pridruživanja Bosne i Hercegovine.
Prioritet 9 nalaže institucijama vlasti da jačaju zaštitu prava svih građana, naročito kroz osiguravanje provođenja zakona o nediskriminaciji i ravnopravnosti polova. Osim toga, brojne direktive Evropske unije, kao obavezujući zakonodavni instrumenti za sve članice, regulišu pitanja vezana za osiguravanje ravnopravnosti žena i muškaraca u oblasti rada, radnih odnosa i zapošljavanja. EU je u procesu usvajanja posebne direktive o nasilju prema ženama i nedavno je ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, koja je za Bosnu i Hercegovinu već obavezujuća, budući da smo je ratifikovali 2013.g.
Iako se može reći da smo postigli neki nivo napretka kroz uspostavljanje zakona i strategija u brojnim oblastima vezanim za rodnu ravnopravnost, u praksi nedostaje efikasna primjena i pristup zaštiti zakonom garantovanih prava.
Iz Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine kažu da je Odjel za eliminaciju svih oblika diskriminacije zaprimio u 2022. godini 209 predmeta, od kojih su u 98 slučajeva žene podnositeljice pritužbi, a 92 slučaja muškarci. U tekućoj godini Odjel je zaprimio 95 pritužbi, od čega su se u 38 slučajeva obratile žene, 42 slučaja muškaraci.
Bitno je istaknuti da postoji određeni broj predmeta u kojima nije označen spol (pritužbama s više podnositelja, predmetima otvorenim po službenoj dužnosti, anonimnim pritužbama i drugo).
“Bosna i Hercegovina ima najmanji nivo učešća žena na tržištu rada i to svega 35 % na tržištu radne snage u jugoistočnoj Evropi, a još uvijek su prisutni stereotipi o tipično ‘ženskim i muškim poslovima’ kao i razlike u platama između muškaraca i žena. Ekonomska neravnopravnost žena izvor je svih drugih oblika kršenja prava žena na osnovu spola, njihovog bračnog i porodičnog statusa i materinstva”, kažu za BUKU iz Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH.
Dodaju da su Ombudsmani postupali u više predmeta u kojima su navodi pritužbi ukazivali na povredu rodne ravnopravnosti, konkretnije, na činjenicu da su žene koje su ostale u drugom stanju bile suočene sa kršenjem prava iz radnog odnosa, da vanbračna zajednica ne uživa de facto isti stupanj zaštite kao bračna u pogledu ostvarivanja pojedinih imovinskih prava, kao što su pravo na izdržavanja ili nasljeđivanje zajedničke imovine.
“Mobing se javlja kao najčešći vid diskriminacije. Građani se susreću sa degradacijom radnih uvjeta, uskraćivanjem prilika koje su pružaju drugim zaposlenim, otežanim pristupom tržištu rada, nefizičkim oblicima nasilja, uznemiravanja ili prijetnji, te selektivnog i nepotpunog ostvarivanja prava iz radnog odnosa”, dodaju.
Ističu da je Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala većinu međunarodnih standarda iz oblasti ljudskih prava žena i zabrane diskriminacije, što uključuje i i Konvenciju Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) 2013. godine i brojne druge. Zakon o ravnopravnosti polova koji je usvojen 2003. godine garantuje ravnopravnost polova za sve u svim sferama društva, uključujući, ali ne ograničavajući se na, obrazovanje, privredu, zapošljavanje i rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, sport, kulturu, javni život i medije.
“Ova zabrana diskriminacije dodatno je ojačana Zakona o zabrani diskriminacije. Uprkos brojnim usvojenim dokumentima, kako na međunarodnom tako i na nivou Bosne i Hercegovine, činjenica je da su žene i dalje izložene diskriminaciji u gotovo svim oblastima života, a posebice u sferi rada i zapošljavanja”, dodaju i ističu da se Bosna i Hercegovina obavezala se osigurati najviše međunarodne standarde u oblasti prava žena. U cilju potpune implementacije preuzetih obveza i usvojenih zakonskih propisa u oblasti ravnopravnosti spolova i zabrane diskrimnacije, nužno je osigurati sveobuhvatno i učinkovito učešće žena u svim procesima odlučivanja u političkom, ekonomskom i javnom životu.
“U prethodnom periodu učinjeni su određeni napori u cilju unapređenja i harmonizacije javnog okvira, javnih politika i učinkovitog provođenja specifičnih rodno odgovornih mjera za efikasno poboljšanje položaja žena i zaštite njihovih temeljnih ljudskih prava. Međutim, nužno je ulaganje dodatnih napora u pravcu osiguranja stvarne ravnopravnosti žena u Bosni i Hercegovini, a posebno njihovog učešća u javnom životu, poduzimanja mjera na sprječavanju nasilja nad ženama, što uključuje nasilje putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, govora mržnje, kao i povećanja zastupljenosti žena na tržištu rada u Bosni i Hercegovini”, ističu.
Ombudsmani za ljudska prava Bosne i Hercegovine mišljenja su da predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini trebaju poduzeti dodatne napore u cilju osiguranju jednake pažnje i zaštite prava svakog građanina, insistirati na ostvarivanju i efikasnoj zaštiti prava žena uvijek kada su ona ugrožena, na njihovoj jednakosti i većoj ulozi u procesima donošenju odluka, te na uspostavljanju nulte tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama.
Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava, kaže da Ustav Bosne i Hercegovine garantuje rodnu ravnopravnost i uživanje prava i sloboda svim osobama u zemlji bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, uključujući pol.
“Zakon o ravnopravnosti polova u BiH takođe propisuje ravnopravnost u svim oblastima života, uključujući obrazovanje, zaposlenje, rad i pristup resursima, socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj brizi, kulturi, sportu, javnom životu i medijima. Znamo da je ravnopravnost žena i muškaraca fundamentalna vrijednost Evropske unije koja je garantovana sporazumima EU i Poveljom EU o temeljnim pravima, međutim u praksi, nažalost, ne vidimo da se BiH istinski zalaže da se pitanja od važnosti za žene integrišu u sve javne politike kako se za to zalažu moderni demokratski sistemi”, kaže za BUKU Mirjana.
Kaže da iako u BiH imamo zakone koji formalno štite ljudska prava, implementacija ovih zakona je u našoj državi nedosljedna i izrazito loše utiče na položaj žena.
“Žene su u BiH svakodnevno izložene psihološkoj i fizičkoj torturi, a ujedno i ignorantskom pristupu nadležnih institucija. Femicid nije prepoznat u zakonskom okviru BiH, te svaka druga žena u BiH trpi neki oblik nasilja u najčešće nasilno nastrojenom patrijarhalnom društvu, a počinioci nasilja ne strahuju od bilo kakvog kažnjavanja. Naprotiv, takav društveni i zakonski okvir im daje podstrek za takav vid nasilničkog ponašanja. Umjesto da zakonski okvir unaprijeđuje ostvarivanje prava žena, u praksi ovakvi zakoni i njihova implementacija često doprinose dodatnoj marginalizaciji žena i svih pitanja od važnosti za žene. Primjera radi, iako je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, prema kojoj je femicid definisan kao teži oblik ubistva, odredbe ove konvencije još uvijek nisu prenesene u domaću legislative”, pojašnjava.
Ona napominje da najčešće primjere neravnopravnosti polova u BiH vidimo kroz nizak stepen učešća žena u političkom i javnom životu u BiH, što govori u prilog tome kako se društvo ophodi prema njima, višestruka opterećenost žena u pogledu ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava, te nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u porodici koje je u BiH svakodnevno sve više prisutno.
“Da bismo integrisali ravnopravnost polova u sve oblasti društvenog života u BiH moramo snažno djelovati u pravcu zahtijeva u smislu promjene svijesti i povećanja znanja o uzrocima i posljedicama diskriminacije po osnovu pola. Ovo je dugotrajan proces koji, nažalost, zavisi od brojnih društvenih i političkih okolnosti koje u BiH dugi niz godina nisu povoljne, a zahtijevaju ozbiljne i korjenite strukturne i institucionalne reforme, koje političkim elitama nisu prioritet”, ističe Mirjana.
Kaže da dugi niz godina, a naročito od vremena pandemije COVID-19, postoji kolektivna zabrinutost, primarno, zbog nezavidne pozicije u kojoj su se nalaze brojne žene u BiH.
“Pažnja cjelokupne domaće i svjetske javnosti i najbitniji društveni resursi usmjereni su ka rješavanju nametnutih kriza. Zbog toga, aktivnosti i briga za ugrožene grupe, manjine i žrtve kršenja ljudskih prava i diskriminacije, među kojima su najčešće žene, su smanjene, ili su se u potpunosti ugasile. Ujedno, ova situacija predstavlja i dobar povod za institucije u mnogim zemljama da odlože i još više marginalizuju rješavanje ovih pitanja, koje bi u regularnim okolnostima na njihovoj agendi trebalo da bude izuzetno važno. Brojnih ubijenih žena na najmonstruoznije načine je u svakodnevnom porastu, a institucije to zanemaruju i ignorišu. Očigledno je da ovakav odnos vlasti i tromo nesenzibilizisano pravosuđe neadekvatnim mjerama i niskim kaznama dodatno doprinosi nepovoljnom položaju žena u BiH”, rekla je Mirjana.
Aleksandra Petrić iz Fondacije Udružene žene, kaže da Evropska unija od Bosne i Hercegovine očekuje ne samo formalno pravnu usklađenost unutrašnjeg zakonodavstva sa propisima Evropske unije, već i da institucionalnim programima i kontinuiranim djelovanjem osigura stvarnu zaštitu zakonom garantovanih prava kroz sprečavanje i sankcionisanje rodno zasnovane diskriminacije i nasilja.
“Problem ostaje činjenica da se pitanje ravnopravnosti žena i muškaraca u javnoj i privatnoj sferi u Bosni i Hercegovini ne smatra političkim prioritetom. Ne postoje ozbiljne namjere da se ženama omogući ravnopravnost i jednak pristup pravima. Prije svega, važno je istaći da su naši zakoni rodno neutralni, jer sadrže formulacije da gramatički izrazi upotrebljeni u muškom ili ženskom rodu podrazumijevaju oba pola. Međutim, korišteni izrazi su u pravilu u muškom rodu, čak i kad zakon reguliše pitanja koja se tiču položaja žena. Time se i samim zakonima žene čine nevidljivima, što se onda prenosi na njihovu primjenu u praksi. Na primjer, u Izbornom zakonu BiH postoji formulacija ‘manje zastupljenog spola’ u pogledu propisanih kvota za izborne liste, iako je jasno da se radi o ženama, jer su one hronično podzastupljene, osim u sudskoj vlasti, ali norma je rodno neutralna”, rekla je za BUKU Aleksandra Petrić.
Ona napominje da važeći zakoni o zaštiti od nasilja u porodici u BiH ne prepoznaju žene kao predominantne žrtve.
“Niti jedan zakon u BiH ne prepoznaje rodnu prirodu nejednakosti i ne prepoznaje da su žene više izložene diskriminaciji i nasilju. Ovakvo stanje utiče na samu primjenu zakona, kao i javne politike i prakse, jer se položaj žena ne unapređuje, već se uočena diskriminacija i nasilje prema ženama toleriše i održava. Osnovni problem jeste što se rodno zasnovana diskriminacija i ravnopravnost spolova ne posmatraju kao važna pitanja, koja su prije svega prepoznata od strane ključnih donosilaca odluka i institucija vlasti i upravljanja. Ova pitanja se posmatraju kroz zadovoljenje kvota, propisivanje zaštite i formalno garantovanje prava bez stvarne namjere da se osigura zaštita”, rekla je Petrić.
Dodaje da jedan od naočitijih primjera jeste kaznena politika sudova u oblasti zaštite od nasilja u porodici, gdje je iz svih dostupnih zvaničnih statistika vidljivo da su najčešće žrtve žene i djeca, te da je ovaj oblik nasilja u porastu.
“Postoji dugogodišnja praksa izricanja uslovnih osuda kao upozoravajućih kazni počiniocima nasilja u porodici. Uslovne osude su dominantne i kod zakonom prepoznatih težih oblika nasilja u porodici, kada je u pitanju dugotrajno nasilje, kada se čini prema djeci ili u prisustvu djece. Uslovne osude se izriču čak i višestrukim povratnicima u vršenju nasilja. Sudovi često kao olakšavajuće okolnosti navode da je počinilac porodičan čovjek iako je počinio nasilje protiv članova porodice. Time se dalje objašnjenje zašto mu se smanjuje ili izriče upozoravajuća kazna. Ovaj primjer ukazuje na suštinu problema našeg društva, koje njeguje patrijarhalne vrijednosti koje su snažnije od bilo kog zakona”, ističe naša sagovornica.
Kaže da moramo učiniti odmak od prihvatanja takvih vrijednosti, prije svega prepoznavanjem i priznavanjem da su žene diskriminisane i da nisu ravnopravne sa muškarcima, kao i uvođenjem i dosljednom primjenom afirmativnih mjera koje će biti usmjerene na smanjenje diskriminacije i nasilja prema ženama.
“Sprečavanje rodno zasnovane diskriminacije i nasilja treba biti dio formalnog školskog programa od najranijeg uzrasta. Očito je da moramo mijenjati društvene stavove o ovim pitanjima i da se time moramo ozbiljno baviti, učiti djecu oba spola da djevojčice nisu manje vrijedne, da ne moraju pristajati na nasilje i diskriminaciju, jer su je trpile i trpe njihove majke i bake. Kruti patrijarhalni stavovi o muškosti i ulozi muškaraca su opterećujući i za dječake. To su vrijednosni stavovi kojima se razvijena društva bave kroz obrazovni sistem, jer kratkotrajne kampanje ne vode sušninskim promjenama. Smatram da bismo ozbiljnim obrazovnim reformama stvorili osnove da se u budućnosti ‘izlječimo’ od normalizovanja nasilja i diskriminacije prema ženama. Kao društvo se ne možemo nadati napretku ukoliko potiskujemo probleme i diskriminišemo više od polovine populacije”, dodaje.
Aleksandra Petrić kaže da problemi nisu uzrokovani nametnutim krizama, misli da su one više opravdanje da se pitanjima rodno zasnovane diskriminacije i nasilja ne posvećuje pažnja, jer je onda sve drugo bitnije i prioritetnije.
“Mi imamo političare koji se ovim temama aktivno podsmijavaju, banalizuju ih, pa čak i otvoreno promovišu i ispoljavaju mizogine stavove u javnosti. Kada na takve stavove onih koji upravljaju zemljom ne reaguje javnost, onda oni postepeno postaju dio normalne i poželjne komunikacije i brišu prostore i mogućnosti da se o diskriminaciji i nasilju prema ženama ozbiljno razgovara”, rekla je Petrić.
Aleksandra istuče da su u oblasti rada i zapošljavanja žene izložene diskriminatornim pitanjima o planiranju porodice i broju maloljetne djece.
“To ih čini nekonkuretnim na tržištu rada i predstavlja eliminirajući faktor u potrazi za poslom, često ostaju bez posla u trudnoći, ili im se ne produžavaju ugovori o radu. Žene su manje plaćene za isti rad nego muškarci, a istraživanja pokazuju da je samo 6% žena među najbolje plaćenim uposlenicima u BiH. Žene su opterećene ekonomijom brige i radom u kući, koji je dominantno ženski, neplaćeni posao, koji se od njih očekuje gotovo kroz cijeli životni vijek. Mnoge žene u BiH naporno rade u kući, u seoskim domaćinstvima, bez zdravstvenog i penzijskog osiguranja. Važno je spomenuti i žene koje pripadaju posebno ranjivim kategorijama i koje zbog toga što su žene trpe i dodatnu diskriminaciju i nasilje, kao što su Romkinje, žene sa invaliditetom, žene sa sela, žene starije životne dobi, samohrane majke, migrantkinje, žene koje pripadaju seksualnim i rodnim manjimama, i druge”, zaključuje Aleksandra Petrić.
Buka
