Njihova “mrtva utrka” u individualnim i timskim trofejima je neviđena. Ne samo u fudbalu, nego u bilo kojem drugom sportu. Takav kontinuitet, takvu dominaciju, takvo odstupanje od konkurencije svijet sporta do sada nije vidio.
Možda se FIFA-inom izboru povremeno zamjeralo na tome što su Ronaldo i Messi stalno među trojicom najboljih, ali takve opaske ste teško mogli čuti od nekog fudbalera. Jer svi ostali su znali ko se gore na vrhu utrkuje i da tamo gore na tom vrhu zapravo i postoje samo dva mjesta. Ne zbog marketinga, ne zbog prodavanja magle, nego zbog toga što su jednostavno nedostižni.
Nećemo ovdje pozivati statistiku u pomoć. Naveli smo onih FIFA-inih 5:5, naveli broj godina u kojima gledamo “njih dvojicu” i ostatak svijeta. I tu ćemo stati. Jer, ni Ronaldo ni Messi ne znaju koliko trofeja imaju u kući, u muzeju i pored koliko rekorda stoji njihovo ime.
Nećemo, barem ne ovaj put, pokušati ni ocijeniti ko je bolji. Kako vrijeme prolazi, ta priča uglavnom ide u smjeru degradiranja jednog i uzdizanja drugog, a to je zločin. Zar se uspjeh ijednog od njih može osporiti? Zar se njihov boravak među zvijezdama može umanjiti? Povezati s nekom srećom, nekom nepravdom, nekom prevarom?
Ovaj put, ipak, možemo pokušati potražiti odgovor na pitanje ko je bio bolji od Ronalda i Messija. I tu nije potrebna velika rasprava, već se dovoljnim čini upitati se da li je ikada ranije postojala veća konkurencija u fudbalu, da li je sam fudbal ikada bio zahtjevniji i da li je postojao neko ko na takvom nivou toliko dugo traje. Veličina Ronalda i Messija ogleda se u svemu tome, posebno u tom trajanju, jer velikog fudbalera, ili preciznije, sportistu upravo trajanje najbolje definiše.
Zaigrati finale najvećih takmičenja kao tinejdžer te stalnim napretkom i pomjeranjem granica ne prestajati igrati na takvom nivou mogu samo oni koji su zaista najveći svih vremena. Ronaldova i Messijeva biografija su jedine koje sadrže takvu fabulu.
Prilijepit će im se to što nikada nisu osvojili Svjetsko prvenstvo, takmičenje u kojem vam kao igraču faktor sreće igra najveću ulogu za razliku od svih drugih takmičenja, potpuno je nepravedno u rangiranju njih dvojice na listi najboljih svih vremena.
Možemo pokušati i potražiti odgovor na pitanja šta ih razlikuje i zašto je njihova veličina teško mjerljiva.
Dobro, razlika između Ronalda i Messija, gledajući stil igre i način na koji manifestiraju svoj talent, sasvim je očigledna. Ali, ujedno i nezgodna za precizno objašnjenje.
Sir Alex Ferguson je Cristiana Ronalda jedne prilike, igrajući bilijar, opisao kao igrača koji bi se snašao i u nekom timu Championshipa, negdje u nižem razredu engleskog fudbala, dok je za Messija kazao da je on – Barcelona. I tu je legendarni škotski mudrac poprilično dobro “pogodio žicu”.
Ronaldo je borba, želja, ambicija, neutaživa volja za napretkom, za bijegom iznad prosjeka, ma iznad svega. On je simbol sportiste, čovjeka koji sve podređuje svom cilju, čovjeka koji svom djetetu uskraćuje ulogu majke kako bi imao mirniji život i kako karijera ne bi trpjela, čovjek koji djecu Realove akademije svojim radom tjera da umjesto “bit ću kao Ronaldo” radije začuđeno kažu “uh, zar je tako teško biti kao Ronaldo”.
U Realu su igrali “stari, dobri” Ronaldo, igrao je Kaká, marširao Zinadine Zidane, rekorde postavljao Alfredo di Stefano, ali era Cristiana Ronalda je nezapamćena. Brojevi Ronalda u Realu su gornja granica realnosti. Po dolasku u Real dočekala ga je monstruozna Barcelona, preživio je i nju i četiri uzastopne titule za najboljeg igrača svijeta koje je dobio Messi. Real je na njegov pogon nadjačao Barcelonu, a on se izjednačio s Messijem. Upornost, istrajnost, manijakalna posvećenost, nazovite to kako hoćete, ali isplivalo je sve to na površinu gdje stanuju samo najveći.
Messi? “Mislim da je Bog odozgo odabrao njega. Bolji je od ostalih. To je dečko koji ne priča puno. Njegovi igrači, navijači i trener znaju da je on tu. I mnogi se opuste, jer znaju da će prije ili kasnije postići gol ili upisati asistenciju te pobijediti”, jednom je kazao Pep Guardiola o Messiju. Jednom od “milion” puta koliko je pokušavao da ga opiše.
“La Pulga” (buha) je igrač kojeg teško riječima možete opisati, jer njega izdvaja prvenstveno urođeni talent koji ne možete istrenirati. Messi nije tip o kojem ćete snimiti film čija radnja veliku pažnju posvećuje znojnim majicama u teretani, posvećivat će je trenucima u kojima on iz uloge nijemog i nezainteresiranog posmatrača prelazi u junaka koji na jednostavan način rješava nerješiv zadatak. Najviše podsjeća na genijalca u učionici koji progovara samo onda kada ostali šute, jer ne znaju, a on zna.
Tokom Messijevog boravka u Barceloni, za ovaj tim su igrali David Villa, Thierry Henry, Samuel Eto'o, Alexis Sanchez, Zlatan Ibrahimović, Neymar i Luis Suarez koji i sada igra. Svi su znali ko je ključni igrač tima. U Messijevoj eri titule s Barcelonom osvajali su svi treneri koji su je vodili. Jose Mourinho ga je opisao kao igrača kojem treba otežati meč, jer smatra da riječ zaustaviti nije prava riječ kada se koristi za Messija. Ronaldinho je napisao da je sa saigračima išao gledati Messija, dok je Argentinac igrao za omladinski pogon, jer tada je znao da je “to dijete drugačije”.
A ako vi svom djetetu želite reći koga treba uzeti za uzora – Ronalda ili Messija, vjerovatno ćete pogoditi ako kažete Ronalda, jer on je najbolji primjer fudbalera koji je uporan i istrajan. Uzimajući pouke iz Ronaldovog puta ka uspjehu svi oni koji žele uspjeti u fudbalu mogu vidjeti koji ih put vodi ka cilju. Messija je teže uzeti kao primjer, jer da biste uspjeli kao Messi, na njegov način, to ne birate vi, ni vaše dijete, nego neka viša sila.
Ako biste, međutim, mogli birati u koliko dobrog fudbalera će vaše dijete izrasti i koliko će daleko otići, zar biste se mogli odlučiti između Ronalda i Messija? Toliko su veliki “njih dvojica”.
