Ophođenje s ljudima sastoji se dobrim dijelom u tome da jedan drugome od sebe daje: prijateljstvo, pomoć, privrženost – sve do punine zajedništva. Može li, međutim, netko dati nešto od sebe, ako čak ni sebe sama nema? Tko uvijek priča, doista se nema, jer on uvijek otklizava od sebe…
Ljudski se život odvija između šutnje i govora, tišine i riječi – polova koji su srodni s onima o kojima smo razmišljali u prošloj meditaciji o sabranosti.
Kaže se doduše da je riječ «duhovna». Ali to nije točno. Ona je ljudska. U njoj ono jedinstvo materije i duha, koje nazivamo «čovjek», dosiže svoju najvišu profinjenost. U zvuku kojeg stvara dah preko titraja iz grla i pluća, onaj koji govori izražava što unutarnje misli. Najprije to ima u sebi, o tome misli, to osjeća. Ali to je skriveno. Zatim to daruje u tvorevini oblikovanoj od zvuka i šuma, i time se to otvara onome tko sluša. Ovaj razumijeva ono što je onaj koji govori mislio, može na to odgovoriti, i može se razviti razgovor. Čudesno je to, velika tajna. Tko bi to shvatio, shvatio bi čovjeka.
I ne dopustimo se zbuniti naturalističkim plitkoćama, koje hoće izvesti riječ iz glasanja životinja. To glasanje dakako može neposredno izraziti strah ili bol ili vabljenje ili nešto drugo, ali to još ništa nije riječ. Ona nastaje tek onda kada tvorevina zvuka priopćuje smisao koji je otprije mišljen, neku istinu. A zato je sposoban samo čovjek, jer samo u njemu je osobni duh. Kada se čini da životinja koja živi s čovjekom čini isto, to je varka. Ono što čujemo nije nikakvo priopćenje [komunikacija], nego – često vrlo kompliciran – «izraz». U titraje glasa staviti istinu života, znanosti, pobožnosti, može samo čovjek.
Riječ je jedan od osnovnih oblika ljudskog života. Drugi je šutnja. I ona je isto tako velika tajna. Šutnja ne znači samo ne izgovoriti nijednu riječ ili ne očitovati nikakav glas. Samo to još ne čini nikakvu šutnju – za to su kadre životinje, a još bolje kamen. Šutnja je mnogo više ono što se događa kad čovjek, nakon što je govorio, iznova se vraća k sebi, i postaje tih. Ili kad onaj koji je mogao govoriti ostaje tih. Šutjeti može samo onaj tko može govoriti. Da onaj, koji bi govoreći «izišao», ostaje u unutarnjoj suzdržanosti, to tek znači šutnju: šutnju koja zna, osjeća, sva živa u sebi titra u šutljivoj tišini.
Oboje pripadaju zajedno. Smisleno može govoriti samo onaj tko može šutjeti, inače trabunja. Ispravno može šutjeti samo onaj tko zna govoriti, inače je nijem. U obje tajne čovjek živi; njihovo jedinstvo izražava njegovu bit.
Vladati šutnjom je krepost, o njoj sad želimo razmišljati.
Tko ne zna šutjeti, čini od svoga života isto kao onaj koji bi želio samo izdisati a ne udisati. Dosta nam je to samo zamisliti pa da nas već uhvati tjeskoba. Tko nikada ne šuti, njegova se ljudskost raspada.
Smisleno može govoriti samo onaj tko može šutjeti, inače trabunja. Ispravno može šutjeti samo onaj tko zna govoriti, inače je nijem. U obje tajne čovjek živi; njihovo jedinstvo izražava njegovu bit.
Govoreći – već smo napomenuli – ono unutarnje čovjekovo stupa u javnost. Što mislim, osjećam, namjeravam, znam najprije samo ja. Čim to stavim u riječ, ono postaje javno, stoji u prostoru između mene koji to izgovaram i onoga tko to sluša. Time onome tko me sluša dajem udio u onome što unutarnje posjedujem. Neki se konflikti razrješuju tako što ih riječ iznosi na otvoreno, u javnost. Ali postoje također doživljaji koji tu ne pripadaju. Ako je netko učinio nešto velikodušno ili delikatno, točno zna da će to i propasti ako to saopći. Tako on to sakriva u šutnju i zadržava za sebe sama. I ako se nekada u teškom trenutku mora zapitati vrijedi li živjeti, tada se to javlja i opravdava mu postojanje.
Kroz govor stvaramo zajedništvo. Ako dva čovjeka izmjenjuju mišljenje o nekoj stvari, riječ između njih ide tamo-amo: pitanje i odgovor, tvrdnja i prigovor, sve dalje do jasnoće, do u dno, dok ne dođe trenutak u kojem znaju: To je tako! Tad čine zajedništvo u istini: čudesan način da se bude zajedno.
Postoje, međutim, trenuci u kojima se ne želi nikakvo zajedništvo, kad se ne treba iznutra viđena istina drugoga. Na primjer, netko ode u crkvu ili u neku građevinu u kojoj se može jasno osjetiti Božja prisutnost i ondje sjedne. Osjeća stupove oko sebe kako se uzdižu, kako ga prostor obuhvaća, osjeća svete slike i u njemu postaje tiho. Ono čega tada postaje svjestan, ne pripada riječi. Ako bi to pokušao izreći, naštetio bi mu.
Govoreći, čovjek ulazi u povijest. Postoji situacija u kojoj se nešto mora odlučiti i on se pita: Treba li se ovo ili ono dogoditi? Ako se zatim odluči i kaže: Tako sam to mislio, tada počinje povijest. Jer riječ ima težinu; on mora stajati iza nje. Ona je moć; na djelu je prijelaz od uzroka do posljedice, i on je sam time zahvaćen. Ako pak ne želi ući u povijest, onda šuti i povlači se u suzdržanost.
Trebalo bi se još nešto reći. Najvažnije stvari ljudskoga života odigravaju se između ova dva pola života. Najčešće to nisu dva pola, nego samo jedan – a time nijedan «pol» jer svaki treba svoju suprotnost da postoji. Najčešće je govorenje jednostavno prevladavajuće, jer čovjek ne može šutjeti, štoviše čak to ne želi, jer ako ispravno šuti, dolazi k sebi, a biti pri sebi, nepodnošljivo mu je. Tada primjećuje što je sve u njemu zakržljalo, bespomoćno, izopačeno, i bježi daleko od sebe u pričanje.
Tko uvijek priča, doista se nema, jer on uvijek otklizava od sebe; i ono što daje drugome, ako sebe treba donijeti, samo su puke riječi.
Samo se u šutnji ostvaruje prava spoznaja. Tim se ne misli na doznavanje. I ono je dobro i ne smije se odbacivati. Na primjer doznaje se da je tu neki čovjek bolestan i ima bolove; pa se prema tome možemo ravnati; primijeniti neka sredstva ili zovnuti liječnika, i stvar je uredu. Nasuprot tome volja za spoznajom pita: Što je to bol? Što se preko nje događa u životu, ako se unutarnje prihvaća, proživljava – ili se pak odbija? I kako je stalo s tim čovjekom? Što uzrokuju bolovi u njegovom životu? To su pitanja koja ne nalaze nikakav odgovor time što se govori. Možda neki izvanjski, ali onaj unutarnji odgovor, koji razumije i obuhvaća bit, sigurno ne. Onomu koji govori, izmiče upravo ono o čemu je riječ: ono unutarnje s kojim se sučeljuje; pogled u egzistenciju tu pred njim; uvid u način kako se ostvaruje ta jedanputna egzistencija. Za to se moram pribrati, moram utihnuti, preda se u nutrinu donijeti ono o čemu mislim, uživjeti se u to. I onda, kad je povoljan trenutak, postaje mi jasno: bolesnome čovjeku događa se to i to. To je tek spoznaja, zora, izlazak istine. Tko ne može šutjeti, nikada to ne može iskusiti.
I ono što vrijedi o spoznaji, vrijedi i za ophođenje. Ophođenje s ljudima sastoji se dobrim dijelom u tome da jedan drugome od sebe daje: prijateljstvo, pomoć, privrženost – sve do punine zajedništva. Može li, međutim, netko dati nešto od sebe, ako čak ni sebe sama nema? Tko uvijek priča, doista se nema, jer on uvijek otklizava od sebe; i ono što daje drugome, ako sebe treba donijeti, samo su puke riječi.
Naposljetku, samo u šutnji prispijevam pred Boga. To je toliko istinito da je postalo formom života, cijelo postojanje izgraditi na šutnji. Ima redova koji tako čine. Smioni podvig ako je primjereno uređen, vodi daleko u Božje kraljevstvo. Naravno, postaje također opasan ako izostaje velikodušnost i mudrost. No, ostavimo to, a ostanimo kod naše svakodnevice.
Početak svakog religioznog života sastoji se u posvješćivanju da Bog jest! On nije puki osjećaj ili misaona ideja, nego zbilja. On je zbiljskiji od mene; prava, u sebi utemeljena, vječna zbilja, i svaki ozbiljni religiozni život vodi k iskustvu: Bog jest; a ja sam samo pred njim i po njemu. No, Bog ne samo da zbiljski jest, nego je «Netko», on sam. U ovim razmatranjima već je bilo govora o tome kako Biblija to izražava. Ona govori o licu: «Pokaži nam, Gospodine svoje lice i mi smo spašeni», kaže psalam.
Je li nam ovo iskustvo blisko? Znamo li za Božje lice? Znamo li što znači kad Biblija kaže: Bog mi se obraća… On gleda na me. On misli na me? … Tek tada možemo smisleno i ispravno reći: «Ti, Bože…»
Moramo se stoga potruditi oko šutnje. I opirati se beskonačnom brbljanju i halabuci koji kruže svijetom – oprijeti se kao onaj čija su prsa pritiješnjena i on se bori da može disati. U protivnom nešto će u nama zakržljati.
Jesmo li ikada razmišljali kako je čudesno da Bogu uopće mogu reći «ti»? Da je on doista pravi ti za mene? Tako bitno da bi se nekom molitelju mogle uputiti ove riječi: «Ti i tvoja duša, i nitko drugi na svijetu!» A na moliteljevo pitanje: «Gospodine, a što je s drugima?», odgovoreno mu je: «Za svakoga vrijedi Bog i on, i ništa više!»
U najdublju nutrinu – ondje gdje su Bog i ja – ne dospijeva se ako čovjek priča, nego samo ako šuti. Kad se čovjek sabere, otvara se unutarnji prostor i može se obznaniti sveta Prisutnost.
Da se bude tih i šutljiv, mora se učiti. Nijedna krepost ne dolijeće čovjeku. Postoji sklonost tomu. Ima prema unutra okrenut čovjek za razliku od onoga koji je pretežito usmjeren prema vani. Ali sama ta sklonost još ne čini šutljivim. Ona zacijelo čini čovjeka sklonu razmišljanju, pažljivim na procese u vlastitoj nutrini, ozbiljnim, možda čak sjetnim. Sve je to promjenjivo, izloženo raspoloženjima i doživljajima trenutka i svakoga časa može izvana biti onemogućeno i poremećeno.
Moramo se stoga potruditi oko šutnje. I opirati se beskonačnom brbljanju i halabuci koji kruže svijetom – oprijeti se kao onaj čija su prsa pritiješnjena i on se bori da može disati. U protivnom nešto će u nama zakržljati. Vanjska galama čini tek polovicu, i vjerojatno ne onu koju nam je najteže svladati. Druga je unutarnja galama: zbrka misli, nespokoj želja, nemiri i tjeskobe duše, težina sjete, zid tuposti – i kako god moglo izgledati ono što popunja unutarnji svijet kao nanos koji zatrpava izvor.
Moramo to shvatiti ozbiljno. Da se ispravno vodi život, potrebno je vježbanje, učiti se šutjeti. Vježbanje počinje time da se doista drže zatvorena usta kad god to zahtijeva povjerenje drugoga, obveza zvanja, takt, poštivanje tuđega života.
Ona dalje vodi k tome da čovjek zašuti ondje gdje bi smio govoriti, naročito ako bi govorom proizveo efekt – upravo tada ne govoriti, dobra je vježba da se stekne vlast nad nagonom za pričanjem; da se čovjek uopće potrudi nadvladati opsesiju govora, sačuvati egzistenciju od brbljanja. Koliko samo suvišnoga izreknemo u toku dana, koliko gluposti! Moramo učiti da je šutnja lijepa, da ona nije nikakva praznina, nego pravi, puni život.
Tada, ali i preko onoga što je rečeno treba se učiti unutarnjoj tišini, mirnom zadržavanju na ozbiljnom pitanju, važnom zadatku, na mišljenju o nekom čovjeku do kojeg nam je stalo. Pritom ćemo steći veliko iskustvo: da je čovjekov unutarnji svijet ogroman, i da se u njega prodire sve dublje. O tome nam je Augustin u svojim «Ispovijestima» izrekao duboke misli (na pr. 10,8 i dalje).
Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora», i Bog je u njemu bio (1 Kr 19,11-12). Ne u slikama rušilačkih sila, nego se svome proroku Bog objavljuje u tihom dašku.
No, s dosada izrečenim ostali smo tek na prirodnoj razini, na onome što se naziva duševni život. Čovjeku koji se povjerava tajni milosti i novom rođenju nudi se međutim više. Navještaj Apostola Pavla prožet je porukom da se u čovjeku koji vjeruje budi novi, sveti život. Krist, uskrsli i proslavljeni Gospodin, budi ga u njemu.
Rađa se dakle nutrina, dubina koja je s onu stranu puko prirodnoga. Isto tako, s onu stranu duševne dubine, još prema unutra, nalazi se «područje» gdje stoluje Bog i gdje ga traži «Slava Bogu na visini», povrh svih misli i osjećaja naravne uzvišenosti. Tu nam je nutrinu darovalo krštenje, i kršćansko se vježbanje mora sad izdići iznad prirodnog svijeta osjećanja i mišljenja.
Želimo se potruditi oko šutnje da bismo učili biti ljudi. Simbol koji nas opominje već postoji u našem svijetu, govorni stroj. Zanimljiv kao ishod znanosti i plod tehnike – u povezanosti sa strojem za mišljenje i sličnim strojevima – taj stroj izdaje tajnu volju da oduzme čovjeku njegovo dostojanstvo. No čim čovjek stvarno nauči šutjeti i govoriti, ne može ga se imitirati, jer tada se u njemu objavljuje Božja slika.
Ono što stroj proizvodi, nije čak ni govor, niti, kao što se događa u drugim aparatima, neko mišljenje. U aparatu su izdvojeni mehanički izvedeni oblici govora i mišljenja i stavljeni na raspolaganje inženjeru poslužitelju. Oni su povećani na brzinu za koju stvarno mišljenje nije sposobno i time su stvorene nove tehničke mogućnosti.
Zadivljujuća dostignuća znanosti i tehnike – ali koje li kušnje da se stvarni čovjekov život shvaća polazeći od stroja i pritom da se zaboravi njegova vlastitost! Može nam pomoći za posvješćivanje kad si predočujemo da stroj zacijelo može «govoriti», ali ne može šutjeti: može tu samo mrtvo stajati. Na tom prividu šutnje iznenada osjećamo da je njegov «govor» samo privid. Stvarno šutjeti, živjeti u šutnji, može samo čovjek.
Pokušajmo iznova, polazeći od čovjekova života koji je Božja slika, usmjeriti pogled na prasliku. Kakva je ona: Imaju li govor i šutnja i za nju neki smisao? Ima li što u njoj za što bi oni mogli biti usporedba?
Uistinu je to tako, i to izražavaju dva izričaja koja nam donosi objava.
Prvi izričaj je u navještaju koji odzvanja čitavom svetom porukom: Bog je jedan Bog i pored njega nema drugog božanstva. On je jedini gospodin, slobodan, ni o čemu ovisan: Beskonačan, svemu daje život, koji sve ima i sve jest.
Čim čovjek stvarno nauči šutjeti i govoriti, ne može ga se imitirati, jer tada se u njemu objavljuje Božja slika.
Pred tim Prevelikim, koji nadilazi svaku sposobnost mišljenja i osjećanja, zakazuju sve slike koje imaju nešto iritirajuće i glasno. Jamačno psalmi govore o teofanijama koje se molećem promatraču očituju u oluji, u sijevanju i grmljavini nevremena, i zacijelo daju ljudima naslutiti «svemoć» koja nadilazi sve stvorene moći. No jednom za svagda Bog je objavio ono odlučujuće kad je pozvao gromovnika među prorocima, snažnoga Iliju, nakon njegovih nadljudskih naprezanja u borbi protiv Ahaba i Izabele i tom revnitelju objavio tko je on. Tada mu zapovijedi: «’Iziđi i stani u gori pred Gospodinom! Evo Gospodin upravo prolazi.’ Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora», i Bog je u njemu bio (1 Kr 19,11-12). Ne u slikama rušilačkih sila, nego se svome proroku Bog objavljuje u tihom dašku.
Smijemo stoga razmišljati dalje: slika za Božji život bit će beskonačna tišina jedne sveobuhvatne šutnje.
Novi zavjet pak govori još o jednoj drugoj slici i to na početku Ivanova evanđelja. Ona glasi: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog» (Iv 1,1). Na koncu prologa ponovno je preuzeta ta misao i doživljava otajstveno produbljenje: «Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani» (1,18).
Ponovno blista nešto od Božje tajne. Kaže nam se da u Božjoj jedincatosti, koja ne trpi ikakvu usporedbu, postoji zajedništvo; u njegovoj čistoj jednostavnosti postoji stajanje licem u lice, u njegovoj veličini davanje i uzimanje. Slika za to je izlazak riječi iz šutnje: slika koja se potom dalje određuje u rođenju Sina od Oca. «Riječ» je «Sin», «govor» je «rođenje»… Obje slike neshvatljive.
Prva slika, ona šutnje i bezglasne jednostavnosti, i druga, rođenje koje govori i zajedništvo u ljubavi – one obgrljuju tajnu Božjega života i svetoga gospodstva.
No, koja je također tajna čovjek u kojoj se po Božjoj volji zrcali njegova izvorna slava! I koje li zadaće čuvati je u nepovrijeđenoj čistoći!
Iz knjige: Romano Guardini, «Schweigen», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 160-168. S njemačkog preveo Ivan Šarčević
Polis.ba
