Robert Leonard Rope: Sarajevo, moja ljubavi (Dio I)

“Istina je neoboriva,” tvrdio je Winston Churchill. “Pakost može da je napadne, neznanje može da joj se ruga, ali na kraju, ona uvijek ostaje prisutna.”

Autor:  Robert Leonard Rope
Prevela:  Azra Durić
Foto: Tarik Samarah

Ovo je otvoreno pismo građanima mog voljenog Sarajeva, a i cijele Bosne, među koje sada ubrajam i svoje bliske prijatelje i poznanike. Pomišljam o mnogim neprimjetnim, hrabrim i punim razumijevanja osobama, koje sam imao zadovoljstvo upoznati i povezati se tokom zadnje decenije; mnogim muškarcima i ženama koji su otvorili svoja srca i dozvolili da uđem u njihove živote; ponekad u intervjuima, drugi put manje formalno. Uvijek ću osjećati prema njima duboku zahvalnost i empatiju. Moje posjete vašem gradu, ukorijenjenom na tako bogatoj tradiciji, različitosti i toleranciji, pomogli su mi da shvatim zašto je Sarajevo u svoje vrijeme nosilo oznaku jugoslovenskog srca i duše. Čak i danas, nakon svih pokolja koji su se desili, ovaj grad ostaje zapanjujuće otvoren, te predstavlja pravo utočište dobrodošlice.

Razmišljao sam dugo, sa nekom tegobom, o tome šta bih vam rekao, jer sam bio obuzet žaljenjem, ljutnjom i opravdanim ogorčenjm. Žaljenje, jer se nisam ranije oglasio javno, osim nekoliko komentara na nekoliko familijarnih grupa i stranica društvenih medija koje često posjećujem. Ljutnja na samog sebe, jer čovjek, koji preko svog jevrejskog identiteta strastveno dijeli sa vama opredjeljenje za borbu ka dobru a protiv nacističkih ratnih zločinaca, a koji je pokazao ravnodušanost, u najboljem slučaju, prema žrtvama – i preživjelim – neopisivog zla koje se bilo nadvilo nad stanovnicima Sarajeva i širom Balkana tokom 1990-ih.

Najviše od svega sam bio pogođen i opravdano ogorčen da se, skoro dvije decenije nakon jedne od najdužih i nevjerovatno iscrpljujućih opsada u ljudskoj istoriji, dužoj od zloglasne njemačke opsade Lenjingrada (St. Petersburg ), predstavnik jedne od najistaknutijih antifašističkih institucija u svijetu usudio tvrditi, javno, da se genocid u bivšoj Jugoslaviji tokom1990-ih nikada nije dogodio. “To nije bio genocid,” Efraim Zuroff je arogantno izjavio svojim domaćinima u Banja Luci ranije ovog mjeseca, dodajući da je to bilo samo neko etničko čišćenje.

A šta bi to drugo značilo, nego baš akt genocida? Da parafraziram Shakespeara, genocid, ma kako se on drugačije nazivao, uvijek odudara onim istim ogavnim zadahom. Naravno, za Zuroffa negiranje genocida iz glavnog grada “Republike Srpske “, jednog od centara samog genocida, bila je prilično osigurana smicalica. Neka proba da se igra sa negiranjem genocida pred preživjelim članovima porodica više od 1200 djece u Sarajevu, koji su bili brutalno ubijeni u jeku opsade, često puta izravno na sadističkoj meti četničkih snajperista, ili njihovih ruskih i grčkih ultranacionalističkih legija. Neka proba pred udovicama preživjelih, majkama i porodicama osam hiljada muškaraca i dječaka, koji su na jedan vrlo pedantan način pokupljeni i pokošeni od strane četničkih snaga iz okoline Srebrenice. Čak je i jako oprezni Haški tribunal označio taj masakr “genocidom”!

Efraim Zuroff zasigurno ima pravo na svoje lično mišljenje, ma kako ono bilo nastrano i nepromišljeno. Ali da javno zastupa negiranje genocida, kao predstavnik veoma poštovanog Simon Wiesenthal Centra, je totalno druga stvar. To je direktan napad na principe koje ja i moje bliske kolege poštujemo i održavamo. To je direktna uvreda prema mojoj porodici, koja je u paklenom genocidu Holokausta izgubila gotovo 100 svojih članova u Poljskoj.

Neću i ne mogu mirno prihvatiti takve laži i očite pokušaje pomračenja istorije. Nekim ljudima na Zapadu je možda odgovaralo da zaborave zlo koje se dogodilo za vrijeme Miloševića, ali ja nisam. To je preduboko ugrađeno u mojoj duši, u mojoj DNK. U ovom slučaju sam i ja takođe postao svjedok genocida mada sam bio daleko od dešavanja. Stoga imam odgovornost da kažem istinu i da se borim protiv negiranja genocida gdje god se pojave takve prljave glasine.

Ironično je da me ova Zuroffova šokantna epizoda revizionizma podsjetila na čak tri ugledna intelektualca Jevreja, koji su u svoje vrijeme javno upozoravali na bosanski genocid, već u progresu, dok je većina svijeta još uvijek ostala u selektivnom i pasivnom neznanju. Prvi, a možda i najhrabriji među njima, je bio zaslužno nagrađivani novinar Roy Gutman. Njegovo je rano otkriće užasnih srpskih logora bilo prvi put opisano u Dnevnim novostima (Newsday), da bi kasnije svi njegovi izvještaji bili skupljeni u zbirku revolucionarnog izdanja, pod prikladnim nazivom “Svjedok genocida”: “Koncentracioni logori. Logori za silovanje u kojima su držali žene i silovali, sistematski i vrlo dugo. Ponekad dva ili tri mjeseca. Uništavanje kulture. Napadi na džamije – uništavanje svake džamije u zemlji – napadi na škole, biblioteke, kao i sva druga uobičajena razaranja u ratu. Napadi na izbjeglice. Da li sam išta izostavio? To su te stvari. To su ti zločini, “zaključio je Gutman,” koji su definisani prema međunarodnim konvencijama, zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini.” Moj prijatelj Fehim, ” diplomirani” zatočenik logora Omarska, još uvijek pripisuje zasluge Roy Gutmanu i njegovim kolegama, novinarima kao što je Ed Vuilliamy, da su pomogli u konačnici da se spasi njegov život, kao i život njegove supruge Nadje. Hiljade drugih Bosanaca, posebno Bošnjaka, nisu bili tako sretni.

Drugi istaknuti svjedok genocida nad Bošnjacima je bio nepokolebljivi, uvijek elokventni, Elie Wiesel koji je preživio holokaust. Wiesel, koji nije želio da utiša svoju vlastitu savjest, ugrabio je priliku na svečanom otvaranju američkog Muzeja holokausta u Washingtonu DC, upriličenom 1993. godine, te se blago ali odlučno obratio tadašnjem predsjedniku Clintonu: “Gospodine predsjedniče,” počeo je uporni Weisel, “ne mogu da Vam ne kažem nešto. Bio sam u bivšoj Jugoslaviji prošle jeseni. Ne mogu da spavam zbog onog što sam vidio. Kao Jevrej, “nastavio je, ” ja kažem da moramo učiniti nešto da se zaustavi krvoproliće u toj zemlji. Ljudi se bore međusobno, i djeca umiru. Zašto? Nešto, bilo šta, se mora učiniti.”

Najveća je ironija što se moram vratiti riječima koje mi ne daju mira, riječima velikog čovjeka Simon Wiesenthal-a, osnivača najupornije svjetske institucije koja progoni naciste, a koja i dalje nosi njegovo veliko ime. U junu 1993., Wiesenthal se hrabro priključio islamskoj konferenciji koja je izjednačila zločine koje su počinili Srbi nad bosanskim Muslimanima u Drugom svjetskom ratu u doba nacističke strahote, i pridružio se u pozivu za ukidanje embarga na uvoz oružja, tvrdeći da je to temeljno pravo svakoga da se brani. U dirljivom trenutku samo-refleksije, Wiesenthal se glasno pitao da li su njegovih 40 godina dotadašnje aktivnosti “da se ne zaborave” nacistički ratni zločini bile uzalud, s obzirom na ono što se dešavalo na Balkanu. Činilo se da je njegov prethodnik mudro smislio te proročanske riječi.

Čak i danas smo i dalje svjedoci posljedica balkanskih genocida, uprkos svom njihovom negiranju. U posljednja tri mjeseca 2013. godine čak dvije masovne grobnice su se otvorile i provizorno ekshumirale. Prva grobnica je otkrivena u Tomašici, u sjeveroistočnoj Bosni u blizini grada Prijedora, jednom od mnogih centara ratnog genocida. Do sada su ostaci od preko 300 ljudi ekshumirani – većinom civila Bošnjaka i bosanskih Hrvata, kojima se uglavnom pucalo u glavu, a potom se bacali u ogromne jame. Prvobitno se vjerovalo da je u grobnici bilo1000 ljudi, tako da se zasad spekuliše gdje su ostalih 700. Tomašica je tek nedavno otkrivena uz pomoć osoba kojima je savjest proradila, dvojice bivših boraca vojske bosanskih Srba koja je organizovano došla direktno iz Beograda. Jedan od boraca je toliko bio obuzet krivnjom da je nedavno izvršio samoubistvo skokom sa mosta, postavši na taj način još jedna žrtva ovog genocidnog ludila.

Druga lokacija nedavno otkrivene masovne grobnice se nalazi unutar same Srbije, na jugu, u neposrednoj blizini granice sa Kosovom. Ta grobnica je u blizini grada Raške. Do sada su samo ostaci od sedam Albanaca ekshumirani, ali po iskazima svjedoka i zračnih snimaka postoje indicije da je na stotine sahranjeno na ovom mjestu. Moje kolege i ja smo dokumentirali masovne grobnice i druge oblike “kreativnog” istrebljenja u najmanje zadnje tri godine.

Gdje je gnjev – gdje je ogorčenje međunarodne javnosti ? Prije nekoliko godina, pitao sam tadašnju urednicu Oslobođenja, Senku Kurtović, kako su oni prikazali vijest o masovnim grobnicama, koje se već broje u stotinama. “To nije za naslovnu stranu “, odgovorila je ona, “mogu vam to sa sigurnošću reći. To je vjerojatno objavljeno na desetoj stranici, osim ako nisu pronašli bebe. ” Bio sam zapanjen. “Ljudi, kako možete da se ponašate tako hladno – znači vaši čitaoci će samo biti zainteresovani ako su otkriveni ostaci djece?!” “Bebe,” Kurtović je ponovila. “Rekla sam bebe. Pronalaženje djece u grobnicama nije ništa posebno.”

Kakvu to tačno opasnost, pitao sam se, su predstavljala ova djeca, ove bebe? Negiranje genocida nad Bošnjacima je neoprostivo. Efraim Zuroff treba da se stidi svojih riječi. “Istina je neoboriva,” tvrdio je Winston Churchill. “Pakost može da je napadne, neznanje može da joj se ruga, ali na kraju, ona uvijek ostaje prisutna.”

Nastavak uskoro: Dio 2 – Instrumentalizacija Drugog svjetskog rata

tacno.net