Laž nacionalizma (mržnje) kao jedinog mogućeg oslonca političkog diskursa je postala hipernormalna u našem društvu
„Mi nismo zemlja koja ugrožava pravo mišljenja i okupljanja“, izjavio je Milorad Dodik povodom odobravanja skupa podrške haškom optuženiku Ratku Mladiću koji je najavljen za 11. jul u Banjoj Luci. Zadržati se na ovoj izjavi i pokušati je iole dekonstruirati bilo bi u najmanju ruku podilaženje čitaocima ovoga teksta i, samim time, sasvim kontraproduktivno. Kada je Dodik u junu 2013. godine zabranio studentske proteste, pravo mišljenja i okupljanja su mu bili zadnje rupe na sviralu. Kada je u martu 2013. godine svim institucijama RS-a zabranio kontakte sa RTVBiH, našao bi se vjerovatno uvrijeđenim da mu se ukazalo na to kako je upravo to uskraćivanje dijaloga i slobode informisanja. Kada je u decembru iste godine zabranio TV-prijenos skupštine kako bi se donio budžet RS-a skriveno od očiju javnosti, nije se mnogo sekirao hoće li time narušiti prava građana da budu valjano informirani. Ima toga još. Jasna je poenta.
Međutim, kada čujemo progresivnu izjavu sa samog početka ovoga teksta kako napušta usta nekoga političkog subjekta kakav je Milorad Dodik, to često može značiti samo jednu od dviju stvari: ili se dogodila neka fundamentalna promjena u bitku tog subjekta koja se odrazila i na njegov plasman na političkom spektru, ili se podrugljivo koristi demokratskom terminologijom progresivne ljevice kako bi u startu potkopao bilo kakvu kritiku na istu.
Sličnom taktikom se skoro dvije godine koristi i novi predsjednik SAD-a Donald Trump kada, primjera radi, pozove svoje glasače da se pozovu na svoje građansko i/ili religijsko pravo da diskriminiraju ljude na osnovu njihove religije, seksualne orijentacije, porijekla itd. On se nakiti epitetom patriote koji vjeruje u demokratsku slobodu kada su u pitanju skupovi protiv njegovih političkih i ideoloških protivnika, a negoduje i osuđuje kada suprotna strana koristi to pravo, optužujući ih da su vandali, teroristi, neprijatelji države i (kao u ranijem trenutku američke historije) komunisti. CNN i druge medijske kuće karakterizira kao lažne vijesti, dok očigledno pristrani FOX NEWS hvali kao fer i balansirani medijski portal.
U januaru tekuće godine, Milorad Dodik je pored BN TV ulazak u Palatu Republike Srpske zabranio i ekipi N1 Televizije, koja je, uzgred rečeno, ekskluzivni partner CNN-a, odnosno regionalna podružnica kanala na ovim prostorima. Također, u martu 2013. Dodik je zabranio zaposlenima u institucijama RS-a da čitaju Oslobođenje, jer je novinarka tih sarajevskih novina imala drskost postaviti mu pitanje koje se njemu nije svidjelo u danom trenutku.
Vrli stari svijet
Kad god se govori o savremenom društvu u kontekstu manipuliranja masom, jedno književno djelo je često neizostavno, roman „1984.“ Georgea Orwella. Teme cenzure, nadzora i nacionalizma u Orwellovom romanu često odjekuju i danas dan u svijesti onih koji su ga pročitali i koji s današnjim dešavanjima povlače paralele.
Posebno je interesantna tema nacionalizma koju roman proširuje oslanjajući se na Orwellov raniji esej „Crtice o nacionalizmu“, koji isti karakterizira kao fenomen kojem je dovoljan minimalistički vokabular i jezik kako bi opstao. Za razliku od patriotizma, kojeg Orwell definira da je po svojoj prirodi defanzivan, za nacionalizam kaže da je „… nerazdvojiv od želje za moći“. Ta želja za moći i osjećaj superiornosti, bez obzira na to je li on osnovan na činjenicama ili ne, prema Orwellu često dovodi do toga da „nacionalista ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana, nego ima i izvanredan dar uopće ne čuti za njih“.
Međutim, kada je u pitanju manipulacija savremenim društvom, često se spomene i roman Aldousa Huxleya „Vrli novi svijet“ kao tačka od koje se mogu povlačiti paralele s onim čemu danas svjedočimo. Za razliku od Orwella, Huxley budućnost čovječanstva ne predviđa kao distopiju u kojoj smo zatvoreni, lišeni sloboda i prava, nego je opisuje kao vrijeme u kojem višak informacija dovodi do irelevantnosti svega.
Razliku između ova dva romana u pogledu društva ponajbolje je opisao medijski teoretičar Neil Postman u predgovoru svoje knjige „Zabavljanje do smrti“. Postman tako navodi da se Orwell plašio onih koji će zabraniti knjige, dok se Huxley plašio toga da neće biti potrebe zabraniti knjige, jer ih niko ionako neće htjeti da čita. Orwell se plašio onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se plašio onih koji će nam dati previše informacija i time nas navesti da postanemo pasivni. Orwell se plašio da će se istina kriti od nas, dok se Huxley plašio da će se istina utopiti u moru irelevantnosti. Orwell je smatrao da će društvo biti kontrolirano tako što će mu se nanositi bol, dok je Huxley smatrao da će biti kontrolirano tako što će mu se nanositi zadovoljstvo. Orwell je, dakle, smatrao da je strah ono što će nas uništiti, a Huxley je smatrao da će nas uništiti naši prohtjevi.
Ova dva koncepta manipulacije ne moraju biti ekskluzivni. Kao što vidimo na primjerima retorike Dodika u RS-u i Trumpa u SAD-u, oni se mogu itekako prožimati i tako stvoriti himeru koja činjenice ili sakrije ili utopi u more irelevantnih informacija, a najniže nacionalističke i neofašističke prohtjeve diže na lažni pijedestal progresivne demokratske misli.
Satisfakcija mržnje
Krajnji cilj odobravanja skupa podrške Ratku Mladiću i ocjenjivanje istog kao pravo na slobodnu misao i okupljanja nije u tome da provocira suprotnu stranu, niti je u banalnom prikupljanju političkih poena (iako je to neminovna nuspojava). Krajnji cilj je kolektivni prohtjev što većeg opsega društva definirati kroz mržnju prema drugom, odnosno kroz nacionalizam.
Termin hipernormalizacija skovao je Aleksej Jurčak, profesor socijalne antropologije na Univerzitetu „Barkley“, u svojoj knjizi „Sve je bilo zauvijek, dok nije nestalo“ iz 2007. godine kako bi opisao paradokse života unutar Sovjetskog saveza u posljednjih dvadeset godina njegovog postojanja. On tvrdi da su svi, i političari i stanovnici, znali kako sistem nije bio u stanju da se održi i da je raspad neminovan. Međutim, pošto niko nije bio u stanju zamisliti alternativu tom sistemu, svi su se pretvarali da je društvo funkcionalno. Ta laž je s vremenom od strane svih prihvaćena kao stvarna, a taj efekt je Jurčak nazvao hipernormalizacijom.
Dalje, Jurčak u svojoj knjizi tvrdi da su svi u tolikoj mjeri bili dio sistema, da je bilo nemoguće vidjeti išta izvan njega. Svi su znali da ono što im lideri govore nije bilo stvarno, jer su svojim sopstvenim očima vidjeli da se ekonomija raspada. Ipak, morali su se praviti da je ta laž koju žive stvarnost kako bi je održali na životu.
Hipernormalizacijom mržnje se kod nas pokušava nacionalizam predstaviti ne kao društveno prihvatljivo ponašanje, nego kao ponašanje koje se očekuje od svakog građanina kako bi se održalo funkcionalno društvo. Niti političari, niti građani nisu u stanju zamisliti sistem koji nije baziran na nacionalnoj napetosti i netrpeljivosti, pa čine sve što je u njihovoj moći da održe status quo.
Laž nacionalizma (mržnje) kao jedinog mogućeg oslonca političkog diskursa je postala hipernormalna u našem društvu. Naša dijalektika se, u skladu s tim, svodi na prijetnje, provokacije i ponižavanje žrtava, umjesto da bude rasprava kojom se dolazi do istine različitih mišljenja.
Aplaudiramo onima koji održavaju taj status quo. Koji odobravaju skupove podrške Mladiću na Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Koji izazivaju incidente na taj isti dan, napadajući funkcionere susjednih država, umjesto da dostojanstveno odaju počast žrtvama zbog kojih su došli. Koji umjesto da se upuste u dijalog, spuste u komentare s prijetnjama. Mi takvim ljudima aplaudiramo jer oni ovo što imamo održavaju. Šta god ovo bilo.
Autor: Ernad Osmić, Prometej.ba
